Ili kako su izbori u Republici Srpskoj prestali biti smiješni.
Jedini povod za smijeh u svemu tome, ma koliko bio gorak, biće činjenica da će se partije možda i rotirati u vladama, ali da će van njih, u društvu, stalno postojati identičan personalni sastav „gornjih“ i „donjih“. Sve dok ovi drugi, u zavisnosti od godina, potpuno ne iscure po zapadnim bauštelama ili „vječnim lovištima“, a prvi zabezeknuto shvate da su u RS ostali – sami.
Iako je ostalo zabilježeno na papiru, jedno od najoriginalnijih zapažanja o stanju na srpskoj javnoj sceni u proteklim decenijama svojevremeno je prošlo potpuno nezapaženo. Naime, raniji prvi čovjek Udruženja književnika Republike Srpske primijetio je da najveća nevolja njegovog naroda nisu ni periodi ratova, ni faze neimaštine, ni geopolitički fenomen poznat kao „kuća nasred puta“, već – humor.
Ne, nije bila riječ o sve češćim zamjerkama, upućenim pojedinim istaknutim komediografima, poput Dušana Kovačevića, da kroz duhovitost, u stvari, ne izvrgavaju ruglu, već idealizuju mane Srba, čine ih simpatičnim, dopadljivim i tako ljudskim. U ovom slučaju, radilo se o ukazivanju na raširenu srpsku sklonost da se skoro svaka životna, a posebno nacionalna situacija, okreće na sprdnju. Do te mjere da, na kraju, od nekadašnjih individualnih i kolektivnih košmara, bivaju zapamćeni tek uspješni gegovi i urnebesne pošalice u kasnijim interpretacijama. Odnosno, da zbog komičnog drveta gotovo uvijek u sjenci ostane tragična šuma.
Iako je, u momentu kada je izrečena, ovakva teorija zvučala pretjerano oštro i suviše kruto, s godinama sve više dobija na težini. Posebno nakon posljednjih izbora u RS i BiH, održanih 2. oktobra. Ako, recimo, tek stasali pripadnici novih generacija, kroz jednu deceniju, pokušaju da se u digitalnim arhivama upoznaju sa danima kroz koje trenutno prolazimo, lako je moguće da će steći pogrešno uvjerenje da su Miholjsko ljeto 2022. u Banjaluci i Srpskoj obilježili periferni momenti.
Poput činjenice da se jedna strana zacenjivala jer je Nebojša Vukanović Kristijanu Šmitu na opozicionom protestu poručio „ausweis“ umjesto „raus“, a Ljubiša Petrović živopisno izvodio pjesmu „Beogradskog sindikata“. Ili da se druga strana cerekala infantilnom „dnevniku kampanje“ izvjesne Anje Ljubojević na društvenim mrežama u predizbornim danima, a u postizbornoj tarapani na isti način reagovala na egzibicije advokata Aleksandra Jokića, lišenog nelagode kada se u internet duelima predstavlja kao „Ban Milosavljević“.
Toksična retorika
Ako ni zbog čega drugog, onda bar zbog radoznalih pogleda u ne tako dalekoj budućnosti, nije na odmet reći da, ipak, mnogo toga više nije smiješno.
Recimo, nije smiješna hronična sklonost vladajuće garniture u RS da, bez pardona, blizu polovine vlastitog naroda naziva „izdajnicima“, a sebe, mimo svakog dobrog ukusa, nedvosmislenim „patriotama“, bez razmatranja dileme da li su za „srpstvo“ uopšte čuli prije 2005, nulte godine njihove istorije? Jer, čak i prvu odrednicu treba zaslužiti, kao svojevrsni „negativni kompliment“, što nije spriječilo gornje spratove hijerarhije ovdašnje vlasti da, nakon šarlatana Vojislava Šešelja, budu prva i jedina ekipa među Srbima s obje strane Drine od 1990. naovamo spremna da sa nepodnošljivom lakoćom koristi tu crno-bijelu tehniku. Raznim nebulozama o „zapadnim špijunima“ – iako se u RS sličnim rabotama bave pojedinci, iz oba bloka ili mimo njih, a ne čitave organizacije – zatrovan je javni život, pa i mnoge privatne svakodnevnice, do tih dimenzija da ne bi bilo iznenađenje da dođe dan kada će baze podataka sa „botovima“ koji su širili ovu toksičnu retoriku biti traženija roba nego video-sadržaji sa nepodopštinama iz krvavih devedesetih, dok je to bilo relevantno.
Nije smiješna ni stalna potreba istog miljea da se minimizuje politička konkurencija, ne čak ni rivalski stranački lideri, koliko građani sa drugačijim stavovima. Pa se, u toj patologiji, nakon svakog javnog skupa sa opozicionim predznakom konstantno barata navodno „preciznim podacima policije“ o par stotina, 2.500 ili koliko već prisutnih. Kao da je to presudno i specijalno bitno, pogotovo ako je u pitanju okupljanje u, očito, na duže staze izgubljenom najvećem gradu RS, u kojem najjači adut vladajućeg bloka već bilježi po 10.000 glasova zaostatka za protivničkim kandidatom. Čitav taj način funkcionisanja je tek posljedica života u paralelnom univerzumu, jedne rastuće arogancije unutar strukture uvjerene da je sve vječno i trajno. Bez obzira na suprotna iskustva koja, recimo, personifikuju završnice biografija Radovana Karadžića ili Slobodana Miloševića, svojevremeno daleko moćnijih, uticajnijih i „zajebanijih“ od svake kasnije „piramide“ kod Srba.
