Politička scena Republike Srpske je stanica sa više kolosijeka. Na glavnim tračnicama u opticaju su krupne, nacionalne teme, kakva je u proteklim sedmicama bila rezolucija o Srebrenici u Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija. Međutim, uporedo sa ovakvim raspravama, odvijaju se i priče koje su, u pojedinim ličnim univerzumima, velike kao svemir, mada, realno, sa stanovišta društva kao cjeline, nemaju težinu neophodnu za tektonska pomjeranja.
Jedan od takvih momenata je fenomen „prelijetanja“. Iako, naravno, nije ovdašnji izum, niti ekskluzivitet, persone i stranke u RS daju mu nemjerljiv doprinos. Taman kada publika pomisli da je u tom fahu sve već viđeno, akteri uvijek donesu iznenađenja, pomjerajući granice realnog i mogućeg.
Junak nove epizode ove beskrajne serije bio je Slobodan Stanarević, donedavni pripadnik DEMOS-a i tek prispjeli član SNSD-a. Od osnivanja stranke čiji je prvi čovjek Nedeljko Čubrilović, famozni „Bobi“ imao je reputaciju nestandardnog funkcionera. U javnim nastupima, davao je sebi znatno veću dozu komotnosti od one koju su posjedovali ostali predstavnici te partije, inače vjerovatni šampioni u disciplinama interesne profilisanosti i bezlične, birokratske retorike unutar vladajuće koalicije, čije opcije svakako ne oskudijevaju u kadrovima sa takvim predznakom. „Bobi“ je bio izuzetak, jer je dozirani mangupski stil podrazumijevao i takva odstupanja od uobičajenih floskula sa potpisom DEMOS-a kao što je Stanarevićeva sklonost da vodeću stranku u bloku, SNSD, povremeno šeretski naziva „crvenim“.
Svojevremeno, posebno uoči lokalnih izbora 2020. godine, živopisni izuzetak od sivila u DEMOS-u sve češće se pominjao kao osoba sa liderskim ambicijama u ovoj stranci, ne samo u opservacijama posmatrača partijskih dešavanja u RS, već i u zapažanjima „insajdera“. Ove procjene, bile pretjerane ili ne, brzo su stigle i do samog Čubrilovića, zbog čega je prevejani makijavelista iskoristio prvu priliku da se riješi nepouzdanog Stanarevića.
U aprilu 2023. godine, umjesto njega, na funkciju predsjednika Gradskog odbora DEMOS-a u Banjaluci, izabran je Boran Bosančić. Pri tome, „Bobiju“ nije bila od koristi ni činjenica da je na lokalnim izborima prije četiri godine dobio 2.833 lična glasa, što je znatno više od 1.265 osoba koje su na otvorenoj listi zaokružile ime i prezime kasnijeg nasljednika na čelu banjalučkog DEMOS-a. Takođe, u ovoj „tranziciji“, Bosančiću sigurno nije naštetio podatak da je Čubrilovićev blizak rođak.
Bara i krokodili
Zatim je uslijedilo više od jedne godine hladnoće na relaciji Stanarević – Čubrilović, da bi u prvoj polovini maja 2024. odbornik u Skupštini grada Banjaluka obznanio da napušta DEMOS. Već pospana publika, zagledana u umrtvljenu političku scenu Srpske, ipak se malo promeškoljila. Čak se pojavila i dilema – da li će „Bobi“ da pokaže zube Nedeljku Čubriloviću, pa i Miloradu Dodiku, tako što će preći u jednu od opozicionih stranaka ili će samo da se pasivizira, kao i brojni prije njega, čekajući da ga postepeno prekrije prašina anonimnosti i zaborava?
Međutim, nije se desilo ništa od čega bi posmatračima zastao dah. Umjesto dramatičnog raskida sa dotadašnjim užim i širom jatom, Stanarević je vrlo brzo otklonio dileme, poručujući da će – preći u SNSD. Nema svrhe njegov čin odmah povezivati sa trakavicama u banjalučkom gradskom parlamentu, jer će se aktuelni saziv sastati, možda, još svega par puta prije lokalnih izbora u RS i BiH, predviđenih za 6. oktobar ove godine. Ali, jasno je da ima smisla situaciju posmatrati kroz prizmu Stanarevićevih kadrovskih ambicija, pri čemu uopšte nije isključena mogućnost da se aktuelni izvršni direktor Autoputeva RS nađe na poziciji čelne osobe u ovom javnom preduzeću, što je kao vršilac dužnosti već jednom radio.
