Već duže vrijeme, politička scena Republike Srpske veoma je predvidljiva. Izuzeci od tog pravila su malobrojni, a među njima posebno mjesto imaju izborne pobjede opozicionih stranaka. Postale su toliko rijetke, da šokiraju i same aktere ovakvih uspjeha na glasačkim mjestima, a upravo je takvo raspoloženje bilo očigledno u danima nakon referenduma o opozivu gradonačelnika Bijeljine 19. marta.
Naravno, malo ko je, osim ostrašćenih aktivista vladajućih partija, potpuno odbacivao mogućnost da će aktuelni prvi čovjek Bijeljine sačuvati funkciju na izjašnjavanju građana. Međutim, sve prognoze kretale su se u koordinatama nevelike prednosti jedne ili druge opcije. Doslovno niko nije imao u vidu rasplet kakav se dogodio, sa opredjeljenjem 32.380 birača, odnosno 68,03 odsto, protiv opoziva, uz 15.021 glas ili 31,19 procenata za opoziv. Utisak zatečenosti na licima predvodnika oba bloka samo je pojačao podatak da je dominacija Ljubiše Petrovića bila neupitna na svim glasačkim mjestima na teritoriji Grada, uz rezultat 183:0.
Za ovakav odnos snaga nije bilo nikakvog uporišta u ranijim izbornim rezultatima u Bijeljini. Kada je Petrović izabran za gradonačelnika, na lokalnim izborima 2020. godine, dobio je 24.470 glasova (47,01 odsto). Njegov konkurent, dugo vremena neprikosnoveni, a sada pokojni Mićo Mićić imao je 21.374 glasa (41,06 procenata). Ne treba ignorisati ni činjenicu da je, tom prilikom, solidnu podršku imao i sinonim za lokalnu anti-politiku, Boban Lazić, koji je svojim satiričnim nastupom privukao 6.214 glasača (11,94 odsto). Dakle, čak i ako se Petrovićevi i Lazićevi glasači okarakterišu kao sličnomisleći, te ukoliko se Mićiću kao tadašnji balast pripiše zaokret od SDS-a ka SNSD-u, to jeste komotna razlika, nešto manja od 20 postotaka, ali i dalje nije spektakularna, više nego dvostruka, kao u martu 2023.
Padovi i usponi
U hronološki najbližem odmjeravanju za inokosne funkcije, na opštim izborima u jesen 2022. godine, opozicija sa republičkog nivoa imala je blagu prevagu, pošto je u duelu za predsjednika Srpske, ako se računaju samo glasovi u Gradu Bijeljini, za Jelenu Trivić bilo 25.519 ljudi (48,03 odsto), dok je Milorad Dodik zaostajao sa 23.657 glasova (44,53 odsto).
Poređenje ovih parametara sa rezultatom referenduma sugeriše zaključak da je, okvirno, oko 7.000 Bijeljinaca promijenilo stranu prilikom izjašnjavanja o Petroviću. Zbog čega se to desilo? Sigurno ne zbog naprasnog rasta rejtinga opozicionih stranaka u središtu Semberije, iako su pojedini čelni ljudi SDS-a i PDP-a požurili da sebi pripišu osjetni dio zasluga za Petrovićev trijumf.
Ipak, statistika ne ide u prilog ovakvih teorija. Opozicija sa republičkog nivoa dotakla je dno 2020. godine, kada je PDP dobio 4.689 glasova (8,69 odsto), dok je SDS imao 4.190 glasova (7,77 odsto). I to je bilo sve, jer treba podsjetiti da je riječ o periodu kada se Mićo Mićić razišao sa strankom čiji je bio dugogodišnji sinonim u Semberiji, te osnovao sopstvenu partiju, uz jasnu namjeru da bude saveznik SNSD-a. Da je još poživio, vrlo je vjerovatno da bi Mićić, poput Obrena Petrovića u Doboju, postao i formalni član, odnosno funkcioner Dodikove stranke, a o tadašnjoj prekompoziciji lokalne političke scene Bijeljine dovoljno govori podatak da su SNSD i Mićićeva grupacija 2020. u zbiru dobili 38,08 procenata glasova.
Preciznije, SNSD-u je pripalo 12.040 glasova (22,32 odsto), a Mićićevoj listi 8.500 (15,76 odsto). U odborničkim mandatima, to je bilo sedam za Dodikovu partiju, a pet za Mićićevu tvorevinu sa bizarnim imenom „Stranka demokratske Srpske – Semberija“. U Skupštini grada sa 31 odbornikom, uz 12 mandata osovine SNSD – Mićić, ušlo je još 11 predstavnika njihovih koalicionih partnera: četiri iz DEMOS-a, po dva iz SP, US i DNS-a, te jedan iz Pokreta za Bijeljinu. Bošnjaci su imali dva mandata, a dvije stranke na koje je mogao da se osloni Ljubiša Petrović samo šest, odnosno po tri iz SDS-a i PDP-a.
