Početna  /  Novčana pomoć nezaposlenim demobilisanim borcima – Istinska empatija ili politički poeni u izbornoj godini?!
Hercegovina Izdvajamo Trebinje

Novčana pomoć nezaposlenim demobilisanim borcima – Istinska empatija ili politički poeni u izbornoj godini?!

Mirko Ćurić, gradonačelnik Trebinja, uputio je 26.6. 2020. godine javni poziv za jednokratnu novanu pomoć nezaposlenim demobilisanim borcima u Trebinju. Ova praksa postoji već nekoliko godina, a svi koji ispunjavaju uslove za dobijanje ove pomoći, mogu dobiti do 200 konvertibilnih maraka. U Trebinju je na evidenciji Biroa za zapošljavanje 400 demobilisanih boraca. Tim povodom, razgovarali smo sa trebinjskim borcima o položaju ove kategorije, a naši sagovornici su redom saglasni da vlast ne vodi dovoljno računa o demobilisanim borcima i porodicama poginulih boraca. Neki od njih su ogorčeni zbog, kako kažu, velikog broja dezertera na vladajućim položajima u Trebinju, konstatujući da su u velikoj mjeri sami krivi što se to dozvolilo. Internet magazin ”Moja Hercegovina” ekskluzivno saznaje da će trebinjski borci svoje nezadovoljstvo izraziti protestom koji bi se trebao dogoditi 18. jula.

Ako date nezaposlenom licu godišnju jednokratnu pomoć u visini od 100-200 konvertibilnih maraka, da li ste riješili problem tog lica? Da li je namjera ovakvih pomoći zaista dobronamjerna i produkt istinske empatije prema ugroženim kategorijama ili je u pitanju populizam i sticanje političkih poena? Povodom javnog poziva za jednokratnu novčanu pomoć nezaposlenim demobilisanim borcima koji je uputio gradonačelnik Trebinja Mirko Ćurić, razgovarali smo sa Dejanom Bodirogom, predsjednikom Gradske boračke organizacije Trebinje, Srbom Škerom, članom predsjedništva Gradske boračke organizacije, kao i sa demobilisanim trebinjskim borcima, o položaju ove kategorije i odnosu vlasti prema istoj.

Dejan Bodiroga, predsjednik Gradske boračke organizacije za internet magazin ”Moja Hercegovina” kaže da javni poziv za pomoć treba posmatrati iz dva ugla, ali da treba ući u suštinu problema.

”Grad Trebinje je raspisao javni poziv nezaposlenim borcima. Da napomenem, Trebinje je jedna od rijetkih lokalnih zajednica koja ima ovakve ili slične pozive. Koliko to znači nezaposlenim borcima, kojih u samom Trebinju ima oko 400, možemo gledati na dva načina. Prvi  je da sad možemo reći “svaka čast kad ih se sjete”, svaka pomoć danas je dobro došla. Popuniće se neka “rupa” a drugi način je da uđemo u suštinu problema, a kao posljedica toga je postavljanje pitanja  “Otkud 400 demobilisanih boraca na Birou za zapošljavanje i ko je kriv za takvo stanje?”. Rat se završio prije  25 godina. Oni koji su žrtvovali sebe da stvore Republiku Srpsku, koji su nekad kafiće,diskoteke, provode zamijenili puškom, smrću,krvlju, kišom, snijegom danas nemaju osnovne uslove za život.  Da nađemo neko opravdanje za one koji su nam krojili sudbinu ovih 25 godina je nemoguće kad znamo da su nam sva javna preduzeća, ustanove,  pretrpani viškom radne snage a da je većina zapošljavanja “išla” stranačkom linijom. Na borce niko nije gledao a i mi sami smo to gledali i ćutali. Bili smo mladi i poučeni ratnim iskustvima, snalazili  se na razne načine, radili smo na građevinama, konobarisali. Mnogi su sreću potražili po evropskim zemljama. Danas je biologija učinila svoje, borci su u nekim godinama gdje je fizički rad postao nemoguć, mnogima je zdravlje narušeno i realno malo njih i može raditi u realnom sektoru. Nažalost, i njihova djeca nerijetko nemaju posla pa imamo boraca sa četvoročlanim porodicama koja nemaju nikakva primanja. Prosto jedan dio je na donjoj granici egzistencije.” – kaže Bodiroga za naš magazin.

On dodaje da su invalidi u još težoj situaciji, napominjući da je Zakonom o profesionalnoj rehabilitaciji, osposobljavanju i zapošljavanju invalida predviđeno da se u javnim preduzećima na svakog 16 radnika zaposli po jedan invalid, ali da to u praksi nije tako.

