Miloš Bajović za MH: Mediji su lažima opravdali Ilićev zvjerski čin

Više od pet mjeseci nakon tragedije koja je Bileću ostavila u nevjerici, Miloš Bajović, koga je sugrađanin Nemanja Ilić (32) teško ranio, a njegovog brata Marka Bajovića (29) usmrtio pucnjem iz pištolja, odlučio je da po prvi put progovori u javnosti. Za „Moju Hercegovinu“ priča o lažima koje su o ovom slučaju plasirane u medije, o tome koliko su štete njegovoj porodici i njemu nanijele iste, te o tome koliki udarac mu je bio što je za podignutu optužnicu protiv Ilića saznao iz novina.

Miloš kaže da se dugo vremena borio sam sa sobom da li da izađe u javnost ili ne, a odluku da to ipak učini donio je prethodnih dana, kada su do njega došle informacije da Ilićeva rodbina pokušava da novcem podmiti pravosuđe kako bi mu obezbijedili blažu kaznu ili promijenili tok samog postupka.

Mogu to biti i zlobne informacije, ne želim nikoga unaprijed da okrivim, ali one su odigrale glavnu ulogu da progovorim o svemu, jer jedino mi to ostaje, pravo da ispričam svoju priču, da kažem onako kako jeste – kaže Miloš za „Moju Hercegovinu“.

Vijest o podignutoj optužnici protiv Ilića zatekla ga je u Banjaluci, a saznao je iz novina. To ga je, kaže, pogodilo više nego svi meci i povrede koje je zadobio.

– Sjeo sam na kafu popodne, uzeo novine i vidio to. U tom trenutku ta vijest me je jako pogodila. Sama ta izjava da nije kriv, da se ne osjeća krivim… Moja porodica uopšte nije bila obaviještena o tome, niko nas nije pozvao – ističe Bajović.

Tragediju naše porodice produbile su medijske laži

Zbog svega navedenog i zbog ličnog životnog iskustva, kaže, nema povjerenja ni u jedan sud. Smatra da danas ne vlada pravda, već novac i moć. Tragediju koja je zadesila njegovu porodicu dodatno su, kaže, pogoršale gnusne laži koje su plasirane u medijima.

Najviše me pogodila priča kako smo mi njega presreli i napali, kako je došlo do konflikta i to u alkoholisanom stanju. Pisalo se da se poznajemo s njim čitav život, da je on dolazio u Banjaluku da se družimo, a ja odgovorno tvrdim da moj pokojni brat Marko nikad u životu sa njim nije ni riječ razmijenio. To su gluposti i izmišljotine novinara koji samo žele medijsku pažnju. Oni tako na neki način daju opravdanje za Ilićev zvjerski čin. Kad su se desile takve spekulacije, neki poznanici su počeli da okreću glavu od mene na ulici ili da me gledaju ponižavajuće. Nisu to lijepa osjećanja u životu, ali nek tim ljudima ide na obraz – ogorčeno priča Miloš.

I sam bi, kaže, volio da sazna zašto se sve ovo uopšte i dogodilo, jer su mu razlozi nepoznati.

– Nikako ne mogu da se pomirim sa tim stvarima. Noćima i danima razmišljam o tome. Teško je krenuti dalje kad nemaš čiste račune, stvarati budućnost ili bilo šta. U kafani sam 12 godina, nagledao sam se svašta, i pijanih ljudi, i problematičnih, i dobrih. Nekako, kad pogledate čovjeka, vidite njegovu psihu, vidite da li je došao da napravi problem ili da se opusti. Tu noć ništa nije ukazivalo na bilo šta, a kamoli na tako zvjersko djelo. Bilo kakvo opravdanje sa njegove strane ne igra nikakvu ulogu, jer sama informacija da je on kod sebe imao 28 metaka, dva okvira… pa to je faktički automatska puška. Vi tu niste pucali na braću Bajović, vi ste pucali na čitavu državu, na čitav sistem – priča Miloš za naš magazin.

Činjenica je, kaže, da su on i Marko ispali „glineni golubovi“, žrtve toga što su u pogrešno vrijeme bili na pogrešnom mjestu. U periodu Miloševog oporavka i izlaska na kućno liječenje, do njega su dolazile razne priče i informacije.

– Kružile su priče da je Ilić tri mjeseca prije te večeri dobio dozvolu za posjedovanje oružja koju je potpisao njegov otac, jer on, navodno, ima problematičnu desnu ruku kojom ne može da piše. Spekulacije da on nije bio neuravnotežen apsolutno ne prihvatam, jer to samo na neki način daje legitimitet potpisu koji je dobio. Sama Hercegovina, sa moje tačke gledišta, živi u ratnom periodu gdje ljudi ne izlaze u kafanu da bi se zabavili, nego da bi pokazali moć. Mislim da sa te strane policija ne radi svoj posao, jer fali više racija po kafićima u Hercegovini, represivnije mjere nisu na odmet – smatra Miloš.

Neosporno je, kaže, da je Ilić ubio Marka i da je pucao na njega. Za krivično djelo teško ubistvo, za koje se Ilić tereti, propisana je kazna od 15 do 45 godina. I da Ilić dobije maksimalnu kaznu, kaže Miloš, to ne može nadomjestiti ono što mu je uradio.

