Početna  /  MH INTERVJU Govedarica: U Hercegovini živi trideset supermilionera, koji su zarobili sve ostale! Narodu je potrebniji gram pravde nego kilogram zlata!
Izdvajamo Teme i komentari

MH INTERVJU Govedarica: U Hercegovini živi trideset supermilionera, koji su zarobili sve ostale! Narodu je potrebniji gram pravde nego kilogram zlata!

Foto: Nedeljnik

Član Predsjedništva SDS i bivši lider najveće opozicione stranke u Srpskoj, Vukota Govedarica, tvrdi da je priča o “vraćanju na izvorni Dejton”, koju u posljednje vrijeme forsira Milorad Dodik, samo još jedna u nizu prevara lidera SNSD-a kako bi se on i njegova stranka održali na vlasti.

U intervjuu za Moju Hercegovinu Govedarica, između ostalog, govori o odnosima u opoziciji pred opšte izbore sljedeće godine, da li u opozicione redove treba primati dojučerašnje istaknute članove vladajućeg režima, na koji način se može zaustaviti ekonomsko i demografsko propadanje Hercegovine…

Kako komentarišete posljednji politički zaokret Milorada Dodika u vezi s povratkom nadležnosti Republike Srpske? Stiče se utisak da se sve manje priča o bliskoj nezavisnosti, ponovnom formiranju Vojske RS…

Dodik je shvatio da su sva njegova obećanja o nezavisnosti Republike Srpske ispričane priče za laku noć i da ga po tom pitanju narod doživljava kao nekoga ko manipuliše i bavi se političkim prevarama kako bi nezasluženo ostvario politički benefit. Takođe, bio je svjestan da afere koje su se pojavile u javnosti odlaskom iz pravosuđa Milana Tegeltije i Gordane Tadić, mora skloniti sa medijske pozornice jer mu to pravi veliku štetu. On je, u stvari, pribjegao starom metodu koji kaže da ako ne znate ili ne možete, ili nećete da riješite jedan problem, onda morate da napravite drugi, po mogućnosti što veći i tako je smislio priču o povratku nadležnosti. Dakle, nema tu nikakvog političkog zaokreta, jer je struktura i jedne i druge teorije laž i prevara.

Povratak na „izvorni Dejton” je ono na čemu lider SNSD-a danas insistira.

Teoriju o „izvornom Dejtonu“ još niko nije ozbiljno analizirao. Tačno je da su nadležnosti BiH u početku bile limitirane i da je dominantna većina nadležnosti bila na entitetima. Ali isto tako, tačno je da u tom, kako ga neki nazivaju, „izvornom Dejtonu“, odnosno u Dejtonskom ustavu, jasno stoji odredba koja kaže da Bosna i Hercegovina može preuzeti nadležnosti za sve druge poslove o kojima se entiteti slože. Entiteti su se u nekim prenosima nadležnosti složili i sada ja vas pitam ko je kriv Srbima što su to radili? Naravno, bilo je i prenesenih nadležnosti koje je svojim odlukama oktroisao visoki predstavnik. Skoro svaki nametnuti zakon Srbi su naknadno potvrdili u Parlamentu BiH. Ko je kriv Srbima što su u institucijama potvrđivali nametnute zakone? I sada ti isti ljudi, koji su to radili, pričaju kako će sve to da vrate. Ovo je pravi primjer njihove propale politike iz ranijeg vremena. Oni neće i ne mogu vratiti Republici Srpskoj ono što su se nekada dogovorili sa Federacijom BiH da daju Bosni i Hercegovini. Prema tome, oni koji su prenosili nadležnosti, a sada su navodno shvatili da su pogriješili, morali bi da odu sa političke scene, a ne da narodu pričaju priču o „izvornom Dejtonu“. Sve je ovo Dodikova prevara i ništa više.

Po svemu sudeći, male su šanse da opozicija do kraja godine objavi imena zajedničkih kandidata za predsjednika RS i srpskog člana Predsjedništva BiH. Ko je kriv za kašnjenje, budući da su mnogi opozicionari govorili kako je poželjno da se taj posao završi što prije?

Ne vidim da se po tom pitanju kasni. Svi naši potencijalni kandidati su dobro isprofilisani u javnosti tako da i nismo imali potrebu da godinu ili više prije izbora idemo sa kandidatima. To što su neki mislili ili govorili da je poželjno da se definišu kandidati što prije, ne znači da je neko kriv što se kasni sa kandidatima. Opozicija je 2018. godine saopštila imena kandidata u februaru, ali smo se prethodno svi usaglasili po tom pitanju. To je po meni bio optimalan tajming, kao što mislim da su kandidature iz prethodnih izbornih ciklusa dolazile jako kasno, u posljednjim danima pred isticanje rokova za prijave.

Da li opozicija u svoje redove treba da primi sve one koji se “okrenu” protiv Dodika, bez obzira na njihov “bekgraund”? Među pojedinim opozicionarima, poput Nebojše Vukanovića, i dalje postoje ozbiljne sumnje u iskrenost Nenada Nešića.

