Početna  /  Zašto hercegovački poslanici nisu jedinstveni?
Teme i komentari

Zašto hercegovački poslanici nisu jedinstveni?

Hercegovina sa svojih devet poslanika u Narodnoj skupštini nikada nije bila u boljoj poziciji da mnogo jedinstvenije zastupa interese svojih građana i ispolji zajednike ciljeve. Takva mogućnst još uvijek postoji samo kao  hipoteza ili  utopistička ideja jer je stvarnost takva da se na terenu ne vidi nikakava koordinacija ili saradnja između osmorice poslanika koji su dobili tu privilegiju da zastupaju interese Hercegovaca u Banjaluci.

Fotomontaža: Moja Hercegovina
Fotomontaža: Moja Hercegovina

Zbog geografske blizine njenih opština i mogućnosti lakšeg poznavanja potreba stanovništva  prirodno bi bilo da se sa lakoćom uspostavi neformalan poslanički blok koji će usaglasiti zajedničke interese poštujući pritom različitu stranačku pripadnost. To bi doprinijelo njihovoj boljoj koordinaciji, lakšem artikulisanju zajedničkih interesa stanovništva, smanjenju nepotrebnih političkih tenzija, ukazivanju na ključne probleme od kojih je najveći predstavlja opadanja broja stanovnika Hercegovine. Upravo iz razloga što bi poslanici trebali najbolje poznavati probleme i potrebe kraja iz kojeg dolaze, time bi  znatno olakšali uvid u društveno-političko stanje i republičkim vlastima.

Međutim, ovakve ideje zvuče kao bajka jer je osnovno pravilo ponašanja političkih aktera  kretanje linijom manjeg otpora i obnašanje svog mandata kao kakvog kancelarijskog posla, posebno u malim sredinama. A ovo stanovništva što je još uvijek ostalo, zarobljeno je u sukobima sujeta i frustracija ljudi koji žele da treniraju strogoću i izigravaju svoje političke autoritete.

Ali dok su njihovi stranački šefovi zaokupljeni u vječitoj borbi „patriota“ i „izdajnika“, lokalni funkcioneri će iskoristiti priliku da u svojim malim sredinama ostvare lični politički monopol. Zato je neophodno održavati živim jedan mit koji je prisutan kod  Hercegovaca kako je Banjaluka dobrim dijelom kriva za sve naše nedaće. Sa svojih osamdesetak hiljada stanovnika, Hercegovina ne može ni parirati ostalim dijelovima Republike Srpske, a kamoli da neko drugi živi na njen račun gdje jedan rukavac  njene migratske rijeke odlazi upravo ka Banjaluci.

Uzmimo u obzir činjenicu da je broj birača koji „otpada“ na jednog poslanika i prostor koji on mora da „obiđe“ da bi bio izabran  u prvoj, drugoj a posebno trećoj izbornoj jedinici u Krajini, dvostruko ili trostruko (zavisi koja je izborna jedinica u pitanju) veči od onog broja glasača u Hercegovini koji biraju jednog poslanika. Prema tome se ispostavlja da proporcionalno glas jednog Hercegovca vrijedi dva do tri puta više nego glas jednog Krajišnika.

Ali prethodno navedena komparativna prednost ne samo da nije uočena do sada, već ju je štaviše neophodno zanemariti kako bi se prikrila odgovornost prema svojim biračima. Jer mandati hercegovačkih poslanika u Narodnoj skupštini služe samo kao sigurna ruka u vazduhu kada se donose neke odluke na republičkom nivou, te da je svrha Hercegovine ta da jedino predstavlja omanju izbornu jedinicu.

Takvi mandati uglavnom služe samo da bi se popunile poslaničke klupe, dok je hercegovačkog stanovništva  sve manje. Bar bi se sa jedinstvenim glasom naših poslanika u najvećem predstavničkom organu alarmirala javnost i ovakvo katastrofalno stanje bi dobilo na značaju u javnosti. Nažalost, izgleda da je jedini cilj iskoristiti ono malo glasačkog tijela kako bi osigurala skupštinska većina, pa tako mandat za mandatom, dok se Hercegovina potpuno ne pretvori u jednu enklavu koja na kraju neće moći da sakupi dovoljno glasova niti za jednog poslanika.