Tačno je da se neuvjerljivo distancirao od takvog scenarija, jer je „prijatelj“ sa Nedeljkom Ćorićem, bivšim ministrom saobraćaja i generalnim direktorom Autoputeva od kraja prošle godine. Ali, družba je družba, a ostatak znamenite pošalice je poznat. U kojem god pravcu krene, jasno je da je računica SNSD-a u toj kombinaciji nasušna potreba ove stranke da, u banjalučkim koordinatama, na budućim listama ima iole prepoznatljiva imena, jer su suočeni sa hroničnim deficitom te vrste od kada Vlado Đajić vodi partiju u najvećem gradu RS.
Osim ličnih pretenzija, specifičnost ovog transfera je u tome što ne podrazumijeva najčešću putanju „prelijetanja“ u Srpskoj – od opozicije ka vlasti. Sada se, očito, to čini i iz smjera manjih stranaka vladajućeg bloka prema najvećoj grupaciji unutar koalicije. Naravno, to se ne događa prvi put, pri čemu je simptomatično da je najčešće DNS bio inkubator kadrova spremnih za takav korak. Još 2006. godine, Drago Kalabić je krenuo ovim putem, da bi mu poslije čak 12 ljeta prisjelo članstvo u najjačoj političkoj ekipi RS.
Ne tako davno, u januaru 2021, reagujući na pretumbacije na vrhu stranke, i banjalučki odbornici Borivoj Obradović i Bojan Pećanac su DNS zamijenili SNSD-om. Ali, dok se u prvom slučaju sve može tretirati kao bizarni niz jednog ekscentričnog političara, a u drugom raspletu kao sitna računica „mladih lavova“ transformisanih u starce prije 30. rođendana, Stanarevićev prelazak, imajući u vidu nivo njegove materijalne situiranosti, znači samo jedno – RS je, u finansijskom i statusnom smislu, postala premalena „bara“ za broj „krokodila“ koji bi teško izdržala i Švajcarska.
Ispod radara
A ako je već tako, biće sve manje manevarskog prostora ne samo za skrajnutu opoziciju, već i za manje koalicione partnere SNSD-a. Ma koliko u prethodnim godinama djelovalo da imaju širom odriješene ruke, ne baš za političko soliranje, ali za interesno „ugrađivanje“ – svakako. U takvim okolnostima, Stanarevićeva promjena dresa može se tretirati kao nagovještaj jednog masovnijeg trenda. O rastućoj paranoji na adresi prema kojoj će da pohrle razni krupniji i sitniji šrafovi Ujedinjene Srpske, Narodne partije Srpske, već apostrofiranog DEMOS-a, Socijalističke partije, ali i (ne)pouzdanog DNS-a i vrlo sličnog SPS-a, svjedoči i nedavni hitac upozorenja koji nije ispalio Milorad Dodik, već Vlado Đajić.
Naime, predsjednik banjalučkog odbora SNSD-a je sredinom marta odaslao vrlo zanimljivu poruku, ali, pošto je nije naknadno pojašnjavao, ostala je „ispod radara“ za najveći dio javnosti.
„Rukovodstvo SNSD-a mora spriječiti imenovanja na rukovodeće pozicije onih koji su isključivo zbog toga napustili SNSD i priključili se drugom političkom subjektu“, zagrmio je Đajić, kamufliran u nepotpisanom saopštenju Gradskog odbora, i to u zanimljivom momentu – uoči sastanka sa Igorom Dodikom, Srđanom Amidžićem i Lukom Petrovićem na kojem se odlučivalo o kandidatu SNSD-a za gradonačelnika Banjaluke.
Dakle, Đajić je ovovremenoj „trojici sekretara SKOJ-a“ dao do znanja da će se, kako je navedeno, jedan od stavova na kojem će Predsjedništvo GrO SNSD-a insistirati „odnositi na eventualno pristupanje pojedinih članova SNSD-a drugim koalicionim strankama isključivo zbog imenovanja na rukovodeće funkcije“.
„Teška artiljerija“ je ostavljena za finiš ovog saopštenja, u vidu rečenice: „Stav GrO SNSD-a Banjaluka je da se takav potez pojedinaca mora okarakterisati kao napuštanje nacionalne i državne politike i ideologije koju zastupa SNSD, te da oni koji se za to opredijele ne mogu biti izabrani na bilo koja rukovodeća mjesta ispred bilo koje političke partije koja je u koaliciji sa SNSD-om na svim nivoima“.