Za takve ili slične pojave u društvu postoji tolerancija koja, kao i sve drugo, ima svoju granicu. Opoziciona javnost je DNS-ovu podršku na bućkuriš Dodikovih vitalnih interesa doživjela kao njihovo trčanje na Dodikov zvižduk, pa sada mnogi grade različite konstrukcije. Istini za volju, ni meni nije baš prijao takav pristup DNS-a, ali, opet, takva i slična pitanja treba raspraviti unutar opozicije. Nekada ranije, na prvim sastancima, zagovarao sam pristup da opozicija strateški postavi stvari kad je u pitanju rušenje režima. Taj pristup je podrazumijevao zajedničku borbu od lokala do republičkog nivoa vlasti. Ne bi se trebalo dešavati da u lokalnim zajednicama opozicione partije sa nivoa republike jedna na drugu gledaju preko političkog nišana. Ne može se rušiti režim tako što ćemo na lokalima, sa „malim dodicima“, da se grlimo i ostvarujemo lične interese, a pričati da ćemo kada dođu republički izbori oboriti režim i poraziti te iste ljude sa kojima činimo lokalne koalicije. Ima tu disharmonije u opozicionim redovima i o takvim pojavama moramo povesti računa. Prema tome, povjerenje se gradi strpljivo, ali zaista može da se izgubi veoma brzo i vrlo lako i to moraju znati lideri opozicionih partija.

Ako se, hipotetički, Nenad Stevandić sutra odluči da napusti vladajuću koaliciju, da li bi on i njegova stranka takođe imali mjesta u opoziciji?

Što se tiče Stevandića, on nije mogao da bude iskren sa nama dok je bio u SDS-u, a kamoli šta drugo. Sjećate li se šta je svojevremeno sve govorio o Dodiku i Škrbiću, a onda ode njima u zagrljaj. Na kraju krajeva, nisam baš siguran šta bi Zeljković mogao sve da kaže istražiocima dok je u zatvoru. Čisto sumnjam da je Zeljković radio sve na svoju ruku i bez znanja partije. Vaše pitanje može stati u onu staru izreku da je narodu potrebniji gram pravde nego kilogram zlata. Trebaju ovom narodu pošteni i dosljedni ljudi, koji se politikom ne bave da bi se dokopali virmana i olovke, već da bi stvorili uslove da živimo kao sav normalan svijet. Ko može da se uklopi u ovaj standard dobro je došao. Ko ne može, sam će otpasti. Prije ili kasnije.

Da li su mogući fer i pošteni izbori bez promjena važećeg Izbornog zakona? Nakon prošlih opštih izbora, kad je za predsjednika RS izabrana Željka Cvijanović, otvoreno ste govorili da ste pokradeni.

O izbornim prevarama iz 2018. najbolje govore ponovljeni lokalni izbori u Doboju ove godine, na kojima se vidjelo da je ukradeno 17 hiljada glasova. I ptice na grani znaju da izbori nisu odraz volje građana, već rezultat zavjere izvježbanih lopovskih struktura koje ne smiju dozvoliti da pobijedi demokratija jer će u tom slučaju biti ugroženi njihovi interesi. Zašto je problem da na biračkim mjestima imamo skenere koji bi ustanovili da li je glasački listić koji je odštampan u Laktašima ili Sarajevu ispravan ili falsifikat? Zašto ne bi imali kameru na biračkom mjestu, ako kamere imamo po marketima kako neki sitni lopov ne bi ukrao paštetu? Ili bilo koja druga pomagala koja su potrebna da obezbijede poštene izbore. Dodik, Izetbegović i Čović će sve uraditi da ne dođe do promjena izbornog zakona u tom pogledu. SNSD se odlučio veoma lako za blokadu institucija upravo zato što su vidjeli idealan prostor za opstrukciju izbornog zakona. S druge strane, opozicija je morala da bude dosta tvrđa po ovom pitanju i mislim da smo ispustili ovu godinu olako, a da se ništa ozbiljnije nije uradilo po tom pitanju, izuzev što stranci pokušavaju da privole domaće političare da riješe to pitanje, što je Sizifov posao.

Koliko ima smisla izlaziti na izbore ako se od tada do danas ništa nije promijenilo po pitanju izbornih pravila i procedura?

Što se tiče pitanja izlaska na izbore, mislim da bi bojkot bilo nešto najlošije po građane i ne bih tako nešto zagovarao. Posljedice bi bile katastrofalne.

Šta je potrebno uraditi da se zaustavi demografsko i ekonomsko propadanje Hercegovine?

Nažalost, Hercegovina se iz godine u godinu raseljava i došli smo u situaciju da cijela Hercegovina ima tri puta manje stanovnika nego jedna Banjaluka. Takođe, u vašem pitanju vidi se i pola odgovora. Demografsko pitanje se ne može odvojiti od ekonomskog. Mladi ljudi ne vide perspektivu i budućnost u Hercegovini i masovno odlaze. Poražavajuća je rečenica jedne majke koja kaže svom sinu, koji sa respektabilnom diplomom visokoškolske ustanove neće da bude partijski vojnik, da ide od kuće i ispraća ga sa riječima „bolje mi je da te želim, nego da te žalim“.

Kako ljude zaustaviti da ne odlaze?

Moći ćete ih zaustaviti samo ako im otvorite perspektive za dostojanstvenim životom. Za tako nešto potrebne su fabrike, a ne lažne priče o „izvornom Dejtonu“. Za tako nešto ova Vlada nema sluha jer potencijale i resurse Hercegovine nije stavila u funkciju razvoja, već ličnog i partijskog plijena. U ovako stvorenom ambijentu živi najmanje trideset supermilionera, koji su zarobili sve ostale, i od naše Hercegovine napravili sopstvenu video igricu. Rješenje je u poštenim i dobronamjernim, ali i stručnim ljudima. Rješenje je u politikama koje će da obezbijede budućnost svima, a ne samo sebi i svojim partijskim drugovima sa kojima čerupaju resurse Hercegovine.

8 Shares
8 Shares
Copy link