Do sada takva spremnost na zajedničke poglede u javnosti nije ispoljavana. Kao da postoji bojazan da se ne uzburka mirno more pasivnih građana, pa da se oni ni slučajno ne bi sjetili da su ih birali prije tri i po godine. Ovakav scenario se međusobnim razgovorom i jedinstvenim stavom u ključnim strategijskim pitanjima daleko lakše može razriješiti, pokazujući da i stranački interesi imaju svoju granicu.

Ali gospodo narodni poslanici, ukoliko ste toliko zaodjenuti stranačkim partikularizmom i poslušnošću da vas ne zanima šta će biti sa sudbinom vašeg kraja i ljudi koji u njemu žive, onda to još manje interesuje vaše partijske šefove!

Miloš Bajović

 

 

0 Shares

Miloš Bajović

Student Fakulteta političkih nauka u Banjaluci, na odsjeku - politikologija. Od decembra 2014. godine saradnik internet magazina "Moja Hercegovina"

2 0 komentara

Kliknite ovde da biste komentarisali
  • Daj mu vlast i vidjeces kakav je covjek. Ako ovu poslovicu primjenimo na ove nase samozvane poslanike iz Hercegovine onda sigirno mozemo reci da je to sve moj do moga. Ono sto je karakteristicno za sve njih je da oni mrze i Hercegovinu i Hercegovce. Od Dejtona do danas Hercegovinom vladaju oni koji je mrze. Uzmimo samo da je iz zapadnog dijela Hercegovine iseljeno minimum 50.000 Srba.Mi smo te ljude zauvjek izgubili jer im srpska Hercegovina nije dala ni komad hljeba a ne nesto vise. Dok su bosanci svoje kucili,naseljavali,davali besplatnu zelju i gradjavinski materijal,podizali u novim naseljima nove skole,domove zdravlja,obdanista itd dotle se kod nas nista nije radilo po tom pitanju niti je neko mislio da pomogne nas izbjegli narod iz Hercegovine.Samo kod nas postoji vijest da se iz stanova izbacuju RVI i porodice palih boraca pa pitam ko to vlada ovom napacenom zemljom,ko je ta vlast i opozicja koja se ne oglasava povodom ovakvih slucaja. Samo kod nas postoji da pop iseli ljude iz satana i svi cute. Pa Bog je unistio Sodom i Gomor,unistice i nas ako budemo cutali i slagali se sa ovim nemoralom.

  • Нигде се не види аргумент против тврдње да је Бањалука крива за нашу заосталост. Аутор текста Бајовић вели на једном месту да није крива, а на другом, макар посредно, тако што тврди да вође странака није брига за нас, а поготово за наше јединство – у ствари тврди супротно од почетне тезе да Бањалука, тј. Босна цела нису криве. Како нису криве кад нас разједињују? Ми у Лећаби смо очекивали све повластице ако дође Додикара на власт, пошто остале херцеговачке општине му окренуше леђа, кад оно – ништа, у Требиње се и дање улаже као и кад је био Додикара (тј. његов послушник др Ћук), а у Лећаби ни црно испод нокта. Ако се у Лећаби изгради нека нужна ствар коју сваки град има већ сто година, одмах проблеми са задуживањем. Нема пара ни да се подигне једна пристојна петокрака, која знамо да представља симболјединог напретка! Ко ће ујединити херцеговачке посланике на начин како је то замислио млађани Бајовић? Нико, јер они не би ни постојали у случаку да постоји јединствена политичка платформа за целу Источну Херцеговину. Њихово посланство и почива на различитости, па макар она била и вештачка. Моје мишљење је да су све партије настале на основу вештачке различитости, да би више било неких фотеља за самољубиве, себичне персоне које имају поноса да кажу: гласајте за мене! Те персоне су то имале у себи још од детињства, али додатно их је потакла законска уредба да се може сватко кандидовати, а многе и лична материјална оскудица. Закон им дозвољава да лажу, обмањују и петљају, а онима који се нису кандидовали да се немоћно љуте колико год хоће. Али народу је опет добро, док не диже глас и не хвата за гуше!

Copy link
Powered by Social Snap