Početna  /  Žrtva porodičnog nasilja iz Trebinja: Plašila sam se svoje sjenke, a sada sa djecom imam srećan dom
Hercegovina Trebinje

Žrtva porodičnog nasilja iz Trebinja: Plašila sam se svoje sjenke, a sada sa djecom imam srećan dom

Kada je, nakon 13 godina braka, nasilje u porodici zamalo dobilo koban epilog, odlučila je da napusti porodičnu kuću zajedno sa svoje petero djece. Odluka je bila sve osim laka, budući da je bila nezaposlena, a tokom godina psihičkog i fizičkog zlostavljanja, suprug je uspio potpuno da joj uništi samopouzdanje. Ipak, uspjela je da pobijedi sve i da svojoj djeci pruži srećan dom u kom im ništa ne nedostaje. Za „Moju Hercegovinu“ svoju priču priča žena iz Trebinja, žrtva nasilja u porodici.

nasilje-zlostavljanje

Da je bilo sreće, kaže, bili bi jedna od najsrećnijih porodica. Suprugova zavisnost od alkohola nepovratno je stavila tačku na njihovu porodičnu priču.

– Problemi su počeli odmah na početku braka, ali ne u tolikoj mjeri. Sad vidim da je najbolje da kad dođe do prvog sukoba, do prvog udarca, žena odmah ode, jer poslije jednog šamara idu dva, a posle dva idu četiri. Kad jednom digne ruku na tebe, to je gotovo. Masu puta sam rekla: Kad je trijezan, ja bih takvog muža svakoj svojoj ćerki poželjela, a kad popije, ni zmiji pod kamenom. Kad si tri dana dobar i četvrti napraviš haos, onda džaba – priča žrtva nasilja u porodici iz Trebinja.

Skoro sve žene koje su žrtve nasilja u porodici, kaže, razmišljaju isto. Sve misle biće bolje, proći će. Većina njih nema posao ili nema gdje da ode, pa nikada ne skupe hrabrost da zauvijek prekinu torturu koja se nad njima vrši. I njoj su trebale godine da konačno okrene novi list. Odlazila je i vraćala se bezbroj puta, podnosila zahtjeve za razvod, pa opet vjerovala u suprugova obećanja da će biti bolje, a onda ponovo, kaže, proživljavala pakao.

– Dok smo bili u braku, ja sam otvoreno pričala o svemu što se dešavalo, ali bih svaki put počela da plačem. Osjećala sam se poniženo, jadno, nikako, kao da sam ja kriva za to. Mnogi su mi govorili što se vraćam kad znam da će opet biti isto, ali ja sam vjerovala da će biti bolje. Znala sam da je nasilnik, ali nešto te vuče, neki đavo ti ne da da odeš, a kad odeš, opet te taj đavo vrati – prisjeća se ona.

U Hercegovini je žena krivac, a ne žrtva

[mhc_antrfile naslov=”Nadležni u Trebinju bez svijesti o potrebi za sigurnom kućom”] Ljiljana Čičković, direktorica NVO-a „Ženski centar“ u Trebinju, za naš magazin kaže da na godišnjem nivou kod njih potraži pomoć oko 120 žrtava nasilja u porodici ne samo iz istočne Hercegovine, već iz cijele BiH, pa čak i regiona.
– Neke žrtve nam se javljaju nekoliko godina, neke nam se javljaju prvi put, neke pozivaju telefonom, anonimno, a neke dolaze lično. Zbog toga njihov ukupan broj računamo prema broju onih koji dođu direktno i onih koji nas pozovu telefonom – kaže Čičković.
„Ženski centar“ u Trebinju djeluje od 2002. godine, a od 2004. se bori za to da u ovom gradu bude izgrađena sigurna kuća za sve žrtve nasilja sa područja istočne Hercegovine, ali potrebna podrška nadležnih je izostala.
– Vrijednost projekta je oko 600.000 maraka kako bi bili ispoštovani minimalni standardi za objekat ovakve namjene. Grad je bio obećao da će nam dati sredstva da kupimo zemlju, ali odustao je, pa smo bili ušli u budžet, pa smo rebalansom izbačeni, pa ponovo nismo ušli. Ekonomska situacija nam ne ide u prilog, ali nećemo odustati, u ovoj godini ćemo pokrenuti razne kampanje namicanja sredstava kako bismo obezbijedili novac i krenuli u realizaciju tog projekta – jasna je Čičković.
Sve žrtve nasilja u porodici mogu se javiti na broj trebinjskog „Ženskog centra“ 059/261-791, svakog radnog dana od 9 do 14 časova.
[/mhc_antrfile]