Dvije godine kasnije, na opštim izborima, ako se posmatraju samo rezultati za Grad Bijeljinu, došlo je do izvjesnog oporavka opozicije, jer je SDS, sada već distanciran od Mićićevog naslijeđa, dobio 10.827 glasova (20,47 odsto), dok je PDP ipak za nijansu pao, na 4.307 glasova (8,14 odsto). Revitalizaciji te strane političkog spektra doprinijela je i pojava Liste za pravdu i red Nebojše Vukanovića koja je u Bijeljini dobila 2.697 glasova (5,10 odsto). Ipak, sve tri grupacije su zajedno dobile manje od 18.000 glasova, odnosno 33,71 odsto, što je daleko skromnije od podrške Ljubiši Petroviću na referendumu o opozivu.
Interventna jedinica
Paradoksalno je da su stranke koje su pokušale da obore Ljubišu Petrovića, bar kad su u pitanju rezultati njihovih kandidata za NSRS u Gradu Bijeljini, 2022. dobile oko 32.000 glasova, znači, približno su imale posljednji rezultat Ljubiše Petrovića. SNSD je imao 15.650 glasova (29,59 odsto), dok je zanimljivo da je za pet koalicionih partnera u zbiru glasao koji promil više građana, ako se uzme u obzir da je DEMOS dobio 9,66 odsto (5.107 glasova), NPS 6,03 odsto (3.192 glasa), US 6,00 odsto (3.172 glasa), SP 4,89 procenata (2.585), a DNS 4,63 odsto (2.448).
Sve ove cifre – a u posljednjem slučaju riječ je o relativno svježim odmjeravanjima, od prije samo nekoliko mjeseci – pokazuju da doprinos stranačkih infrastruktura SDS-a i PDP-a nije mogao da u kratkom vremenu dosegne nekakve senzacionalne domete te da, u svakom slučaju, nikako nije presudni faktor ostanka Ljubiše Petrovića na gradonačelničkoj funkciji. Pogotovo to nije bio u poređenju sa uticajem BNTV-a u kampanji.
Doduše, ima zrnce istine u postreferendumskoj konstataciji Igora Crnatka – da je „Bijeljina pokazala stvarno stanje političkih odnosa kad su izbori pošteni“. Naravno, to ne znači da bi uz besprekornu regularnost izbornog procesa opozicija preko noći ubjedljivo savladala aktuelni vladajući blok. Prije svega, nakon referenduma u Bijeljini jasno je da opozicionari jesu u stanju da, kada u takav poduhvat uđu sa neupitnom voljom, od prvog do posljednjeg minuta kontrolišu glasačke kutije, ali na ograničenoj teritoriji. Posebno kad se na takvom prostoru pojavi Darko Babalj sa ekipom iz Istočnog Sarajeva, što se pokazalo važnim sada u Semberiji, ali i ranije, kada je Milan Miličević u Tesliću bio izložen sličnom pokušaju opoziva.
Dakle, uz dobru organizaciju, potpomognutu „interventnom jedinicom“ koja se ne šali, SDS uz asistenciju PDP-a i Vukanovićeve liste može da spriječi manipulacije u okviru jednog grada ili opštine, ali iz teško dokučivih razloga ne uspijevaju da to učine u koordinatama čitave Republike Srpske. Iako imaju kapacitet da i u takvim, zahtjevnijim duelima, od Trebinja do Novog Grada, „pokriju“ sve potencijalne neuralgične tačke, svaki put se ispostavlja da je bilo bar nekoliko „zona sumraka“, dovoljnih da vlast ostvari nedostižnu prednost, a da pri tome niko ne može da efikasno opovrgne krajnje mutan segment ukupnih rezultata.
Puki hir
Biće da su za konačan ishod u Bijeljini od ključnog značaja bila dva momenta. S jedne strane, treba reći da za pokretanje inicijative za opoziv Ljubiše Petrovića nije bilo nijednog specijalnog razloga. Znači, nikakvih naročitih i ekstremnih odstupanja od načina na koji (grado)načelnici u 64 jedinice lokalne samouprave obavljaju tu dužnost. Dakle, radilo se u čistom hiru, o matrici „može nam se“, ali i o pokušaju da se pripremi teren za sličnu proceduru u Banjaluci. Iako je Draško Stanivuković ulaskom u „simbiozu“ pokazao vladajućem bloku da može da funkcioniše i bez zabadanja „prsta u oko“ ranijim konkurentima u SNSD-u, nema sumnje da bi – da je Petrović oboren na referendumu, što bi kasnije vjerovatno bilo potvrđeno i na prijevremenim izborima – čitav postupak vrlo brzo bio ponovljen i u gradu pored Vrbasa.
