Osmočlana porodica Burani iz Trebinja – djeca su naše najveće bogatstvo

TREBINjE – Kada su prije tačno 16 godina, kao vrlo mladi odlučili da započnu novi zajednički život Ružica i Saša Burani iz Trebinja, željeli su da imaju makar troje djece. Danas, radost im pruža duplo više, četiri sina i dvije kćerke – najstarija Andrea ima 15 godina, zatim Igor koji ima 14 godina, dvanaestogodišnja Angelina, godinu dana mlađi Boris, šestogodišnji Ognjen i Luka kome je tek tri mjeseca.

Brojna porodica, kažu Saša i Ružica, pravo je zadovoljstvo ako ima međusobne ljubavi.

U domu Buranijevih od jutra je “prometno”. Jedno u školu, drugo iz škole, jedno u igru, drugo na učenje, jedno bi da jede, drugo da pije… I tako ukrug, gotovo svaki dan. Sve se to odvija u stanu od pedesetak kvadrata, pa su Buranijevi pravi primjer one stare – kuća nije tijesna đe čeljad nisu bijesna.

Ponosni roditelji kažu da je sreća koju osjećaju zbog velike porodice nemjerljiva. Priča o državi koja želi da podiže natalitet je, čini se, prazna, a podrška od države za višečlane porodice je, kaže majka Ružica, sramna. No, ne žale se, jer se snalaze sami.  Porodicu su, kaže, stvarali jer su oni tako željeli i spremni su da se bore za nju.

Suprug Saša zaposlen je kao vatrogasac, pa je mnogo vramena van kuće, a najveći teret, ako se teretom može zvati, ipak je na tridesetpetogodišnjoj majci Ružici, koja je nezaposlena, a imala je pune ruke posla svih ovih godina. Bezbroj neprospavanih noći, dječjih bolova, nervoze zbog prvih zuba, radosti zbog prvih riječi, koraka, sve je to, kaže, trebalo iznijeti. Da se opet vrati deceniju i po unazad, uradila bi isto.

U našoj držvi je očajno biti roditelj više djece, ako bi se oslanjali na zakon ili bilo koje uslove koje nam država pruža. Ko se bori sam za sebe, kao što to mi radimo, e to je jako lijepo. Mi smo srećni što smo svi na okupu i što smo svi zdravi, a novac će se već nekako zaraditi”, priča Ružica za “Moju Hercegovinu”.

Još dok su imali petoro djece, pričaju naši sagovornici, obraćali su se mnogima u Trebinju sa molbom da im pomognu da Ružica nađe neko zaposlenje. Od svih poslova, ponudili su joj da radi noćnu smjenu u prehrambenoj industriji. Saša je, priča Ružica, pisao čak predsjedniku RS i predsjednici Vlade RS, ali nikada nije dobio nikakav odgovor. I to je jedino što su tražili.

Trenutno ja ne bih mogla da radim, jer imam tromjesečnu bebu, ali kada sam mogla da radim obraćala sam se gradonačelniku, lokalnim političarima, vladiki Grigoriju, svima. Kada su mi ponudili da radim noćnu smjenu, to nisam mogla nikako, jer sam tada bila potrebna djeci, nismo mogli noću da ih ostavljamo same, jer Sašin posao ponekada zahtjeva rad noću, a djeca nisu bila spremna da ostanu sama”, kaže majka Ružica.

U RS prvo dijete nema pravo na dječji dodatak, drugo ima pravo i dobija 35 maraka, treće 70 KM, četvrto 35 KM, dok sva ostala djeca nemaju to pravo. Takvo stanje, kaže Ružica, ne može da hrabri mlade roditelje da osnivaju velike porodice, pa i ne čudi što mladi sve više čekaju neke bolje uslove. No, smatra, to ih ne opravdava, jer se može lijepo živjeti i „sa svojih deset prstiju“.

“Dječiji dodatak su nam ukinuli još dok smo imali petoro djece, a razlog za to je što suprug prima topli obrok uz platu. On radi dvanaest sati nekad, pa mora da jede i pije nešto za to vrijeme, pa taj topli obrok potroši na poslu. Država smatra da je to dovoljno za osmočlnu porodicu. E pa naravno da nije”, priča Ružica.

