Radmilović: Sa resornim ministrom se slikamo samo na Dan osoba s invaliditetom

“Osobe sa smetnjama u razvoju ne mogu da ostvare invalidninu jer se, uprkos potpisanim konvencijama, i dalje opisno ocjenjuju. Da bi ostvarili pomenuto pravo, njihova invalidnost mora biti stepenovana. Ozbiljne sagovornike za rješenje ovog problema u Republici Srpskoj još nisu našli”, tvrdi Radomir Radmilović, predsjednik UO Saveza za pomoć mentalno nedovoljno razvijenim licima RS.

Radomir Radmilović (FOTO: Moja Hercegovina)
Radomir Radmilović (FOTO: Moja Hercegovina)

“Ključna stvar koju Savez zagovara je ukidanje diskriminacije po pitanju invaliditeta. Uprkos Deklaraciji UN koja je izričita u tome da svako invalidno lice mora da ima stepen invaliditeta, kod nas se osobe sa smetnjama u razvoju i dalje opisno ocjenjuju. To ih onemogućava u ostvarenju mnogih prava, prvenstveno invalidnine”, kaže Radmilović i oodaje da situaciju dodatno komplikuju oprečna tumačenja zakonskih rješenja.

“Puno je nelogičnosti koje su posljedica pogrešnih tumačenja. Ako date neko pravo, morate ga dati ili potpuno ili nikako. Na primjer pelene, naši korisnici imaju pravo na dva komada dnevno. To bi bila tek trećina potreba. Slično je i sa raznim vrstama tableta, neadekvatnim kolicima… Roditelji moraju da oduzimaju radnu sposobnost djeci, moraju da produžuju starateljstvo do određene strosne granice. To je trnovit put, praktično bi trebao svaki roditelj da ima jednog pravnika uz sebe kako bi ostvario sva prava”, tvrdi Radmilović.

Loša rješenja komplikuju svakodnevicu

Inače, Savez okuplja 28 lokalnih organizacija i obuhvata oko 3.230 lica. Iako nemaju registar, što je osnovni preduslov da se kvalitetno pristupi rješavanju problema ove populacije, na tome se radi. Ističu da godinom koju privodimo kraju nisu zadovoljni. Pozitivan pomak je donio novi Zakon o socijalnoj zaštiti koji je povećao sredstava pomoći. No, ona su i dalje nedovoljna za normalan život ove populacije.

Radmilović ukazuje na niz nelogičnih rješenja koji komplikuju svakodnevicu osoba sa smetnjama u razvoju, i tvrdi da bi se realokacijom sredstava riješili mnogi problem.

Na B listu su stavljeni antibiotici koji se piju sedam do deset dana i odobreni su u ogromnim količinama, a pelene, koje su od egzistencijalnog značaja se ograničavaju. U tom pogledu smo htjeli da nadležnima damo do znanja da se uz malo dogovora i dobre volje mogu napraviti značajni pomaci. Sastali smo se u dva navrata sa predstavnicima Fonda zdravstvarnog osiguranja, imali smo obećanja da će se naši problemi rješavati, ali ništa. Sa resornim ministrom se slikamo samo u toku decembra, kad je Dan osoba s invaliditetom, ali nekog ozbiljnog razgovora, koji bi doveo do konkretnih rezultata – nema”, kaže Radmilović.

Status organizacije od javnog značaja im još uvek nije donio neke veće olakšice. Ipak, učestvuju pri izradi zakonskih rješenja koja se tiču ove populacije. Uprkos ignorantskom stavu nadležnih, ističu da neće odustati od rješavanja osnovnog problema, a to je pitanje izjednačavanja stepena invalidnosti i prinadležnosti koje to donosi. Nadu polažu i u međunarodne institucije koje će svoju finansijsku pomoć usloviti poštovanjem dokumenata i standarda na koja se vlast obavezala.

Regionalno zbrinjavanje najbolje rješenje

Radmilović ističe Hercegovinu kao dobar primjer kada je dnevna briga o osobama sa smetnjama u pitanju. Osim Berkovića, sve hercegovačke opštine imaju dnevne centre, što je po njemu, zasluga opštinskih udruženja, ali i rezultat spremnosti lokalnih zajednica da podrže ovakve inicijative. Taj trend je počeo da se širi i na Bosnu, pa su slične ustanove nedavno otvorene u Srpcu, Modriči i Doboju, a u dogledno vrijeme biće i u Bijeljini.

“To je točak koji je krenuo i mislimo da neće stati. Ipak, to je dobro rješenje za jedan vremenski period, ali nije za trajno zbrinjavanje. Zato tražimo sagovornika u državi za realizaciju cjelodnevnog i cjeloživotnog zbrinjavanja. Ono, prije svega, mora biti institucionalno, a s obzirom na specifičnosti kraja, mislim da bi jedno regionalno zbrinjavanje na nivou Hercegovine bilo najbolje rješenje. Da se djeca i omladina ne udaljavaju, da imaju vezu sa porodicom, a i da porodica može da ih obiđe. Trebalo bi biti otvorenog tipa da se može dijete dovesti na dan, pet, deset, godinu ili cijeli život, u zavisnosti od mogućnosti i stanja porodice. Ne bi to bilo neko finansijsko opterećenje za zajednicu. Već imamo kasarne u Avtovcu, Bileći, Trebinju, ti objekti propadaju. Sa malim sredstvima opština, dobiti od Elektroprivrede i hidroelektrana, da se pare odvoje u pametne stvari. Kada smo krenuli sa dnevnim zbrinjavanjem, bila je to tada misaona imenica, a sada se širi. Vjerujem da će se rješenje naći ukoliko bude političke volje”, objašnjava naš sagovrnik.

Iz ove perspektive je, kaže Radmilović na kraju razgvora za “Moju Hercegovinu”, teško reći kada bi ovako nešto moglo da se realizuje. Ipak, on je optimista i tvrdi da bi razuman rok bio nekoliko godina.

Autor

Milanka Kovačević

Diplomirala novinarstvo na Fakultetu političkih nauka u Beogradu. Od 2003. zaposlena kao novinarka „Radio Gacka“, a od 2013. stalni saradnik internet magazina "Moja Hercegovina".

Svi tekstovi autora