Kamere iznad radnog stola, poruke opomene šefova koji u realnom vremenu prate šta zaposleni rade i snimanje svakog odlaska na pauzu postali su nova normalnost na mnogim radnim mjestima u BiH.
Iza onoga što brojni poslodavci smatraju legitimnom kontrolom radnog procesa, međutim, često se krije ozbiljno narušavanje prava na privatnost kroz nezakonit nadzor.
Iako zakon dopušta video-nadzor na radnom mjestu radi zaštite ljudi i imovine i pod strogo propisanim uslovima, kamere ne smiju biti postavljene tako da kontinuirano snimaju zaposlenog radi procjene njegovog rada, efikasnosti ili discipline. Da problem nije sporadičan pokazuje i podatak Agencije za zaštitu ličnih podataka BiH da se čak 60 odsto svih prijava koje zaprime odnosi upravo na video-nadzor.
Danijela Radonić, master pravnica sa višegodišnjim iskustvom u radnim odnosima i zaštiti ličnih podataka, kaže da poslodavac mora ograničiti prostor snimanja, odrediti ko ima pristup snimcima i koliko dugo se čuvaju, te radnike obavijestiti o video-nadzoru.
“Za neka radna mjesta su kamere dozvoljene, na primjer tamo gdje rade sa gotovim novcem. Za većinu nije i predstavlja preveliko zadiranje u privatnost. Ako radnik smatra da ga poslodavac nezakonito snima ili prati, mora da zatraži informacije o postojanju snimanja, svrsi, pristupu i roku čuvanja snimaka i potražiti pomoć od nadležnih organa”, kaže Radonić.
Kao primjer iz prakse, Radonić izdvaja slučaj službenika u jednoj lokalnoj zajednici koji je bio jedini radnik pod video-nadzorom, zbog čega se osjećao diskriminisanim i mobingovanim.
“Iako je postojala odluka o video-nadzoru nije bilo stvarne zakonite svrhe snimanja, a radnik nije bio informisan o tome ko i kada ima pristup podacima, koliko se isti čuvaju, šta je svrha obrade. Stalno snimanje službenika dok obavljaju redovan rad na računaru nije nužno ni opravdano”, kaže Radonić.
U drugom slučaju koji navodi, radnik na benzinskoj pumpi dobio je otkaz zbog pušenja cigareta. Na pumpi je zabranjeno pušenje zbog prodaje nafte i naftnih derivata, o čemu su postojala obavještenja u vidu naljepnica. Radnik je, znajući gdje su postavljene kamere, otišao izvan područja snimanja kako bi ispušio cigaretu.
Međutim, nije znao da su postojale i druge kamere koje su snimile njegov prekršaj. Poslodavac mu je potom otkazao ugovor o radu.
“Ova dva slučaja su veoma različita iako su i slična. U drugom slučaju video-nadzor je postavljen u svrhu zaštite na radu, lica i imovine jer se radi o prodaji nafte i derivata. Poslodavac je osnovano koristio snimak radi utvrđivanja odgovornosti i zakonito izrekao mjeru otkaza ugovora o radu”, objašnjava Radonić.
Ipak, poslodavac nije sproveo procjenu uticaja obrade ličnih podataka niti uspostavio dnevnik aktivnosti, čime je prekršio propise o zaštiti podataka.
U još jednom primjeru, poslodavac je postavio kamere u kancelarijama, u uključujući i tzv. „open space“ radna mjesta, sale za sastanke i prezentaciju, kao i restoran, a da nije postavio nikakve oznake da ih snima. Radnica je to prijavila Agenciji za zaštitu ličnih podataka BiH koja je nakon kontrole zabranila dalje snimanje i naredila brisanje materijala.
Na pitanje kako radnici mogu da se zaštite, Radonić kaže da prije svega treba sačuvati dokaze o nezakonitom snimanju, podnijeti pisani prigovor poslodavcu, a potom zatražiti pomoć inspekcije i Agencije za zaštitu ličnih podataka BiH.
Napominje da radnici o ovom pitanju mogu dosta da se informišu na e-learning platformi “Proeduca” koja sadrži i kurs Zaštite ličnih podataka dostupan na proeduca.ba.
Direktor Agencije za zaštitu ličnih podataka BiH Dragoljub Reljić kaže da dobijaju ogroman broj prijava i da se lagano pretvaraju u agenciju za video-nadzor. Kaže da se iza mnogih situacija neovlaštenog snimanja krije neznanje i jednih i drugih kada se smije a kada ne smije uključiti kamera i kako se čuvaju podaci.
“Mnogi poslodavci ne znaju šta smiju a šta ne, dok radnici nisu upućeni u svoja prava i kako da se zaštite. To je posljedica toga što se ne uči o zaštiti ličnih podataka. Video-nadzor je dozvoljen zakonom pod strogim uslovima. Samo ako je nužan radi zaštite lica i imovine i ako interes poslodavca ne prevladava pravo zaposlenika u pravu na privatnost”, objašnjava Reljić.
Prijave stižu iz institucija, škola, javnih i privatnih preduzeća, a mnogi građani tek nakon medijskih napisa shvate da su i sami žrtve nezakonitog nadzora.
“Imali smo slučajeva u kojima direktori povežu telefon sa kamerama da mogu gledati snimke. Za to nema nikakvog opravdanja”, kaže Reljić.
Poslodavac, dodaje Reljić, mora jasno dokazati zašto je video-nadzor neophodan i da se isti cilj nije mogao postići blažim mjerama. Radnici moraju biti jasno obaviješteni o nadzoru, a kamere ne smiju služiti za praćenje rada i produktivnosti zaposlenih. Takva praksa predstavlja ozbiljno kršenje prava na privatnost. Pristup snimcima mogu imati samo ograničen broj osoba a ne smiju se koristiti ni u jednu drugu svrhu osim one koja je propisana. Da bi bilo ko imao pravo da snima, on mora imati zakonski osnov.
“Imali smo slučaj da je u osnovnoj školi postavljena kamera koja snima radnike. On se počeše, a na Viber mu stigne poruka: “Šta se češeš?” To je apsolutno nedozvoljeno. To je hir poslodavca koji hoće nekoga da snima”, kaže Reljić i dodaje da ogroman problem prave jeftine kamere kupljene preko interneta koje osim videa, snimaju i tonove.
Ombudsmen BiH Jasminka Džumhur navodi slučaj službenice kantonalnog ministarstva koja je postavila kameru kako bi otkrila ko joj falsifikuje dokumentaciju, nakon čega je protiv nje pokrenut disciplinski postupak.
Na kraju je dokazala da je bila žrtva mobinga.
“Izložila je sebe i svoj radni prostor snimanju da otkrije ko stoji iza tih radnji, ali je onda protiv nje pokrenut disciplinski postupak. Bila je izložena mobingu, ali je na kraju pobijedila”, rekla je Džumhur.
Govori da je bilo i drugih slučajeva narušavanja privatnosti radnika koji su im prijavljivani.
“Za radnike je najbitnije da znaju da poslodavac mora dokazati da je snimanje neophodno, šta mu je cilj i da li se isti cilj mogao postići nekom blažom mjerom od video-nadzora”, zaključila je ona.