Saša je, kaže, svjestan koliko je obaveza na njegovoj ženi, pa se trudi da joj koliko-toliko olakša. Pored posla, koristi svaku priliku da i privatno odradi ponešto i zaradi koju marku.

Imati ovako veliku porodicu sa mnogo djece teret je i veliko zadovoljstvo, ali najveća je nagrada kad su oni meni živi i zdravi. Ja odem i radim, izađem, ali majka je uvijek sa njima. Nije lako biti stalno u kući, vjeruj mi da poludiš u kući. Meni je ipak lakše, ja odem, izađem”, iskren je Saša.

Majka najbolje čuva tajne

Djeca ko djeca, često se, pričaju ovi ponosni roditelji, znaju posvađati, naljutiti, pa miriti, pa opet ispočetka. Saša zato u šali kaže – ne daj bože da ih nekad čovjek sluša, mislio bi da su to najveći dušmani, a ne sestre i braća.

Djeca se podjednako vole, kažu, ali najveći dio obaveza ipak osjeti najstarije dijete.

Briga o mlađoj braći i sestri povjerena je petnaestogodišnjoj Andrei, koja kaže, da to zna ponekada biti i teret, jer ona mora da bude najodgovornija. Ipak, presrećna je zbog toga što joj je porodica tako brojna i nikada joj uz braću i sestru nije dosadno.

Jako je lijepo imati toliko braće i sestru. To me čini mnogo srećnom. Sada se baš i ne slažemo najbolje, ali me tješi to da ćemo imati na koga da se oslonimo kada budemo odrasli ljudi i da će oni uvijek kroz život biti uz mene, jer su oni ipak moji najbolji i najiskreniji prijatelji. U mene roditelji imaju najviše povjerenja, čuvam ostalu djecu, a meni dopuštaju i izlaske. Imam i privilegije, a imam i obaveze”, kaže Andrea, koja je deveti razred.

Za najveću pričalicu, po ocijeni mame Ružice, važi šestogodišnji Ognjen, koji nam je čak otkrio i ko su “momci” njegovih sestara.

“Ako me pitate ko im je momak – znam i to. Obožavam što imam puno braće i sestara. Najviše volim malog Luku, a najviše se igram sa Kikom i Borisom. Idem vani da se igram sa drugarima, a igram se i sa braćom i sestrama. Polazim u školu ove godine”, kaže Ognjen.

Boris je ovih dana pomagao ocu da iscijepa drva, pa kaže da su ga i leđa pomalo zaboljela, ali to ga ne spriječava da se na brzinu obuče i izleti napolje da se igra.

U jedno su zajednički sigurni – tata je ipak malo strožiji. Zato i ne čudi to što sve tajne prvo povjere majci, koja razumijevanja, ima dovoljno za svako dijete.

“Nisu ni oni jedno drugima puno naklonjeni, svi imaju neka svoja društva. Svako će se prije meni povjeriti, ali svako za sebe, da niko drugi ne zna. Nasamo” , kaže Ružica.

Uprkos brojnim obavezama u domaćinstvu Ružica nadje vremena i za sebe  i zadovolji svoju kreativnu stranu- različitim tehnikama ukrašava flaše i čaše, a od toga je nekada mogla i ponešto da zaradi, ali otkako je rodila Luku, slobodnog vremena je manje.

“Opušta me kad radim nešto kreativno, mada time najviše volim da obradujem djecu. Radovi su unikatni i uglavnom ih poklanjam, a nekad uspijem nešto i da prodam. Moja želja je neka mala izložba,“ skromna je Ružica.

Burani su svjesni da djeca odrastaju i godinama obaveze postaju veće, jer su prohtjevi, do juče sitnicama zadovoljnih bića, sve veći. U vremenu kada je poprilično teško iskristalisati prave vrijednosti i usaditi ih djeci, na roditeljima je velika odgovornost.  Ružica i Saša ih odgajaju da budu skromni i da slijede svoje želje.