Žrtva porodičnog nasilja iz Trebinja: Tek kad se ljubav potpuno ugasila, odlučila sam da odem

Nešto više od decenije trpila je fizičku i psihičku torturu tadašnjeg muža. Prije oko dvije godine odlučila je da raskrsti sa takvim životom i krene ispočetka. Kada se nakon posljednjih batina ozbiljno zabrinula za svoj život, odlučila je da se više ne vraća na staro. Do te večeri je iskoristila sve oružje da spase brak, ali uzalud. Presudni udarci, priča za „Moju Hercegovinu“ žena, žrtva porodičnog nasilja u Trebinju, koja nije željela da otkrivamo njen identitet, ugasili su i posljednji tračak ljubavi. Tek kad je nestalo ljubavi, odlučila je da napusti muža i da mu se nikada više ne vrati.

Istina, priča, radila je to i mnogo ranije, ali stalno bi se vraćala, jer ga je, kako kaže, voljela.

„Posvađali smo se oko obične stvari, odlaska djece negdje. Ja sam htjela da prvo završe školske obaveze, pa tek onda da idu kod tetke, a on je htio drugačije. Ta svađa je prešla u tako žestok fizički obračun da sam dobila takve modrice i udarce po glavi da sam u tom momentu rekla  – e sad je dosta“, priča za „Moju Hercegovinu“ žrtva porodičnog nasilja iz Trebinja.

Naša sagovornica kaže da je iz tih skoro jedanaest godina neuspješnog braka naučila mnogo. Prvo, kaže, pogriješila je to što je prerano ušla u brak sa čovjekom koga nije dovoljno i u svim situacijama poznavala, te koji nije ni nju dobro poznavao. Naučila je da za normalan brak nije dovoljna samo ljubav, već je potrebno mnogo više – imati zajedničke ciljeve, poglede na život… Sebi najviše zamjera to što iz braka nije izašla mnogo ranije.

„Dopustite sebi da upoznate momka u svim situacijama, kada je srećan, kada je tužan, kada ga muče neki problemi, kada je nezadovoljan u porodici ili na poslu i slično. Dopustite da on to isto uradi sa vama. Da znate kako reaguje u svim situacijama. Tek onda znate da li želite da budete do kraja sa njim“, savjetuje ona.

Prisjećajući se početaka veze sa, sada bivšim mužem, naša sagovornica kaže da je najljepši period bilo u stvari njihovo druženje. Tada je, tvrdi, bio opušten, nasmijan, spreman za dogovor i kompromis. Nikada, kaže, nije pokazivao znakove nasilnog ponašanja. Bio je privlačan i u vrijeme zabavljanja pokazivao je svoje najljepše strane, koje, priznaje, ni u godinama mučnog braka nikada nije izgubio.

„Imao je jednu dozu nježnosti u govoru i u ponašanju. Mogla sam se lako sa njim dogovorii, čak i kad mu nešto nije bilo po volji. Nije izgledao kao svađalica, a posebno nije izgledao agresivno. Zabavljali smo se samo šest mjeseci. To je bilo kratko. On je bio spreman da me ženi odmah, ja sam bila ta koja je mislila da nije još trenutak, da je rano. On je čak imao veći interes za djecu, nego što sam to imala ja, kao žensko. Najveći kompliment koji vam može muškarac udijeliti, davno sam to čula, je da vam kaže da vas vidi kao majku svoje djece. On je to rekao, i ja sam bila oborena“, prisjeća se ona.

Prve znakove nervoze njen izabranik je već pokazao, kaže, oko priprema za svadbu, ali je ona to njegovo ponašenje pripisivala običnom stresu zbog cijele ceremonije vjenčanja. Kasnije, nesporazumi se počeli, tvrdi, jer su bili toliko različiti. Sve je počelo od sitnica. A prva svađa bila je oko daljinskog upravljača.

„Tada ga je on bacio i udario me je njime. Nije to bio neki udarac, ali je njemu poslije toga bilo mnogo krivo i poslije mi se dugo izvinjavao. Ja sam naravno, našla opravdanje za njega. Kasnije smo imali sukobe na svakom koraku. On je htio tradicionalnu domaćicu, a znao je na samom početku da ja nisam neka domaćica. Mislim da je gajio iluziju u sebi da ću jednog dana da budem. To je ono što ga nisam uspjela razuvjeriti. Doduše, bilo je momenata kada je on popuštao, ali mislim da sam mnogo češće popuštala ja. Kada sam ja bila trudna, sve probleme sam pripisivala mom stresu“, nastavlja ona priču za „Moju Hercegovinu“.

