Srijeda, 29.01.2020
More
    Početna Vijesti

    Milojka Miladinović iz Trebinja: Jednom rukom mogu više nego neko dvjema

    Podijeli:

    TREBINjE – Milojka Miladinović iz Trebinja rođena je bez desne ruke. Sa svojim hendikepom nosi se već sedmu deceniju. Nije bilo nimalo jednostavno preći put od djetinjih strahova i djevojačkih kompleksa do potpunog prihvatanja sebe. Usputne  peripetije, koje je stvarao život, sklapajući poneku kockicu i mimo njene volje, očvrsnuli su  je i napravili od nje, “velikog čovjeka”, kako to za Milojku zna reći njena prijateljica Jasna.

    Milojka Miladinović (Foto: Moja Hercegovina)
    Milojka Miladinović (Foto: Moja Hercegovina)

    Kad pročešlja minule godine zapne joj u glavi mnogo toga, ružnog. Ipak, danas je, kaže Milojka, srećna i ispunjena žena. Uživa sa porodicom, obavlja sve poslove, a bez problema i vozi automobil.

    Kada je pedesetih godina, tada vesela djevojčica odrastala u selu Vranjska nadomak Bileće, sa neiscrpnom pažnjom svojih roditelja, mašta ju je mogla odvesti daleko, preko seoskih brda. U svoje snove je počela da sumnja kada je postajala djevojčurak, svjesna da se pomalo razlikuje od svojih vršnjaka, iako su je u porodici učili da su svi ljudi isti.

    „Kada sam imala četiri-pet godina pitala sam svoju majku da li se djevojčice koje nemaju ruku udaju kad porastu. Tek sam kasnije shvatila šta sam pitala i koliko je mojoj majci bilo teško. Ona mi je odgovorila – naravno da se udaju, mada nisam bila sigurna da je ona to duboko u sebi vjerovala“, počinje priču Milojka.

    Tih godina kada su različitosti bile prihvatane znatno manje nego danas, Milojka je započela borbu sa sobom. Dosadilo joj je, prisjeća se ona u priči za „Moju Hercegovinu“ da je gledaju ispod oka, sa strane i sa žaljenjem. Prelazak u Trebinje za nju je značio  novi pogled na život i na sebe. Tada se, kaže, uvjerila da ona čovjekova unutrašnja ljepota može i te kako da privuče ljude.

    „Kad sam došla u Trebinje, tada sam shvatila koliko u stvari vrijedim. Neki čovjek mi je rekao – vidi, jadna ona, nema ruku. Nisam se osjećala lijepo i to sebi nisam mogla da dozvolim. Rekla sam – ja nisam jadna, ja sam kao i ostale djevojke. Vjerovala sam i pomirila sam se sa tim da mi je tako bog dao. U trećem razredu srednje škole sam jednostavno doživjela neki preobražaj u svom životu, možda je na to uticala i promjena sredine, ne znam, jednostavno, ja sam tada shvatila koliko sam sposobna i koliko vrijedim. Vidjela sam da jednom rukom mogu uraditi i više nego što urade neki sa dvije. Počela sam sebi da šijem neke stvarčice, kojima sam to prikrivala, kako bi se manje vidjelo“, priča Milojka za „Moju Hercegovinu“.

    Dolaskom u Trebinje upoznala je i sadašnjeg muža, a o svom hendikepu nije više ni razmišljala, niti joj je predstavljao problem. Sa mužem je ubrzo i dobila kćerku.

    Danas Milojka s ponosom kaže da ima kćerku i dva sina. U stvari, dva mladića koja su odrasla sa Milojkom su sinovi njenog pokojnog brata, o kojima je Milojka preuzela brigu, nakon što ih je majka napustila. Milojkin dom postao je hraniteljska porodica za  tada dječake, a danas ozbiljne mladiće.

    „Nisam mogla da ih usvojim. Moj brat, njihov otac, mi je pomagao da ih podižem, i ja nisam htjela da njemu oduzmem starateljstvo, pa sam ja tu djecu jednostavno primila u svoju kuću kao u hraniteljsku porodicu. Najgore mi je bilo kada su bili mali i kada bi bili bolesni, nisu mi mogli biti osigurani, jer je moj brat živio u drugoj državi, pa njegova knjižica ovdje nije važila. Ja sam onda svaki njihov odlazak ljekaru privatno plaćala. Ovdašnji Centar za socijalni rad ništa nam nije pomogao, samo su nam jednom dali   jednokratnu pomoć, a bili su obećali i djeci knjige“, kaže Milojka.