”Oni koji su ostali invalidi su u još težoj situaciji. Zakonom (Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji,osposobljavanju i zapošljavanju invalida) je predviđeno da se u republičkim organima uprave, organima lokalne samouprave, organima pravosuđa, javnim ustanovama i fondovima, te javnim preduzećima na šesnaest  zaposlenih,  zaposli jedan invalid. Ko nema ovaj broj dužan je da svakog mjeseca prilikom isplate plata uplaćuje na račun javnih prihoda Republike Srpske poseban doprinos u visini 0,2% od isplaćene mjesečne bruto plate svih zaposlenih. Nažalost,  skoro svi koriste ovu drugu opciju. Znači da oni koji bi trebali biti primjer ne vode računa o ovim kategorijama. Zavod za zapošljavanje je takođe raspisao javni poziv za poslodavce i nezaposlena lica boračke populacije gdje su odvojena sredstva od  milion  konvertibilnih maraka. Programom je predviđeno zapošljavanje 190 lica,  a kao što smo već rekli u samom Trebinju ih je oko 400. Takođe, Fond za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje invalida svake godine raspisuje poziv kako poslodavcima tako invalidima za sufinansiranje zapošljavanja odnosno za samozapošljavanje.” – rekao je Dejan Bodiroga za MH.

Javni pozivi se često zloupotrebljavaju

Bodiroga ističe da se javni pozivi ovog tipa često zloupotrebljavaju i da borci često nisu dovoljno informisani o svojim pravima.

”Ovi javni pozivi se vrlo često zloupotrebljavaju a i mora se raditi na upoznavanju sa pravima kroz razne radionice jer često poslodavci nisu ni upoznati, a da ne kažem,  sami demobilisani borci od kojih veliki broj nije ni informatički pismeno da prati ove konkurse na internet stranicama institucija. Teško je danas sa nekim sredstvima od pet-deset hiljada KM započeti neki biznis. Rješenja bi možda trebalo tražiti na drugi način. BORS je tražila od Vlade Republike Srpske da  nezaposleni borci imaju mjesečni borački dodatak bez obzira na godine starosti i da se povećaju invalidnine 10 %. Nažalost, kad  je ova populacija u pitanju uvijek je problem novac jer ga nedostaje u budžetu. Gdje ga sve trošimo znaju svi.” – kaže Bodiroga.

Bodiroga govoreći o boračkoh kategoriji želi podsjetiti i na problem nezaposlenosti djece poginulih boraca.

”Teško je ovom prilikom ne pomenuti pored  demobilisanih  boraca djecu naših  poginulih saboraca kojih u Trebinju  ima preko četrdeset bez ikakvog zaposlenja. To je činjenica koje se zaista svi trebamo stidjeti. Ima li većeg podviga od toga nego za slobodu svog naroda dati svoj život. Zar stvarno nismo u stanju pomoći djeci koja više i nisu djeca već ozbiljni ljudi i većina sa svojim porodicama a osnovno životno pitanje nisu riješili. Pred izbore se političari često zaklinju u boračku populaciju, lično smatram da treba da se izvinjavaju za ono što nisu učinili ma ko oni bili i iz koje partije dolazili.”

Za kraj, Bodiroga kaže da institucije Republike Srpske nisu krive već pojedinci zbog kojih dio boračke populacije živi na rubu egzistencije.

”Često kažem da nama nije kriva Republika Srpska i njene institucije. Mi smo se za nju borili i izborili, mi je volimo i sutra bi ponovo bili spremni za nju život dati. Sve institucije imaju svoje rukovodioce koji imaju ime i prezime i oni su krivci što jedan broj boračke populacije živi kako živi.” – kaže Bodiroga za kraj.

Srbo Škero, član predsjedništva Gradske boračke organizacije Trebinje smatra da su prava boraca duboko povrijeđena i da je to konstanta još od 1996. godine.

” Od kad je osnovana Boračka organizacija Republike Srpske pa do današnjeg dana ništa konkretno nije urađeno za borce, što se tiče njihovih prava. Zakon o boračko-invalidskoj zaštiti ne štiti prava i interese boraca. Pred novu godinu bilo je predviđeno da se poveća borački dodatak i porodične invalidnine 10%, povećalo se mnogim sektorima po 10%, a borcima se ipak nisu podigla primanja. Za borce prve i druge kategorije povećan je borački dodatak za 5%, a u ovoj godini dodatak iznosi 3,90 KM mjesečno, eto koliko vrijedi borac.” – ogorčen je Škero.