Na svaki pokušaj razumnog govora dobila bih udarac

Periodični momenti kada bi njen muž pokazivao svu ljubav i pažnju, bacali su u sjenu sve nasilne postupke. To je i zadržavalo kraj njega, jer je vjerovala da nije dovoljno uradila da bi spasila brak i da se još nešto može učiniti. No, muž bi brzo promijenio raspoloženje i postajao, kako tvrdi, potpuno druga osoba.  I tako sve iznova, ukrug…

„Poslije svađe znao je reći – ma nema veze, sve ćemo zaboraviti, idemo dalje. Dešavalo se da budem zatvorena u kući da mi ne dozvoljava da izvodim dijete u šetnju. On bi stajao i kao policajac nadgledao kako i šta radim, da li sam uradila onako kako je on zamislio. Znao je da mi zabrani da koristim aparate  u kući, zabrani mi da koristim povrće iz bašte, a ja poslije plaćanja računa i potrošene plate imam izbor da gladujem ili da zatražim pomoć roditelja. O tome da nisam smjela da mu se suprotstavim , da i ne govorim. Ja bih na svaki pokušaj razumnog razgovora dobila udarac. Od prvog udarca do momenta kada će on bez najave da udari, jako je kratak put. Prvi je najteži, kasnije je rutina“ priča ona.

Rođenje djece donijelo je nove probleme u ionako nestabilan brak. Djeca su rasla, svako je živio svoju priču, išao različitim putevima i kada bi pokušali da nađu zajednički jezik dolazilo bi do novih sukoba.

„Nije mi problem bio razvesti se, ni bruka i sramota, ni to što sam pogriješila u procjeni, ali smetalo bi mi da sam imala utisak nedovršenog posla. Njegovi postupci u plus fazi su me uvjeravali da ima nade, da ima na čemu da se radi, da ima šta da se spašava. Dobila sam i drugo dijete. Tada je bio jako pažljiv, pomagao mi je. Ne biste vjerovali, to su podvojene ličnosti. Od plus 100 – do minus 100“, iskrena je ona.

Kasnije joj je i muž imao zdravstvenih problema, a odnosi u porodici postajali su sve teži. Svaka sitnica bila je okidač za novi sukob, a svaki sukob bi završavao udarcima.

Išla je u Hitnu pomoć, prijavljivala ga policiji, bježala od njega, ponovo se vraćala, povlačila prijave i tako u nedogled. Djeca su odrastala posmatrajući sve to. A on je obećavao da će sve biti drugačije.

[mhc_antrfile naslov=”U porastu nasilje u porodici”] Prema podacima koje smo dobili iz CJB Trebinje, u proteklih 10 mjeseci u Hercegovini prijavljeno je 37 slučajeva nasilja u porodici, što je za devet više nego prošle godine. Od toga je 9 kvalifikovano kao krivično djelo, a ostalo su prekršaji. U Trebinju je registovano 23 slučaja nasilja u porodici, u Gacku osam, Bileći i Nevesinju dva, a u Ljubinju i Berkovicima po jedan slučaj. Kao izvršioci pojavljuju se 43 lica, od kojih su 33 muškarca, a 10 žena.

Po Zakonu o zaštiti od nasilja u porodici, prekršajne kazne su – zatvor do 60 dana, ili novčana kazna do 7.500 maraka. Sud može izreći zaštitne mjere – udaljavanje izvršioca iz stana, zabrana približavanja žrtvi, zabrana uznemiravanja, obavezan psihosociološki tretman, i obavezno liječenje zavisnosti. Po krivičnom zakonu je predviđena kazna zatvora od 3 mjeseca do 3 godine, a ako je nastupila smrt – od 3 do 15 godina. Od 37 slučajeva nasilja u porodici u Hercegovini, jedan je imao smrtni ishod, a u pet slučajeva žrtve su dobile lakše tjelesne povrede.
[/mhc_antrfile]

„Bilo je momenata, kada ja nisam bila mudra. Nekada sam se osjećala potcijenjeno, poniženo. Reagovala bih sa nekom izjavom za koju znam da će ga povrijediti. U momentu pomislim, ako njemu nije stalo do mojih osjećaja, zašto bi meni stalo do njegovih i dolijevala sam ulje na vatru. I naravno, dobijala batine. Tukao me je i pred djecom, udarala sam glavom o zid. Ja sam se branila pred djecom. Ne znam da li postoji žena koja može samo da trpi da je neko udara. Odbrana vam je automatska reakcija“, priča naša sagovornca.

U njegovu ljubav i vjernost nikada nije posumnjala, ali ponavlja dobro naučenu lekciju – ljubav nije dovoljna.

U misiju spašavanja braka uključila se njena i njegova porodica, ali nije bilo pomoći. Odlazili su i u Centar za socijalni rad, kupili savjete, razgovarali, dogovarali, budili nadu, ali uzalud.