Neuspjehom u Bijeljini, kompletna zamisao vrha SNSD-a pokazala se deplasiranom. Takođe, ogoljena neutemeljenost inicijative za Petrovićev opoziv, zasnovana na pukoj bahatosti pokretača, očito je do te mjere bila iritantna u ovoj sredini, da je čak oko 7.000 dojučerašnjih glasača vladajućih stranaka jednokratno „promijenilo dres“, kako bi poručili sopstvenim „klubovima“ da se ne slažu s tim. To što, faktički, četvrtina nedavnog biračkog tijela vladajuće koalicije u Bijeljini nije slijedila „smjernice“ iz Laktaša, svakako, nije nikakva ilustracija naprasnog buđenja slobodarskog duha u ovom ili bilo kojem dijelu RS. Podanički mentalitet i sitnije ili krupnije interesne šeme premrežile su u sličnoj mjeri čitavu teritoriju Republike, ali, radi se o tome da, izgleda, bar postoji donji prag tolerancije za rastuću aroganciju pobjednika sa opštih izbora u jesen 2022. godine, uljuljkanih u trendove iz proteklih deceniju i po.
Za drugi uzrok raspleta u Semberiji može se reći da je i važniji od prvog. Naime, glavna nevolja za tzv. Narodnu koaliciju „Pokrenimo Bijeljinu“ bila je činjenica da je, u figurativnom smislu, u stvari, nastupila pod imenom jedine partije tog profila čiji šef je imao rezerve prema bloku za opoziv. Jer, u savezu oko SNSD-a navodno je bilo čak 16 opcija, mada je samo sedam relevantnih, sa odbornicima u gradskom parlamentu. Ali, u momentu predstavljanja, 27. februara, među njima nije bilo Republičke stranke Srpske, čiji je osnivač Slaven Ristić, vlasnik „Tehničkog remonta Bratunac“, a navodna siva eminencija, prema tezama prilikom osnivanja, Dragan Lukač, bivši ministar unutrašnjih poslova RS.
Ristić se prvo durio na lokalni SNSD zbog „neispunjenih obećanja“, što je i u Bijeljini i u Srpskoj eufemizam za nezadovoljstvo dobijenim brojem funkcija, radnih mjesta, pa i prilika za zaradu, u međustranačkim trgovinama. Istina, Ristić se kasnije, 8. marta, dakle, 11 dana uoči referenduma, sastao sa Miroslavom Milovanovićem, predsjednikom Gradskog odbora SNSD-a u Bijeljini. Uslijedilo je pomirljivo saopštenje da „ne postoje prepreke za saradnju“ i Milovanovićev euforični tvit kako je „sve dogovoreno za dva minuta“. Međutim, bilo je jasno da se Ristić jedini iz te ekipe nije svojski založio za opoziv, zbog čega mu se, na prvoj sjednici NSRS nakon referenduma u Bijeljini, uz očitu dozu humora „zahvalio“ i Nebojša Vukanović.
(Ne)sigurni glasovi
Znači, u famoznom savezu 16 partija nije bilo stvarne RSS, bar ne u punoj mjeri, ali se čitav blok, diskutabilno nazvan „Pokrenimo Bijeljinu“, u kampanji ponašao kao svojevrsna „Republička stranka Srpske“. Kao ključni problem, potencirali su to da gradonačelnik i republički vrh pripadaju različitim političkim strukturama, a rješenje za takvu asimetriju je, s njihovog stanovišta, naravno, smjena na, uslovno rečeno, nižem nivou vlasti. Nije rijetkost da takvi pokušaji patronata izazivaju kontraefekat, pa se to, po svemu sudeći, ovog puta desilo i u Bijeljini, čak i među značajnim brojem onih čije su glasove inicijatori referenduma smatrali „sigurnim“.
Ako ništa drugo, nespremnost većine Bijeljinaca da slušaju „popovanja“ iz Banjaluke bar je skrenula pažnju na vjerovatno najkomičniji naziv partije u RS. Jer, u svijetu postoji čitav niz republikanskih stranaka, od najpoznatije u SAD pa nadalje. I istorija Južnih Slovena pamti tu odrednicu, od stranke Ljubomira Stojanovića i Jaše Prodanovića u Kraljevini SHS do aktuelne, treće po snazi stranke Hrvata u BiH. Ali, niko u regionu do sada se nije dosjetio da vlastitu partiju nazove „republičkom“, a ne „republikanskom“.