Srbo Škero kaže da je novčana pomoć za demobilisane borce mizerna i da se sa tim sredstvima ne može gotovo ništa, te da je rješenje problema, ne samo boračke kategorije, u otvaranju novih radnih mjesta, dovođenju investitora.

” Već nekoliko godina gradonačelnik Trebinja upućuje javni poziv, u šta su uključene i porodice umrlih boraca. Kad pominjemo umrle borce, od završetka rata do danas umrlo je preko 1400 pripadnika Trebinjske brigade, mnogi od njih bili su gladni, na rubu egzistencije. Šta može čovjek pokrpiti sa 200 KM? Rješenje svih naših problema je otvaranje radnih mjesta, dovođenje investitora.

Trebinje je grad socijalnih slučajeva

Srbo Škero kaže da je cifra od 400 demobilisanih boraca na evidenciji Biroa za zapošljavanje velika cifra za Trebinje i da problem boračke populacije postoji odavno, posebno uzevši u obzir da su se kroz Boračku organizaciju Republike Srpske provlačile razne interesne grupe, čime je narušeno jedinstvo boračke kategorije.

”Oko 400 nezaposlenih boraca, to je jedna velika cifra za jedan mali grad. Jednostavno, problem od samog početka postoji, od 1992. Boračka organizacija Republike Srpske nije radila kako treba, sami smo se sapleli, tu su ušle interesne grupe koje odgovaraju vlastima. Od rata je prošlo 25 godina, mi borci smo najviše krivi, stvorili smo Republiku Srpsku i trebalo bi da vodimo računa o njoj i danas, da ne dozvolimo da sve postane interes. Gdje ima siromaštva, tu uvijek možete manipulisati i raditi šta god hoćete. U Trebinju je to posebno izraženo, ja Trebinje zovem gradom socijalnih slučajeva. Da nije energo sektora i banaka ovo bi sve davno iselilo.” – kaže Škero za naš magazin.

Srbo Škero (FOTO: Moja Hercegovina)
Organizovaćemo protest boraca 18. jula

Upravo zbog lošeg položaja boraca i odnosa vlasti prema istim, Škero najavljuje protest koji će se održati 18. jula, a kako kaže, do njega će sigurno doći, uprkos pretpostavci da će vlast dati sve od sebe da do njega ne dođe.

” Mi smo malo ljuti na vrh, tj. na BORS, na predsjednika Savčića, nismo u stvari malo ljuti, no mnogo, ne preduzima se ništa. Planiramo 18. jula proteste u Trebinju povodom položaja svih boračkih kategorijama, i nemara prema ovoj kategoriji od strane BORS-a i Vlade RS. Nijedna vlast ne želi proteste i da neko govori da nešto nije dobro. Svi bi oni voljeli da pričaju kako smo mi zadovoljni, kako oni daju maksimalno koliko mogu, kao što i rade u predizbornim kampanjama. Mi smo se borili za slobodu i za budućnost i zato sada ne dam slobodu da mi oduzmu. Imamo korupciju i kriminal kakvog nema na Balkanu, na svakom koraku. Svaki dan se preko javnih nabavki u RS krade preko milion maraka, to je realnost. Na Boračku organizaciju Trebinje se vrše ogromni politički pritisci, predlažu se pogodni ljudi, iščupali smo se iz kandži politike formiranjem novog rukovodstva 30. juna prošle godine, no pritisci i dalje postoje. Sve je otišlo baš daleko, ja sam rekao, štitiću sebe i moju porodicu životom, ode li glava nekom mom, otići će 10 vaših. Rekao sam gradonačelniku Ćuriću u oči da je ova novčana pomoć čisti populizam, nije ništa odgovorio na moju konstataciju. Kada političari hvale borce i govore kako su oni zaslužni za stvaranje Republike Srpske, a ponašaju se kako se ponašaju prema ovoj kategoriji, to je strašno licemjerstvo. Dakle, bez obzira na sve, čak i ako nam zabrane skup, jer ova zaraza savršeno pogoduje vladajućim, mi izlazimo na protest i ”udaramo” najviše na BORS i Vladu RS. Okupićemo ljude, držaćemo se distance, poštovaćemo sve mjere, ali skup nam neće zabraniti.” – kaže Škero.