Naknadna pamet
Takođe, više nije nimalo smiješan stalni fenomen naknadne pameti u vrhu opozicionih stranaka. I posljednjem laiku u Republici Srpskoj postalo je jasno da optimalno vrijeme i mjesto za svaku mutnu radnju u izbornom procesu nije dnevni tok glasanja, već noćno dopisivanje predsjednika biračkih odbora sa CIK-om, samo su opozicioni lideri „šokirani“ kad se pojave indicije za dešavanja te vrste. Ako njihove partije imaju nekakav razlog postojanja, onda bi on trebalo da bude demonstriran upravo u takvim momentima, optimalnim da kompletni stranački kapaciteti upregnu u poduhvatu kontrole prebrojavanja listića. Ali, ne, vrlim vodećim opozicionarima draži je hedonizam od asketizma, odnosno, važnije im je preuranjeno veselje sa trubačima u poluvremenu utakmice, nego iscrpljujuće trčanje do posljednje sekunde meča.
Isto tako, nije naročito komično ni kada čelnici opozicije godinama potenciraju navodnu razliku u rezonima između njih i vlasti, a onda kao suštinsko pitanje posljednjeg opozicionog protesta tretiraju broj prisutnih, kao da se on može precizno procijeniti laboratorijskim mikroskopom i kao da je to važnije od same činjenice da postoji ozbiljno nezadovoljstvo izbornim procesom. Čak i na tom terenu, razlike vlasti i opozicije su nevidljive, jer oba tabora ignorišu realnost, samo što je jedan sklon potcjenjivanju tuđeg potencijala, a drugi precjenjivanju vlastitih snaga, pa barata ciframa od 30.000 ljudi na trgu.
Konačno, uopšte nije smiješan ni hroničan raskorak između riječi i djela u potezima opozicionog bloka, u čemu su, opet, revnosni učenici vladajuće koalicije. Za sve postoji prvi put, pa i za mogućnost da opozicionari napokon realizuju jednu priču do kraja, ali, sva dosadašnja iskustva sa domaćim postizbornim talasanjima sugerišu zaključak da prisustvujemo još jednom uobičajenom folkloru i da će čitava kontroverza završiti u kolotečini, čim nevjerovatni CIK počne sa svojim maratonskim procedurama, kakve ne postoje ni u Indiji, zemlji sa više od milijardu stanovnika i nešto manje glasača. A onda – kud koji, mili moji, par vodećih ljudi PDP-a i SDS-a završiće u Savjetu ministara, ostrašćene rasprave pristalica dva bloka preseliće se sa ulice u kafane, a gospodin Stevan iz sela Krajišnik kod Gradiške, akter najvećeg izbornog hita sa pogrešnim popunjavanjem formulara o izbornim rezultatima zbog „umora“, potonuće u lagani zaborav.
„Narodni odisaj“
Dakle, ovdašnji paranoični teoretičari „obojenih revolucija“, koji nikako da dočekaju svojih pet minuta, kada će moći da kažu „šta smo vam rekli“, ipak nemaju razloga za ushićenje. Republiku Srpsku ne čekaju nikakvi spektakularni preokreti, ali je čeka stasavanje generacija koje bi mogle upražnjavati drugu tradiciju iz nacionalne prošlosti.
Naime, osamdesetih godina 19. vijeka, nakon niza pokušaja, NRS Nikole Pašića prvi put je došla na vlast u Kraljevini Srbiji, pobijedivši rivalsku stranku Milana Piroćanca, blisku dvoru kralja Milana Obrenovića. U narednim mjesecima, u unutrašnjosti države, simpatizeri pobjedničke opcije su doslovno linčovali par stotina predstavnika poraženih, da bi čitava stihija u pašićevskoj štampi dobila bezazlen naziv „narodni odisaj“.
Od generacija u Republici Srpskoj koje stasavaju uz nauk da nijedna politička gadost nije dovoljno niska, da nijedna prevara nije kažnjiva, da nijedno sredstvo nije zabranjeno na putu do cilja, ne može se očekivati ništa drugo osim da svaku buduću smjenu vlasti proprate „narodnim odisajem“.
Jedini povod za smijeh u svemu tome, ma koliko bio gorak, biće činjenica da će se partije možda i rotirati u vladama, ali da će van njih, u društvu, stalno postojati identičan personalni sastav „gornjih“ i „donjih“. Sve dok ovi drugi, u zavisnosti od godina, potpuno ne iscure po zapadnim bauštelama ili „vječnim lovištima“, a prvi zabezeknuto shvate da su u RS ostali – sami.
MH ANALIZA Preokret u izbornoj noći: Konspirativna vlast i pospana opozicija