„Ono što se njemu nije dopadalo, a što sam ja radila, u njemu je budilo bijes i revolt, a ono što je radio on, u meni je budilo osjećaj da sam ja zagušena i da sam nebitna. Tu nije bilo nikakvog dogovora“, jasna je ona.

Posljednji sukob završio je razvodom, a on je dobio uslovnu kaznu zatvora od godinu dana.

U priči za „Moju Hercegovinu“, naša sagovornica kaže da bez obzira na sve, svog bivše muža i dalje poštuje i cijeni, te da bi joj bilo veoma drago da nađe ženu po svojoj mjeri.

Razvedeni su skoro dvije godine, djeca žive sa njom, a otac ih redovno posjećuje. Njoj se čini da  sličan obrazac ponašanja primjenjuje i na njih.

„Svaki put, kada se i danas na mene naljuti, on prestane da zove djecu, prestane da se javlja, naljuti se i na njih. Djeca slobodno idu kod njega. Kada je on raspoložen, ne biste vjerovali šta je u stanju za tu djecu da uradi, a kad nije raspoložen, on se ponaša kao da njih nema”, govori ona.

Neuspješan brak, neprospavane noći, i bolni psihički i fizički udarci, ostavili su svoje posljedice i nju naučili da bude strpljiva, snažna i istrajna. Pokazali su joj koliko u stvari može da izdrži.

Danas, kao žena koja je bila žrtva fizičkog nasilja, kaže kako se žene doživljavaju kao žrtve samo zbog toga što su fizički slabije. Da žena snagom može da parira muškarcu, sve bi bilo drugačije.

Djeca posebno osjetljiva

Sa slučajem ove trebinjske porodice upoznata je i psiholog u Dječijem centru u Trebinju Branka Pejović, koja za „Moju Hercegovinu“ objašnjava da se posljedice porodičnog nasilja nose cijeli život, a da su djeca posebno osjetljiva kategorija.

Ona naglašava da je fizičko nasilje samo jedan vid nasilja, te da ne treba zanemariti i one „suptilnije“ oblike.

„Imate dvije vrste nasilnika. Imate one pametne, inteligentne ljude koji svoju žrtvu odvoje od socijalne sredine, odnosno od svoje podrške, od roditelja, prijatelja, od kolega. Ona na kraju ostaje sama i usmjerena isključivo na njega. Naši Hercegovci, obično nemaju to sistemsko nasilje. To su ti ljudi koji odmah poslije vike i dreke idu na udarce. Smatraju da imaju pravo i razlog“, objašnjava Pejović za naš magazin.

Ženama žrtvama nasilja pomaže se kroz razgovor, upoznavanje sa drugim ženama, razmjenjivanje iskustava, individualnim radom i slično. Veliki problem predstavlja, smatra Pejović, to što žrtve nemaju gdje da se obrate kako bi obezbijedili materijalne uslove, jer su uglavnom nakon odlaska od nasilnika prepuštene da se same snalaze. Prema njenim riječima, to je sistemski problem, koji zahtijeva takvo rješenje. Jedna od olakšica bilo bi otvaranje sigurne kuće, koje na području Hercegovine još uvijek nema.

[mhc_antrfile naslov=”Kampanja – 16 dana aktivizma protiv nasilja nad ženama”] “16 dana aktivizma protiv nasilja nad ženama” je globalna, svjetska kampanja koju oblježava 1. 700 organizacija u preko 100 država svijeta. Kampanja počinje 25. novembra – Međunarodnim danom borbe protiv nasilja nad ženama, i završava 10. decembra – Međunarodnim danom ljudskih prava.
[/mhc_antrfile]

„Žrtve se obraćaju Centru za socijalni rad, imaju neke alternativne smještaje koji su uglavnom neuslovni. Čak smo u Ženskom centru davali žrtvama da noće tu, jer nismo imali drugo rješenje. Postoji Dječji dnevni centar, to je centar gdje djeca borave, i onda se vraćaju porodici. Nema nešto gdje bi se oni izdvojili i bili sigurni“, kaže Pejović, te dodaje da posebnu pažnju treba posvetiti djeci koja su posmatrala nasilje, jer, kako je istakla, oni uče po modelu, iz onoga što vide, pa postoji vjerovatnoća da takva djeca budu budući nasilnici.

Iako se o pravima žena, na sva zvona govori, čini se kako je položaj nježnijeg pola, makar u Hercegovini, na ne baš zavidnom nivou. Još uvijek se zna „ko je gazda u kući“, pa onaj ko prekrši pravilo mogao bi da se nosi sa posljedicama. Tačan broj žrtava nasilja u porodici nije poznat jer se obično pretpostavlja da pored onih zvaničnih prijavljenih slučajeva postoji još jedan broj žrtava koje još uvijek trpe.

Od 1999. godine Ujedinjene nacije su zvanično utemeljile obilježavanje 25. novembra, kao Međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad ženama.