Dezerteri zaludili narod i postali im idoli

Radnička klasa i seljaci su se borili za Republiku Srpsku, mišljenja je Srbo Škero. Dodaje da je ogorčen na činjenicu da su danas dezerteri uglavnom na vodećim pozicijama.

”Radnička klasa i seljak je branio ovaj grad, ne samo ovdje, nego svugdje, inteligencija se povukla, bilo je par oficirčića, ostali su se izmakli, obilazili žurke po Beogradu, da bi sada vladali. Ti isti dezerteri danas vole Republiku Srpsku više od nas, eto da ne bi njih ne bi ni postojala RS i najgore je što narod aplaudira na tu priču i što dobar dio mojih saboraca glasa za njih. Sistem ”zavadi pa vladaj”, sve su uništili. Najveća greška je što smo nakon rata dozvolili amnestiju dezertera 1996. godine, to je urađeno svuda, pa i na Skupštini Trebinja. I evo, danas su na svim većim pozicijama u našem gradu većinom dezerteri, zaludili su narod i postali čak i idoli. To je da čovjek jednostavno ne vjeruje… Sjetite se prošlogodišnjeg obilježavanja Mitrovdana u Nevesinju kada se plaketa dodijelila dezerteru Tamindžiji, pa to je ogroman šamar svakom borcu.” – završava Škero.

Goran Novčić je borac prve kategorije, u više navrata je organizovao proteste boračke populacije. Za naš magazin govorio je o položaju borca a jednokratnu pomoć smatra ruganjem boračkoj kategoriji.

Svaka vlast se pred izbore sjeti da borci postoje

”Ovaj poziv što su uputili za pomoć nezaposlenim demobilisanim borcima, pa oni se rugaju sa borcima, tužno i jadno je da borci moraju da da prose. Otiđite pitajte u javnoj kuhinji koliko boraca živi od te kuhinje, u stvari preživljava. Svaka vlast se sjeti da borci postoje pred izbore ili kad treba odnijeti cvijeće i zapaliti svijeće na neki praznik. A mi sad molimo dezertere da nam daju neku pomoć ali ljudi iz vlasti tacno znaju kako da razbiju i ovo što je ostalo od boraca. Napravili su 100 udruženja, kupili onog što se bunio malo više ili ko bi mogao privući neku masu sa sobom. Kunem ti se da se čitav svijet srušio na mene kad su Tamindžiji dali orden prošle godine na Mitrovdan. Muka mi je od političara i njihovih laži.” – rekao je Novčić za internet magazin ”Moja Hercegovina”.

Iako sam bio na prvoj liniji fronta, nikada nisam ispunjavao uslove za bilo koju vrstu pomoći

Nebojša Kovačević je dvije godine pred kraj rata postao punoljetan i odlučio dati svoj doprinos učešćem u ratu. Za naš magazin kaže da je, iako je bio na prvoj liniji fronta, svrstan u šestu kategoriju i da nikada nije imao pravo na novčanu pomoć. Do unazad nekoliko mjeseci radio je isključivo ”na crno”.

”Bio sam borac Vojske Republike Srpske 2 godine, kada sam napunio 18 godina, od prvog dana provedenog na ratištu, bio sam na prvoj liniji a kategorizacijom boraca dobio sam šestu kategoriju što je po mom mišljenju vrlo loše urađeno. Nemam protiv nikoga ništa, ali nije isto nikako i ne može neko ko je 5 godina čuvao krave i pekao hljeb u kasarni dobiti prvu kategoriju a neko ko je bio na prvoj liniji i ima iza sebe dva terena tj. odlazak na ratište širom Republike Srpske, gdje je bilo najkritičnije svrstan je u nižu kategoriju. Takvi se ljudi ne bi smjeli zapostaviti i izjednačavati sa logističarima i pozadincima. Mislim da su borci zapostavljeni u svakom smislu od prvog dana završetka rata pa do sada. Što se tiče novčane pomoći borcima, ja zbog kategorije u koju sam svrstan nikada nisam ispunjavao uslove za bilo koju pomoć , a da sam ispunjavao uslove, aplicirao bih sigurno, svaka pomoć je dobro došla. Ja od 1996. godine do unazad 6 mjeseci, nisam ostvario ni dan radnog staža, radio sam ”na crno”, sreća je pa sam se zaposlio u Parking servisu prije pola godine. Ponavljam opet, moje učešće u ratu posmatram kao moju tadašnja obavezu i ponosan sam što sam dao svoj doprinos. Generalno, položaj boraca je loš i o tome treba povesti računa.” – rekao je Kovačević.