Biće da u ovom nepoznavanju duha srpskog jezika ima i izvjesnog lukavstva, jer je vispreni Slaven Ristić očito namjeravao da se ljudima na relaciji Bratunac – Bijeljina predstavi kao ekskluzivni zastupnik vrha RS i tumač njihovih stremljenja na ovom prostoru. Ipak, u prelomnoj situaciji, kao što je referendum, Ristić se volšebno „izmakao“, nesvjesno prepuštajući „firmu“ pod kojom je do tada nastupao Miroslavu Milovanoviću i njegovim bespogovorno lojalnim partnerima. Nema dileme da je, bez obzira na kasnije kolebanje, to bilo povoljnije za Ristića, jer nije bio dio gubitničkog tabora, pošto se Bijeljina, u naletu povrijeđenog ponosa, dominantno okrenula Ljubiši Petroviću kao simbolu lokalpatriotizma, naspram Milovanovićevih „republikanaca“.
Nakon svega, u opticaju je dilema – da li će Ljubiši Petroviću porasti apetiti? Takođe, nerijetko se pominje i nedoumica – znači li trijumf na referendumu da je aktuelnom gradonačelniku već osiguran naredni mandat, ukoliko odluči da se ponovo nadmeće za istu funkciju? U prvom slučaju, nema indicija da Petrović posjeduje ambicije da se, eventualno, kandiduje za predsjednika SDS-a, niti da se, bar za sada, razilazi sa Miličevićem i ulazi u još uvijek neizvjesnu avanturu sa Narodnim frontom Jelene Trivić.
Fatalni broj
Ipak, kada je riječ o SDS-u, ali i ostalim relevantnim partijama u RS, postoji interesantan sindrom, najočigledniji u slučaju pokojnog Miće Mićića. Naime, u republičkim vrhovima svih opcija u Srpskoj postoji nepisano pravilo da kadrove iz Bijeljine tretiraju kao dovoljno bitne da ih ne treba potcijenjivati, ali ipak sa nedovoljnim kapacitetom da potpuno preuzmu liderstvo na nivou RS. Od formiranja Republike Srpske do danas, nijedan političar iz Bijeljine nije bio predsjednik stranke sa entitetskim potencijalom, uz izuzetak tragično stradalog Ljubiše Savića – Mauzera i Mirka Blagojevića, čije su nekadašnje grupacije, Demokratska stranka, odnosno Srpska radikalna stranka, bez obzira na pretenzije, ipak ostale regionalne partije sa malim brojem glasača van Semberije.
Za života Miće Mićića, to je u vrhu SDS-a podrazumijevalo rezon – nije loš, ali je previše običan. Takva percepcija, u kojoj je bio otpisan kao kandidat za prvog čovjeka SDS-a u RS, jer je pragmatičar, a ne strateg, nije ostavila posebno loše posljedice za Mićića. Ili, bar za njegove nasljednike, ukoliko se ima u vidu da je nedavno počela ostavinska rasprava u kojoj se razmatra sudbina pokojnikove imovine, u novcu i nekretninama, vrijedne 128 miliona maraka.
Tu dolazimo do druge zagonetke povezane sa Ljubišom Petrovićem. Da li je to što je protivnike na referendumu razbucao rezultatom 70:30 garancija da će se sve ponoviti i za nepune dvije godine? Odgovor je ipak – ne. Jer, i u Rudom je, recimo, Rato Rajak 2018. godine odnio komotnu pobjedu na referendumu za opoziv. Međutim, dvije sezone kasnije, ovaj sada već bivši funkcioner PDP-a nije uspio da sačuva načelničku funkciju, jer je tijesno poražen od Dragoljuba Bogdanovića iz SNSD-a, mada u međuvremenu nije pravio nikakve gafove, niti je izgubio reputaciju izuzetno korektnog čovjeka, jednog od rijetkih kojeg su uvažavali i politički rivali.
A Ljubiša Petrović je, sudeći po kampanji, sve karte bacio na borbu protiv korupcije. Rezultati su potvrdili da mu većina ljudi vjeruje. Ipak, i takva obećanja, sa stanovišta birača, imaju rok trajanja. Da entuzijazam publike ne bi splasnuo, neophodno je, ipak, da svi ti slučajevi, osim targetiranja u javnim istupima, dobiju i pravosudni epilog. Drugim riječima, još jedan gradonačelnički mandat biće mu garantovan samo ako, u skladu sa fatalnim brojem za Semberiju – 128 osumnjičenih za kriminal završi iza rešetaka. Ili bar realniji, deseti dio te cifre. Naravno, Petrović nema mehanizme za ovakav poduhvat, ali bar ima dovoljno političkog sluha da shvati zbog čega u retoriku Draška Stanivukovića o „porodičnom stablu“ i sličnim egzibicijama danas više ne vjeruju ni najuporniji branioci lika i djela.