Godine psihičkog i fizičkog nasilja koje je suprug vršio nad njom rezultirale su njenim potpunim gubitkom samopouzdanja i vjere u sebe, a konzervativna sredina kakva je Hercegovina, u kojoj se žena još smatra krivcem, a ne žrtvom, dodatno je, kaže, obeshrabrila.

– Okolina je takva. Uvijek je žena kriva, pa kažu što ne šuti, pa on je dobar. Ma svaki je dobar na ulici, ali niko ne zna šta je iza zatvorenih vrata. Mene je suprug odvajao od porodice, od prijatelja. Imala sam strah od ljudi, od bilo čijeg mišljenja. U tom momentu kad te svi gledaju sažaljivo, osjećaš se kao mrvica. Ma, i mrvica je veća od tebe. Bojiš se svoje sjenke, bojiš se svega – priča ona.

Kada je odlučila da zauvijek ode, utočište je potražila kod majke. Međutim, stan je bio premali za njih sedmero, pa je morala da sa djecom ode u podstanare. Nije imala stalni posao i njena je borba utoliko bila teža. Kada bi, kaže, pozvala broj iz oglasa za stan i rekla da je nezaposlena, razvedena žena koja ima petero djece, stanodavci uglavnom nisu htjeli ni da čuju. No, ističe, uvijek ima onih čija ljudskost prevazilazi potrebu za materijalnom dobiti.

– Kad sam pobjegla iz porodične kuće, bila sam kod mame, ali njen stan je mali. Djeca su morala u školu i morala sam da tražim bilo kakav stan. Jedna žena mi je tada pružila ruku spasa i bila u najtežim trenucima sa mnom kao rođena majka ili sestra. Došla sam kod nje i rekla joj da sam sama sa petero djece i da ne radim nigdje. Ispričala sam joj cijelu situaciju, a ona je rekla: Slušaj, sva sam se naježila, ali da ću te držati ovdje za vratom, primiću tebe i tvoju djecu. Bili smo kod nje dvije godine. Dok je sin bio mali, nju je isto zvao mama. Zadnji zalogaj smo dijelili – prisjeća se ona sa suzama u očima.

Posao joj vratio samopouzdanje

Kako su djeca rasla, bio im je potreban veći stan, pa su se preselili u drugi kada je ona konačno dobila stalni posao. Kada je počela da radi, kaže, polako je vratila samopouzdanje i vjeru u sebe.

– Trebalo mi je vremena, jer sam ispočetka na poslu isto mislila da svi su bolji i vredniji od mene. Ali kad te okruženje prihvati, kad imaš podršku kolega sa kojima radiš, onda se osjećaš jačim. Kasnije sam shvatila da kad te gledaju sa žaljenjem, sam si kriv tome – odlučno kaže ova žrtva nasilja u porodici.

Ipak, ništa od navedenog, kaže, ne bi uspjela da nije bilo podrške i nesebične pomoći Ljiljane Čičković, direktorice trebinjskog „Ženskog centra“, nevladine organizacije koja se bavi zaštitom žena žrtava nasilja u porodici.

– Prije nego što sam dobila posao u firmi u kojoj trenutno radim, radila sam na projektima u Ženskom centru. Ljilja Čičković mi je pružila ruku spasa, bila mi je odskočna daska posle svega. Da nije bilo nje i žena iz Ženskog centra, ne znam da li bih bila u stanju da to sve prebrodim. Mislim da svaka druga porodica trpi nasilje, e sad, pitanje je koliko je ko sposoban i jak da to iznese u javnost i da se bori s tim. Kad sam odlučila da napustim supruga, to je bio baš težak period. Bila sam u situaciji da mi svi govore jadna, pa okrenu glavu od tebe, pa pređu ulicu na drugi kraj kad im ideš u susret da se ne sretnu s tobom. Ljilja mi je davala snagu da prebrodim sve to. Rekla mi je izvući ćeš se, što i jesam – prisjeća se ona.