Šira javnost se nedavno upoznala sa teškom situacijom u kojoj se našao jedan od najmlađih trebinjskih boraca Miodrag Jahura. Sa sedamnaest i po godina dobrovoljno odlazi u rat i ostaje član Bobanske čete kojom je komandovao Nedeljko Vidaković. Kada je Vidaković poginuo, na mjesto komandanta Bobanske čete dolazi Dragan Ristić Beli. Jahura je u teškoj životnoj sitaciji, nezaposlen je, vodi računa o starim i bolesnim roditeljima. Mirko Ćurić je prije nekoliko mjeseci javno obećao da će se naći posao za Miodraga Jahuru, rekavši da će ovog nezaposlenog demobilisanog borca zaposliti kao čuvara u Spomen sobi. Kako do ispunjenja obećanja nije došlo, Jahura je 26. juna najavio da će 1. jula stupiti u štrajk glađu sve dok mu se ne riješi pitanje zaposlenja. Stupili smo u kontakt sa Miodragom Jahurom, a on nam je rekao da je odustao od štrajka jer je na sastanku sa gradonačelnikom Trebinja dobio čvrsto obećanje da će od sljedećeg mjeseca početi raditi u Javnom preduzeću ”Radnik”.

”Ranije sam već stupao u štrajk glađu, tačnije 2016. godine, kada mi je obećan posao domara pri Gradskoj upravi. Obećanje je tada ispunjeno, potpisao sam ugovor na dva mjeseca, primio te dvije plate od oko 600 KM i nakon toga su se svi pravili ludi. Gradonačelnik Trebinja je nedavno obećao da će me zaposliti u spomen sobi, da radim kao čuvar, da bih na sastanku sa Ćurićem dobio informaciju da nema potrebe za tim radnim mjestom. Ovoga puta je, to moram reći, veliki pritisak u vezi mog zaposlenja izvršen od strane Dragana Ristića Belog, koji je u više navrata zvao nadležne, pa čak i prijetio izlaskom pripadnika Bobanske čete na ulicu. U utorak, 30.6. gradonačelnik Ćurić me je primio na sastanak i dao mi čvrsto obećanje da ću već od narednog mjeseca raditi kao stražar u Javnom preduzeću ”Radnik”, a plata bi mi trebala biti oko 520 maraka.” – kaže Jahura.

Nijedna vlast nije imala milosti prema meni

Na pitanje šta će preuzeti ukoliko od obećanja ponovo ne bude ništa, odgovara da je izgubio povjerenje jer nijedna vlast nije imala milosti prema njemu.

”Ne znam šta da radim ukoliko se i ovo ispostavi lažnim obećanjem. Ni štrajk glađu, da se razumijemo nije rješenje, ja kući vodim računa o teško bolesnoj, nepokretnoj majci i ocu, kada bih ja bio na ulici dan i noć, vrlo je moguće da bi majka umrla već poslije nekoliko dana. Ne znam, nijedna vlast nije imala milosti prema meni. Teško je, sve se mora izdržati.” – kaže Jahura za internet magazin ”Moja Hercegovina”.

Pred samo zaključenje teksta stigla je informacija da je Miodragova majka jutros preminula. 

Dragan Berak je nezaposleni demobilisani borac. Kako smo ga telefonskim pozivom prekinuli u ribolovu, rekao je kratko svoje mišljenje o aktuelnom pozivu za pomoć borcima, navevši da će drugom prilikom rado sa nama sjesti i popričati, jer ima šta da kaže.

” Ma kakva je to pomoć, 180 KM borac prve kategorije?! Imam 28 godina staža do 2003. godine, sad me skinuli sa biroa, da bih digao tu pomoć, moram sada otići na 9 mjesta. Prije 3 godine, ležao sam u bolnici u Banjaluci, po otpuštanju sa liječenja zakasnio sam na javljanje na Biro za zapošljavanje, oni me skinuli sa biroa na pola godine i nisu mi htjeli dati tu pomoć, tada je upućen poziv, kao i sada. Donio sam im potvrdu iz bolnice u Banjaluci, ali ništa, pa to je bruka i sramota, a primaju platu, a mi borci smo im obezbijedili uslove da mogu raditi i stvarati.” – rekao je Dragan Berak.

Položaj boračke kategorije je težak, činjenica je da su mnoge kategorije ugrožene, kao i da se briga o borcima vodi gotovo isključivo kada je to u interesu političara ili predizborne kampanje.

Igor Svrdlin

11 Shares
11 Shares
Copy link