Sedmice, a sada već i mjeseci, nakon te zagonetne poruke, dali su do znanja svim „čitaocima između redova“ da se manu ćoravog posla, jer se „šifra“ nije odnosila na konkretne osobe sa ovakvim namjerama. Očito, radilo se o diskretnoj prijetnji, usmjerenoj ka svakoj hipotetičkoj personalnoj ambiciji, ako je zasnovana na uvjerenju da je u SNSD-u prevelika gužva, te da je put do funkcija ili ostvarenja mutnih poslovnih poduhvata jednostavniji ako se članska karta Đajićeve i Dodikove stranke zamijeni „ausvajsom“ sa skraćenicama US, NPS, DEMOS, SP, SPS ili DNS.
Promjena pelena
Da su kadrovske ukrštenice u Republici Srpskoj došle do tačke kada se, sa najviših mjesta, toleriše samo kretanje u Stanarevićevom smjeru, ali ne i obrnuti hod, pokazala je reakcija Milorada Dodika na formiranje „nezavisnog pokreta“ Igora Radojičića. Iako su njihovi odnosi, bar u posljednjih pet godina zajedničkog bitisanja unutar SNSD-a, bili očigledno hladni, nijedan od njih dvojice u škrtoj retorici povodom međusobnih relacija nije prelazio liniju uzdržanosti. Prećutna saglasnost o nenapadanju čak je funkcionisala i skoro dvije godine nakon zvaničnog isključenja Igora Radojičića iz dotadašnje stranke, 5. oktobra 2022. Ali, od momenta kada je oficijelno registrovana nova organizacija „Svojim putem“, Dodik je skinuo masku.
Prvo je nervozno negirao da je Radojičić samostalno napusutio partiju, insistirajući na tvrdnji da je „izbačen“. A onda je pokuljala očita netrpeljivost, iz čijeg intenziteta je jasno da godinama suzdržavana. „Igor je ojačao partiju kad je izašao. Imali smo lažnu koncepciju o njemu. Nemam ni volje da mu poželim dobro, u političkom smislu – u ljudskom, da – imajući u vidu da je pristao da bude dio finansijski kriminalnog sektora. Igor nema nikakvu snagu. On je kao razmaženo dijete, stalno je nešto plakao, neko je trebao da mu briše suze i mijenja pelene”, bijesno je poručio Dodik.
Od Miloradovih otrovnih strijelica, flegmatičnog Igora nisu poštedili ni prvi istupi nakon osnivanja sopstvenog pokreta, u kojima je razrađivao otrcane teze o „trećem putu“. Međutim, prethodnici skloni tim teorijama, sa kulminacijom u vidu Nenada Nešića, u ranijim godinama potpuno su obesmislili i kompromitovali sve pokušaje takvog pozicioniranja u Republici Srpskoj.
Ko u 2024. očekuje širinu i toleranciju od lidera SNSD-a, definitivno je dočekati neće, jer je trajno izgubio nerve za bilo kakve pokušaje odstupanja od apsolutnog poslušništva. U njegovom univerzumu, danas i sutra biće mjesta isključivo za persone sklone uklapanju u matricu čije je koordinate prije skoro jednog vijeka odredio Josif Visarionovič: „Ko nije s nama, taj je protiv nas“.
Et(n)ičke transformacije
Nije sporno, biće tu još izvjesno vrijeme minimalnog manevarskog prostora za razne egzibicije, bezazlene iz ugla „broja 1“, ma koliko bile toksične sa stanovišta opšteg dobra. Poput, recimo, komotne većine u NSRS za izbor Dragane Čavke u upravni odbor javnog TV servisa. To ne treba da čudi, jer se u istim parlamentarnim redovima niko nije uzrujavao ni kada je Draganina koleginica po promjeni nacionalnosti, Nina Bukejlović, pokušavala da u Vijeće naroda RS ugura majku i tetku, pa samo polovično u tome uspjela. Međutim, bivša SDS-ovka Nina sada je u SNSD-u, tako da je bila pošteđena neuvjerljivog, naknadnog „moralisanja“ partijskog sekretara i bh. ministra Srđana Amidžića, što je, linijom manjeg otpora, dočekalo Đokićevu socijalistkinju Draganu.
U drugačijim okolnostima, nacionalno izjašnjavanje bilo bi apsolutno privatni detalj, osim kad je beskrupulozno sredstvo za prisvajanje solidnih budžetskih iznosa. Zbog toga bi jedini efikasan način reagovanja na ovakve bizarne et(n)ičko-makijavelističke transformacije morao da dođe od Bošnjaka, a ne iz „kukavnog srpstva ugašenog“. U konkretnom slučaju, Admir Čavka, nekadašnji potpredsjednik SBB-a i poslanik u NSRS – budući da već uveliko ima novu suprugu – učinio bi vrhunski gest kada bi pokrenuo pravnu proceduru sa ciljem da ex-bračnoj partnerki onemogući korištenje vlastitog prezimena. Tako bi presjekao jedinu, slabašnu vezu gospođe iz UO sa narodom kojem, odnedavno, navodno pripada.
