U periodu kada je u Srpskoj demokratskoj stranci zavladalo rasulo, najstarija politička partija u Republici Srpskoj dobila je “dar sa neba”. Bar tako rezonuju u vrhu SDS-a. Na skupštini 28. decembra, od Branka Blanuše se očekuje da prihvati funkciju predsjednika SDS-a i na taj način zaokruži proces započet 13. jula, kada je Milan Miličević podnio ostavku na lidersku poziciju.
Na sjednici Glavnog odbora 17. decembra, Blanuša nije ni prihvatio, ni odbio ovu inicijativu, najavljujući da će “razmisliti”. Sa manje distance reagovao je na zamisao da i u jesen 2026. bude kandidat za predsjednika Republike Srpske, mada je ipak bio na tragu zvaničnog narativa, personifikovanog u vršiocu dužnosti predsjednika Jovici Raduloviću. Oficijelno stanovište je da je prioritet za SDS dokazivanje pred CIK-om, a moguće i Sudom BiH, da je Branko Blanuša pobijedio Sinišu Karana 23. novembra, odnosno da će se to desiti kada i ako bude ponovljeno glasanje u Doboju, Zvorniku i nizu drugih lokalnih zajednica.
Međutim, 22. decembra, Blanuša je saopštio Raduloviću da prihvata kandidaturu za stranačkog lidera. V. d. je brzo obavijestio javnost, objašnjavajući da su preostale samo formalnosti.
“Kao demokratska stranka, ostavljamo prostor i mogućnost da se eventualno pojavi još neki kandidat, ali je moj utisak da će iza ove kandidature stati svi u našoj stranci, a da će SDS još jednom pokazati jedinstvo i snagu koja nas vodi ka konačnom cilju – slomu antinarodnog režima i pozitivnim promjenama u Republici Srpskoj”, rekao je Radulović.
Velika je vjerovatnoća da će skup SDS-a tri dana prije Nove godine proteći bez “partibrejkera”, odnosno da će Blanuša biti prihvaćen aklamacijom, moguće uz manji broj uzdržanih. Nema indicija da će se, u ovoj fazi, bilo ko od delegata javno usprotiviti takvom personalnom rješenju. To će, po svemu sudeći, biti jedina situacija u kojoj će Blanuša biti relaksiran. U narednoj godini, neće imati previše povoda za blaženstvo.
Tuđe perje
Inače, naprasna fascinacija većeg dijela funkcionera SDS-a budućim “šefom” uglavnom je zasnovana na izbornom rezultatu, ostvarenom 23. novembra. Tada je Blanuša, kao kandidat za predsjednika RS, osvojio 212.605 glasova. Iako procedure u CIK-u još traju, pa nije isključeno da će ovaj saldo biti korigovan, već je jasno da su zvaničnici vodeće opozicione partije u Srpskoj počeli da tretiraju taj domet kao ekskluzivno vlasništvo njihove stranke. Ipak, cinici bi im, sa razlogom, rekli da se ”kite tuđim perjem”. Jer, među biračima koji su prije više od mjesec dana zaokružili Blanušu sigurno postoji, u zbiru, natpolovičan broj ljudi koji bi, da su imali priliku da se uporedo izjašnjavaju i o stranačkim listama, povjerenje dali PDP-u, odnosno Pokretu “Sigurna Srpska” Draška Stanivukovića, Narodnom forntu Jelene Trivić i Listi za pravdu i red Nebojše Vukanovića.
Statistike sa opštih izbora 2022. godine jasno pokazuju da SDS nema natpolovičnu većinu unutar ukupnog opozicionog biračkog tijela. Tada je Srpska demokratska stranka osvojila 95.640 glasova na izjašnjavanju za Narodnu skupštinu RS. Partija demokratskog progresa, još nepodijeljena na aktuelni Pokret “Sigurna Srpska” i Narodni front, imala je podršku 65.861 birača. Uz Listu za pravdu i red tada je bilo 31.551 ljudi Dakle, za PDP i LPR glasalo je, u zbiru, 97.412 glasača, što je za nijansu više od SDS-ovog salda.