Dječija sreća i svoj krov nad glavom kao životni cilj

[mhc_antrfile naslov=”U januaru 2016. već tri prijave za nasilje u porodici”] Prema podacima koje smo dobili iz CJB Trebinje, u januaru ove godine evidentirana su tri slučaja nasilja u porodici, od toga jedno krivično djelo i dva prekršaja što su počinila četiri lica. Počinioci su tri lica muškog i jedno lice ženskog pola.
U Trebinju su evidentirana dva slučaja nasilja u porodici, u Nevesinju jedan i u Gacku jedan.
Po Zakonu o zaštiti od nasilja u porodici, prekršajne kazne su – zatvor do 60 dana, ili novčana kazna do 7.500 maraka. Sud može izreći zaštitne mjere – udaljavanje izvršioca iz stana, zabrana približavanja žrtvi, zabrana uznemiravanja, obavezan psihosociološki tretman, i obavezno liječenje zavisnosti. Po krivičnom zakonu je predviđena kazna zatvora od 3 mjeseca do 3 godine, a ako je nastupila smrt – od 3 do 15 godina.
[/mhc_antrfile]

Sve ružno, kaže, sada je ostalo iza njene djece i nje. Kraj njene borbe biće, ističe, kad uspije da im obezbijedi da više ne budu podstanari, već da žive u svom stanu, te kada ih iškoluje i izvede na pravi put.

– Tada ću reći da sam uspjela u životu. Ja sam djecu rodila sebi zato što sam ih željela. Niko me na to nije gonio. Trudim se da im omogućim sve, da ni u čemu ne zaostaju za drugom djecom, i uspijevam. Jeste da sam sva u ratama, ali hvala bogu i na tome. Nervira me kada se višečlane porodice predstavljaju kao socijalni slučajevi. Gdje god kažeš da imaš petero djece, svi zamišljaju musavu i prljavu djecu, jad i bijedu. Pa daj malo da se razbije taj stereotip. Ja znam mnoge višečlane porodice u Trebinju, super porodice koje žive za svoju djecu, koje ih ne koriste kao paravan da bi im neko nešto dao. Ja sam najsretnija bila kad nisam morala da kucam na vrata Centra za socijalni rad, da čekam i pitam kad ću dobiti onaj paket od 50 maraka. I evo nas, baš onako kako treba – kaže zadovoljno.

Potpora koju joj daju majka, sestra i očeva rodbina puno joj znači. Posle svega što je prošla, shvatila je da žene koje su pretrpile nasilje ili ga trpe moraju, prije svega, da vole sebe i da vjeruju u sebe.

– Jedino tako se mogu iščupati iz svega toga. Treba čovjek da živi svoj život, da ne misli šta će mu ko reći, jer nema sreće, ni života kad živiš za mišljenje drugih. Ja hoću da je mojoj djeci i meni dobro, ne zanima ne šta će ko reći. Moja djeca i ja znamo kako je i to je najbitnije. Zbog njih bih možda opet sve to prošla – zaključuje ona za naš magazin.

Pročitajte još: Žrtva porodičnog nasilja iz Trebinja: Tek kad se ljubav potpuno ugasila, odlučila sam da odem

283 Shares

Jelena Denda Borjan

Diplomirala žurnalistiku na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu.
Od januara 2013. do novembra 2017. godine novinarka internet magazina "Moja Hercegovina"

1 Komentar

Kliknite ovde da biste komentarisali
  • Drzava je puna nasilja i nepravde ali nece jos dugo neka znaju.Dzaba plase narod ali popovi i mafija moraju u zatvor i sva aimovina im mora biti oduzeta.

283 Shares
283 Shares
Copy link