– Neke stvari se, nažalost, ne mogu vratiti iako bismo mi htjeli drugačije. Nikad u životu neću pobijediti bol, čovjek se vremenom navikne da živi s tim. Mnogo je stvari koje ćutim posle svega. Da vas život tako okrene zbog jednog manijaka i budale, jedne osobe čije djelo nikako ne mogu da opravdam. Da mi od života napravi pakao. Sama pomisao da u roku od sat vremena imate apsolutno sve za šta živite i da ste normalan čovjek i sretan, sama pomisao da brat svakog dana treba da se vjeri i ženi, da podižete bratiće, bratičnu i djecu, a život vas odjednom okrene u takvom sistemu da apsolutno ne znate šta vam se dešava, nemate kontrolu – priča Miloš za naš magazin.

Kad sam saznao da Marko nije živ, to me je nanovo ubilo

O detaljima tragedije ne želi mnogo da govori, a sjeća se svega do trenutka kada je pao pokošen mecima iz Ilićevog pištolja.

Sjećam tri metka koja su me pogodila, posle toga sam pao. Kasnije sam saznao da sam pogođen sa četiri metka od kojih sam imao prostrijelnu ranu kroz oba plućna krila. Slezena mi je izvađena, jetra je bila pogođena sa dva metka, pankreas mi je bio povrijeđen, crijeva. Posle operacije u Bolnici Trebinje, kad sam zdravstveno krenuo na bolje, dobio sam informaciju da je u meni ostao jedan metak i košuljica od jednog – prisjeća se Miloš.

Markovu smrt krili su od Miloša deset dana, pa je njegova borba za život, kaže, do tada bila usmjerena samo na želju da vidi brata barem još jednom.

– Kada su me prebacili u Beograd, nisam znao da je Marko sahranjen i sve. Porodica je to krila od mene zbog zdravstvenih razloga. Do tada me je nekako držala ta borba da preživimo barem brat ili ja. Kada me je, pri polasku na VMA, podigao helikopter iznad Trebinja i kada je preletio preko Bileće, samo sam se prekrstio i rekao u sebi: Bože, spasi Marka, a za mene nije ni važno – prisjeća se Miloš u suzama.

Nakon što je saznao da je Marko na licu mjesta podlegao povredama, Miloš je psihički “pao”.

– To je bilo ubistvo nanovo mene kao čovjeka. Znate, tada prestaju svi razlozi za život i za sve. Negdje u tom trenutku osjetio sam ogromnu mržnju, zov osvete i to me je držalo. Mislim da je to bilo svjesno dozirano od strane doktora i ljudi oko mene, da mi barem na taj način daju razloge za život. Doktor Košutić je pričao sa mnom po nekoliko sati i odlazio kući svojoj djeci, a razmišljao o meni sve vrijeme i pripremao priču šta će sa mnom pričati i govoriti mi, na koji način će mi saopštiti sve. Ponio se prema meni kao otac koga nemam – s teškom tugom priča Miloš.

Mržnja mu je, kaže, tada dala razlog da živi i da se bori do granica izdržljivosti.

– Imao sam operaciju pluća kada mi je iz njih izvučena inficirana krv, mogao sam da podlegnem. Kasnije sam imao tromb pluća. Od 42 dana u bolnici, 37 dana nisam jeo ništa. Moji najbliži su uspjeli da ugase tu mržnju u meni, ali volio bih da se u životu nikad ne sretnem sa Ilićem. Sam taj pritisak da vidim ubicu svog brata i čovjeka koji krvoločno puca na mene je jako teško i za mene i za porodicu i za sve – navodi Miloš.

Volio bih da Ilić živi što duže, da se što više kaje za ono što je uradio

Sada je zdravstveno stabilan. Prošle sedmice je uradio nalaze i pokazali su da se skoro potpuno oporavio. Međutim, sve te traume su, kaže, nepopravljivo djelovale na njega.

Nisam čovjek koji je željan nečije krvi, ne postižem ništa čak i da se osvetim i ako Ilić ne bude hodao ovom zemljom. Naprotiv, volio bih da što duže živi i da se što više u životu kaje za ono što je uradio. Da ako nekad bude svjestan svojih postupaka, svojih nedjela i svega onoga što je uradio meni, pokojnom Marku, mojoj majci, sestri, svima. A kroz to, i sistemu i jednom malom gradiću i nekim normalnim ljudima – ističe Miloš.

Spisak ljudi kojima duguje zahvalnost za svoj oporavak je, kaže, veoma dug i pitanje je da li će im ikada moći vratiti usluge.

– Bilo je baš dosta ljudi koji su u tom trenutku bili tu, spremni da daju krv i ponude novac. Pružena mi je sva moguća raspoloživa medicinska i ljudska pomoć u Bileći, Trebinju i Beogradu. Zahvajujem se i porodici, mojoj djevojci Tijani i svima koji su sve vrijeme bili uz mene i uspjeli da me transportuju na VMA, a posebno pilotu Zorislavu Ivanoviću koji je u tom letu umirio moj duh i dao mi razloge za dalje, za život, za borbu. Po prijemu na VMA, posebno sam zahvalan čovjeku koji je apsolutno uticao na ishod moga liječenja, doktoru Košutiću – navodi Miloš.

Veliki udarac bio mu je i to što mu nije dozvoljeno da na mjestu Markovog stradanja postavi spomen obilježje. Čovjek na čijem zemljištu ona treba da bude postavljena nije htio da mu izađe u susret, a u Opštini Bileća je, kaže, naišao na zid ćutanja. Stoga je veoma zahvalan sugrađaninu Nikoli Nosoviću koji mu je dozvolio da na njegovoj zemlji, u neposrednoj blizini mjesta tragedije, postavi spomen ploču Marku.

Suđenje Iliću počinje sutra u 11 časova, u trebinjskom Okružnom sudu, a kao prvi svjedoci pojaviće se Miloš, njegova majka Ruža i rođak Bojan Vujović, inače očevidac ubistva.