Sa inokosnim funkcijama, udio SDS-a postaje još manji. Ako se uzme u obzir da je Jelena Trivić kao kandidat za predsjednika RS osvojila 273.245 glasova, a Mirko Šarović kao adut za funkciju srpskog člana Predsjedništva BiH znatno manje – 224.912, jasno je da je populacija koja se tada okupila oko njih znatno heterogenija od birača striktne opozicione orijentacije, kojih je, ako se saberu parlamentarni glasovi SDS-a, PDP-a i LPR-a, bilo ukupno 193.052.
Nije sporno, od tog izjašnjavanja protekle su tri godine, uskoro i četiri. Nije isključeno da je došlo do određenih promjena u rejtingu opozicionih stranaka. Međutim, ta pomjeranja sigurno nisu tolikog obima da ponište činjenicu da je SDS činio tek trećinu biračke baze Jelene Trivić. Nema razloga da se sada povjeruje u teoriju da je naprasno došlo do koncentracije skoro svih opozicionih glasača uz SDS, samo zbog toga što su “izvukli uz rukava” Blanušinu kandidaturu za predsjednika RS, a kasnije i za stranačkog lidera. Naprotiv, već godinama u konstantnom padu, SDS se 2022. prvi put spustio ispod 100.000 glasova, a teško da će ikada više imati zamah koji će ih katapultirati iznad te psihološke granice, pri čemu ni Blanušin dolazak na čelo partije neće promijeniti taj trend.
Čak i kada bi, u “sudijskoj nadoknadi” prijevremenih izbora, Blanuša došao na funkciju predsjednika RS, to ne bi bitnije prekomponovalo odnos snaga unutar opozicije. Ponavljanje glasanja na 136 biračkih mjesta u 17 lokalnih zajednica u Srpskoj može da donese preokret za Blanušu lično, ali ne i za stranku koju preuzima.
Nimalo oduševljeni
Prije svega, treba imati u vidu da, nakon specifičnog ratnog perioda sa Radovanom Karadžićem, nijednom postdejtonskom lideru SDS-a, a bilo ih je, prije Blanuše, ukupno sedam, nije pošlo za rukom da efikasno objedini čelnu funkciju u stranci i poziciju u vlasti, kada su bili u prilici da je obavljaju.
Navodno, nakon posljednje odluke CIK-a, bez rezultata sa biračkih mjesta na kojima je poništeno glasanje, Blanuša ima prednost nad Karanom od 6.245 glasova. U takvim okolnostima, ako budu odbačene žalbe, a nakon toga i određen datum novog izjašnjavanja, Blanuša zaista ima šansu da dođe do funkcije predsjednika Republike. Naravno, i taj manevarski prostor je veoma sužen. Za rivale iz SNSD-a i vladajuće koalicije mogućnosti uprezanja svih javnih resursa u stranačke svrhe i dalje su velike. Zato bi eventualni hod donedavnog autsajdera sa banjalučkog Elektrotehničkog fakulteta do Palate predsjednika zaista bio sličan prolasku kroz “iglene uši”.
Ali, i kada bi ostvario tu senzaciju, Blanuša bi do bio suočen sa naglašenim opstrukcijama u vezi sa samim preuzimanjem funkcije predsjednika RS, a zatim i tokom pokušaja da ostavi bilo kakav konkretni trag u periodu kraćem od jedne godine, do idućih, redovnih izbora. Fokus bi, naravno, bio jasan, što bi mu potpuno odvuklo pažnju od stranačkih procesa u SDS-u. A u ovoj stranci bi, čak i u slučaju Blanušine teško dostižne pobjede, bilo nerealno očekivati “pacifikaciju”. Jer, i dalje postoje krupni segmenti te partije koji nisu nimalo oduševljeni Blanušinom inauguracijom za stranačkog šefa, ali, iz taktičkih razloga, neće glasno negodovati u završnici 2025. godine.