To bi situaciju odvelo ka urnebesnom raspletu, duhovitijem i od imenovanja Kostadina Vasića za direktora Turističke organizacije RS. Pri tome, nova poslovna destinacija živopisnog Zvorničanina ima čak i ozbiljne aspekte, jer se može tretirati kao doprinos Srpske rastućem globalnom pokretu – protiv turizma. Posebno u Španiji, od Barselone pa nadalje, raste bunt običnih smrtnika zbog sve većeg broja dokoličara koji kruže širom planete dosađujući domicilnim stanovnicima, a za tu duševnu bol ni ostavljeni novac nije dovoljna kompenzacija. Neophodna su efikasna sredstva za boj sa ovom pošasti, a ne postoji harizmatičniji lider za takav poduhvat od režimskog brata Vasića, koga ne remeti ni to što ima najbližeg srodnika u opozicionim redovima.
Talenat za destrukciju Kostadin Vasić već je pokazao tokom gazdovanja u Institutu za javno zdravstvo RS. Nažalost, dušmani mu nisu produžili v. d. direktorski status nakon godinu i po, pa je bio prinuđen da iz Ujedinjene Srpske pređe u Narodnu partiju Srpske. Budući da se pomjeranje iz stranke Nenada Stevandića u opciju Darka Banjca ne kosi sa Dodikovim sve rigidnijim pravilima „prelijetanja“, Vasić nije svrstan u proskribovanu kategoriju sa Radojičićem, već u tolerisanu zonu sa gospođom Čavkom, kad već nema dovoljno potencijala da dosegne visove „Bobija“ Stanarevića.
Podmukli plan
U svakom slučaju, gotovo kompletan politički život u Srpskoj izmješta se u vladajuću koaliciju, sa tendencijom da predstojeći lokalni izbori krajem 2024. budu posljednji na kojima će opozicija imati kakvu-takvu specifičnu težinu. Mogućnost da, sticajem čudnih okolnosti, ovo izjašnjavanje prvi put prođe bez SDS-a, otvara prostor za razna tumačenja. Među njima se, ma koliko se to rijetko dešavalo, lucidnošću izdvaja ocjena Nenada Stevandića da je moguće da je potencijalna zabrana (ne)suđenoj „Volji naroda“ da u bilo kakvom obliku izađe na izbore posljedica „nečijeg podmuklog plana da se glasovi SDS-a preliju nekom drugom“.
Pri tome je predsjednik US i NSRS, naravno, u malo kamufliranoj formi plasirao tvrdnju o namjeri stranaca da, umjesto rashodovane stranke Milana Miličevića, ojačaju PDP, NF ili LPR. Međutim, sličnom logikom, dalo bi se primijetiti da je sasvim realno da dobar dio oko 100.000 glasača SDS-a sa prethodnih opštih izbora sada ne krene tim putem, već onim kojim su već odavno otišli Ognjen Tadić, Obren Petrović i slične vedete.
Dok magovi političkih statistika, krajem godine, budu razmatrali kome je, u stvari, famozni „podmukli plan“ najviše odgovarao, preostale tri opozicione partije, čije je učešće na izborima neupitno, nemaju previše mogućnosti na raspolaganju. Jedan od rijetkih dostupnih mehanizama, sasvim sigurno, ne moraju da traže u nazivu debitantske liste, u usponu, u matici Srbiji – one koju je u Beogradu, 2. juna, vodio Savo Manojlović, pod neobičnom etiketom „Kreni – promeni“.
Narodnom frontu, LPR-u, pa i PDP-u, ipak je korisnija parola „Stani – razmisli“. Bar u danima sastavljanja lista, sa imperativom da na njima bude što manje ljudskog materijala upotrebljivog za „prelijetanje“. Valjda je preostali opozicioni trio, sa SDS-om ili bez njega, napokon iscrpio sve resurse za proizvodnju novih „kostadina“, nakon decenija zaista impresivnih dometa u tom fahu. A i vodeća stranka u vladajućem bloku, koji ne oskudijeva u „bobijima“ i „čavkama“, neće više naročito insistirati na novom prebiranju po ovoj, uveliko iscijeđenoj „suvoj drenovini“.
Od opozicionara u Srpskoj niko ne očekuje teatralne gestove i zakletve, niti da im na listama budu, u skladu sa još jednim parametrom iz Srbije, svojevrsne „Milice zavetnice“. Dovoljno je samo da se ne vidi baš sa 500 metara, kao u nizu ranijih slučajeva, da su u vrhovima njihovih spiskova muške i ženske – „Milice lažljivice“.