    Sa suznim očima i drhtavim glasom Milojka se prisjeća kako je tada kazala svojoj kćerki da je više ne zove mamom, kako se njih dvojica ne bi osjećali ružno i povrjeđeno. Tako je, kaže, i bilo – od svoje kćeri nije više čula tu riječ.

    "Ni sa kim se ne bih sada mijenjala" - Milojka Miladinović (Foto: Moja Hercegovina)
    “Ni sa kim se ne bih sada mijenjala” – Milojka Miladinović (Foto: Moja Hercegovina)

    Bez podrške u Trebinju

    Do rata je radila u ispostavi jedne beogradske građevinske firme, ali početkom rata morala je da prestane. Bez obzira što je bila sposobna da obavlja sve poslove, u Trebinju je godinama bezuspješno tražila zaposlenje. Smatra da je bila diskriminisana, iako nije bilo razloga za tako nešto.

    Da je sposobna sama da se snađe pokazala je onih godina kada je školovala kćerku u Beogradu.

    „Trudila sam se da zaradim novac, da bih mogla da pošaljem djetetu. Pravila sam torte, kolače i sladolede za dvije trebinjske picerije, njegovala sam starije osobe  i snalazila sam se na različite načine. I, evo, uspjela sam“, kaže Milojka.

    Danas je ponosna na kćerku koja je doktorica i koja joj je podarila dvoje unučadi, koji joj svakodnevno ispunjavaju penzionerske dane.

    U penziji, za koju kaže da je jedva dobila, je već tri godine, a skromno primanje od 46 maraka, koliko ima penziju iz Trebinja i nešto malo više iz Beograda nije dovoljno za neke druge prohtjeve.

    „Pomagala sam Muslimanima, moji Srbi su me osuđivali“

    Stari Grad u Trebinju, gdje Milojka stanuje, je i u vrijeme rata bio naselje u kome su živjele različite nacije. Njegovanje dobrih odosa sa komšijama za Milojku je veliko bogastvo. Za prijatelje je, kaže, bila spremna da pruži pomoć kad god je to bilo potrebno. Od Srba je zbog toga, kaže, bila osuđivana i imala mnogo neprilika.

    “Mi smo ovdje disali jednom dušom, pomagali smo jedni drugima. Za vrijeme rata moji su mi se smijali šta radim i kako radim. Ja sam rekla da radim samo dobra djela. Osuđivali su me što pomažem komšijama Muslimanima. Mrzili su me, a možda me mrze i danas. Ti ljudi me nisu zaboravili, imam mnogo pisama koja su kasnije slali iz Australije, Austrije, Italije, Švedske… Ta pisma bi trebalo uokviriti i staviti pod Platane da to svi vide, jer ljudi očigledno nisu svjesni da je dobro činiti dobra djela”, kaže Milojka.

    Milojka je sigurna u jedno –  danas se ni  sa kim se ne bi zamijenila i čvrsto vjeruje da rješenje za sve postoji u  „glavi“.

    „Shvatila sam da nikada nije bio problem to što ja nemam ruku, nego što sam prosto imala problem da to prihvatim u svojoj glavi. Sada je sve drugačije“, kaže.

    Nakon svih dešavanja koja su obilježila njen život shvatila je, kaže, da se problem, kako god beznadežnu situaciju stvarao, može prevazići, ako pobijedite svoje strahove i komplekse, nađete svoj mir i vjerujete. Ona je svoju vjeru i mir pronašla u Bogu.

    Podijeli:

    Izdvojene vijesti

    Kako da dizelaš bolje upali na niskim temperaturama

    Stigli su minusi, a svi vozači zbog zimskih vremenskih uslova ispaštaju po takvom vremenu i niskim temperaturama, a posebno vozači automobila sa dizelskim gorivom. Kako...

    Podmetnuli mu 80.000 dolara, moraju da plate 5.000 KM

    Radio-televizija Republike Srpske i bivši urednik informativnog programa javnog servisa Siniša Mihailović moraju da plate 5.000 maraka novinaru BN televizije Vladimiru Kovačeviću zbog klevete. Prvostepenu...

    Eko fond “obasjao” MG Sunce

    Novembra mjeseca prošle godine Fond za zaštitu životne sredine i energetsku efikasnost Republike Srpske donio je odluku o dodjeli finansijskih sredstava (ukupno tri i po...

    POVEZANE VIJESTI