Sticajem okolnosti, najozbiljniji konkurent u predstojećim sedmicama i mjesecima biće mu upravo osoba koja ga je, formalno, “zamolila” da prihvati dolazak na čelo SDS-a. To je Jovica Radulović, dosadašnji vršilac dužnosti predsjednika, prisutan na toj poziciji od Miličevićevog povlačenja. Radulović je u jednom momentu čak obznanio i vlastite liderske ambicije, te plasirao potpuno fiktivnu priču o navodnim odborima i pojedincima unutar stranke koji bi baš njega željeli da vide na čelu stranke. Kad je postalo jasno da je klatno prevagnulo na Blanušinu stranu, prestao je da pominje ovu zamisao, kao i da odgađa izbornu skupštinu, navodno zbog nezavršenog duela sa Sinišom Karanom.
Na kraju je, ipak, pristao da se skloni u stranu, ali nema sumnje da takav gest nije prošao bez izvjesnih ustupaka. Naglo narasle ambicije čovjeka iz Modriče u ovoj fazi ući će u mirnije vode, što podrazumijeva ulogu “desne ruke” Branka Blanuše u prvim mjesecima 2026. godine. Međutim, ne bi bilo iznenađenje da Radulović sebe promoviše u sivu eminenciju stranke pod formalnim Blanušinim liderstvom u oba slučaja – i ako uđe, i ako ne uđe u Palatu predsjednika RS. Jer, novi šef SDS-a nije oštar čovjek, a i ne poznaje dovoljno sve nijanse međuljudskih odnosa u vrhu stranke. Tu će, naravno, biti vispreni Modričanin da vedri i oblači, a ako zatreba – i da bude predvodnik puštanja niz vodu Branka Blanuše unutar stranke, ukoliko u jesen iduće godine ne bude zadržao ili osvojio funkciju predsjednika RS.
Lov na greške
Osim Radulovića, vrijedi pomenuti i par iz Istočne Ilidže, Marinka Božovića i Darka Babalja. Biće da su Božovićeve neskrivene namjere da se kandiduje za lidera stranke presahle, a da su Babaljeve i dalje neupitne. U tom kontekstu, tačka koju će Babalj potencirati biće nadmetanje u otužnoj disciplini – ko je lojalniji Aleksandru Vučiću, predsjedniku Srbije.
Nema sumnje da Blanuša kao kandidat SDS-a proteklog ljeta nije “isplivao” kao prijedlog, kako je zvanično saopšteno, imaginarnog Gradskog odbora SDS-a u Banjaluci. Vjerovatnije je da se pojavio u opticaju kroz Vučićeve dijaloge sa, recimo, savjetnikom za prekodrinsku problematiku Adamom Šukalom, uz sadejstvo kategorije koju Nebojša Vukanović od milja naziva “Banjicom”.
Dakle, Blanuša jeste provjeren na toj adresi, a Babalj će, ispod deklarativne podrške, “loviti greške”. Odnosno, “izražavaće žaljenje” u svakoj situaciji koja mu se učini zgodnim povodom za tvrdnju da, eto, ni Miličevićev nasljednik nije baš apsolutno odan frontmenu naprednjaka u Srbiji, te da je jedini besprekorni političar u SDS-u sa takvim koordinatama upravo skromni vlasnik galerije i pokojeg turističkog objekta u Istočnom Sarajevu, Darko Babalj.
Osim trenutno pritajenih rivala unutar SDS-a, jasno je da će Blanuša veći dio iduće godine morati da posveti i nadgornjavanjima sa ostalim opozicionim strankama. Preciznije, sa jednom od njih, Pokretom “Sigurna Srpska” Draška Stanivukovića. Što se tiče odnosa sa Listom za pravdu i redu i Narodnim frontom, nema indicija da će doći do ozbiljne konfrontacije, iako su i Nebojša Vukanović i Jelena Trivić nerijetko impulsivni. Međutim, čak i u takvim okolnostima, ne mora da bude “pređen Rubikon”, nakon čega neće biti moguć minimum saradnje stranaka van vladajuće koalicije.
U značajnoj mjeri, relaksirane odnose u ovom trouglu garantuje nepodudarnost ambicija. Jer, SDS je sa posljednje sjednice Glavnog odbora već odaslao poruku da namjerava da kandiduje Branka Blanušu za predsjednika Republike i u jesen 2026. godine, bez obzira na rasplet aktuelnih peripetija sa prijevremenim izborima.
Trivićeva je, čini se, prećutno prihvatila mogućnost da, u slučaju da opozicionari tada dosegnu većinu u NSRS, bude premijer Srpske. Naravno, ta opcija je “na dugom štapu”, pa se za sada potencijalni kritičari i ne bave njom u javnoj sferi. Napokon, namjera Nebojše Vukanovića da se kandiduje za srpskog člana Predsjedništva BiH takođe nije pokrenula negodovanje u opoziciji. Ne zbog toga što postoji raširena saglasnost da osnivač LPR bude zajednički favorit sa ovu funkciju, već zato što, naprosto, više nema jagme za takav položaj.
Banjalučki scenario
Trenutno zatišje ne znači da talasanja neće biti, pogotovo ako se uzme u obzir ideja koju je iznio Igor Radojičić, čovjek broj 2 u PSS-u – da Stanivuković bude kandidat kompletne opozicije za predsjednika RS, a Blanuša isti takav adut za mjesto srpskog člana Predsjedništva BiH. Hipotetičko Blanušino pristajanje na ovakvo pomjeranje izazvalo bi lančanu reakciju, prvo u vidu Vukanovićeve “eksplozije”, a istovremeno i uz talase ljutnje u SDS-u zbog “vječnog kapitulanstva” ove stranke spram PDP-a, odnosno aktuelne inkarnacije nazvane PSS.
Međutim, sve će to biti bezazleno u poređenju sa ključnim kamenom spoticanje naredne jeseni. A to je dilema – Blanuša ili Stanivuković u ulozi kandidata opozicije za predsjednika Srpske. U suštini, samo jedna varijanta može prinuditi Stanivukovića da odustane od ove trke. To je Blanušina pobjeda nad Karanom u “produžecima” sadašnje utakmice. Ako se to desi, Stanivuković će izgubiti bilo kakvu argumentaciju za buduću kandidaturu, mada do sada nije pokazivao da mu je išta važnije od vlastite ambicioznosti. Međutim, pokušaj da, hipotetički, ruši Blanušu, odnosno da pokušava da ga istisne iz Palate predsjednika i da upropasti prvi trijumf opozicije na nivou RS u protekle dvije decenije, ostavio bi osnivača PSS-a bez elementarnog političkog uporišta i definitivno ga “pokopao”.
Ali, ukoliko Blanuša uskoro bude poražen, onda su za nepunu godinu sve varijante na dnevnom redu. Uključujući i najrealniju – da se u oktobru 2026. na glasačkom listiću nađu tri kandidata, Blanuša, Karan i Stanivuković. Ovo je i odnedavni vlasnik, a zatim i “pogrebnik” PDP-a, imao u vidu kad je pominjao “banjalučki scenario” na idućim predsjedničkim izborima. Htio je da kaže – baš kao što je 2024. savladao Nikolu Šobota i Jelenu Trivić u trci za gradonačenika, tako će učiniti u nadmetanju sa Blanušom i, najvjerovatnije, ponovo Karanom.
Što je najbizarnije, uopšte nije isključeno da će se to i desiti. Jer, u toj projekciji, nema više situacije sa dva jasna opoziciona kandidata i jednim “režimskim”. Tada bi, naravno, pulen SNSD-a odnio laganu pobjedu, u situaciji kada opozicionari rascijepe sopstvenu “skoro pa polovinu” biračkog tijela. Međutim, ovdje bi u opticaju bili Karan i Blanuša kao kandidati vlasti i opozicije, a osim njih i svojevrsni “treći čovjek” bez precizno definisanog profila, vješt u “lovu u mutnom”. Sa enormnim novcem uloženim u kampanju i intenzivnim marketingom, sve je moguće, pa i to da Stanivuković sa 35 odsto osvojenih glasova postane predsjednik Republike.
Vampiri su među nama
Nisu rijetki glasovi koji, uglavnom s razlogom, tvrde da Miloradu Dodiku ne bi smetao takav rasplet, jer smatra Stanivukovića osobom “s kojom može da se radi”. Ali, čak i u takvim kalkulacijama, postoji “faktor X”, a on se, vjerovali ili ne, zove Vlado Đajić. Iako sada djeluje da je politička karijera donedavnog šefa banjalučkog SNSD-a i direktora UKC-a Srpske dugoročno “mrtva”, ni “povampirenje” ne treba odbacivati. Iz kolektivne memorije najšire popoulacije već polako klizi znameniti film o kupoprodaji “praškaste materije”. U nadrealnom nizu događaja, posljednja zabilježena Đajićeva aktvnost nakon toga je – put na Svetu Goru. Iz Hilandara se vratio “čiste savjesti i mirnog srca”, kako je sam naveo, a pomniji pratioci njegovog zakulisnog djelovanja tvrde da će se krajem januara vratiti u politiku, i to kao osnivač nove stranke.
Baš kao što Stanivuković, bilo to nekome simpatično ili ne, ima kapacitet da “na mišiće” postane predsjednik RS sa nešto više od trećine osvojenih glasova, tako i Đajić, u svojstvu osnivača buduće partije, može da se “ugnijezdi” u novom parlamentu Srpske sa bar pet mandata i da bude faktor prevage, na isti način kao što je to bio Dodik sa dva poslanika 1998. Ovog puta, uz priliku za Đajića da se revanšira jatu iz kojeg je u proteklim sedmicama “pušten niz vodu”.
A onda je sve moguće, pa i to da Stanivuković kao predsjednik Republike i Đajić kao premijer RS počnu da sarađuju, kako bi Dodika poslali u stvarnu, a ne lažnu političku prošlost, kakav je sada slučaj. Ko ne vjeruje u bilo kakav dijalog na relaciji Stanivuković – Đajić, te njihovu relaciju i dalje tretira kao najdrastičniji slučaj političke mržnje u RS, samo neka pogleda hronologiju odnosa Draška Stanivukovića sa Igorom Radojičićem. A ko se, među ostalim opozicionarima, bude mrštio na ovu matematiku, imaće priliku da sa neizmijenjenim, marginalnim statusom do 2030. čeka zvanični kraj Dodikove “kazne” u vidu zabrane obavljanja javnih funkcija.
Bilo bi u takvom raspletu, gdje Dodika “ruši” osovina Stanivuković – Đajić, ma koliko u ovom periodu djelovao utopijski, nesumnjive ironije sudbine.
Ko bi rekao, čuda da se dese, pa da “simbioza” sa vlasti trajno odnese istinskog tvorca ove zamisli, Milorada Dodika? Kao novi lider SDS-a i (ne)suđeni predsjednik RS, Branko Blanuša će biti tu tek da citira Anu Brnabić i da dvodecenijskom vladaru Republike Srpske objasni da se, naprosto, preigrao. Odnosno, “lača matio”, kako bi rekla gospođa iz Beograda, kojoj je odavno jasno šta nakon toga slijedi.
