Ekonomista Svetlana Cenić tvrdi da je Republika Srpska prezadužena, uprkos pokušajima aktuelne vlasti da javnost i građane ubijede u suprotno.
U intervjuu za Moju Hercegovinu Cenićeva, između ostalog, ističe da su smiješni pokušaji vlasti da se “operu” od odgovornosti za ogroman dug Srpske, potežući podatke o navodno još većoj zaduženosti 2005. godine.
“Stalno vraćanje na 2005. je presmiješno. Punih 15 godina u komadu su na vlasti! Evo, vidimo rezultate”, kaže Cenićeva za naš portal.
Premijer RS, Radovan Višković, nedavno je izjavio da će se Vlada odreći blizu 87 miliona KM budžetskih prihoda u korist cijele poslovne zajednice, s ciljem, kako je rekao, rasterećenja privrede i stvaranju povoljnih uslova za snažniji privredni rast.
Dobar potez je smanjiti doprinose u svrhu rasterećenja, pod uslovom da se neki od poreza ne podigne i onda opet nismo nigdje. Sjećamo se da su na mala vrata uvođeni parafiskalni nameti i dodatna opterećenja, a da o tome nije baš bilo razgovora. Takođe, ako će nedostajućih 87 miliona budžetskih prihoda biti nadoknađeno kreditima, opet ništa nije urađeno.
Da li je tih 87 miliona KM, koje najavljuje Višković, dovoljno za rasterećenje privrede i privredni rast?
Da bi bilo privrednog rasta, potrebno je povjerenje u institucije, manje eksperimenata u fiskalnoj politici, manje lažnih obećanja, stabilno političko okruženje, odsustvo reketiranja privrede, borba protiv korupcije… Dakle, pravna država i jednak tretman privatnog i državnog sektora. No, jako je važno i ulaganje u istraživanje i razvoj, za šta možemo reći da ne postoji. Samo to donosi nova radna mjesta, a ne privlačenje stolice uz postojeći sto u javnoj upravi i javnim i državnim preduzećima, jer ovoliki javni sektor, a raste i dalje i najavljuju se nove institucije, direkcije, službe, privatni poslovni sektor ne može da izdrži.
Na tvrdnje brojnih ekonomskih stručnjaka da je Srpska prezadužena, te da nam, uz ovakvo vođenje ekonomske politike, slijedi neminovni bankrot, vlasti uporno odgovoraju da to nije tačno, kao i da su sve zemlje u regiji, pa i u Evropi, mnogo zaduženije od RS. Šta je istina?
Republika Srpska jeste prezadužena. Nije isto biti razvijena zemlja i zemlja u razvoju. To je kao da se ja poredim u trčanju sa profesionalnim sportistom. I našli su baš s kim će da se porede, samo ne govore da ima boljih, razvijenih, gdje je vladavina prava, gdje se do posla dolazi na osnovu znanja i sposobnosti. E, sa takvima se ne porede. Drugo, apsolutno je neznanje ne razmatrati koja je vrsta duga, u šta dug ide i slično.
Možete li to da pojasnite?
Ako većina duga ide u neproduktivnu potrošnju, kao što je kod nas slučaj, od razvoja nema ništa i to je samo dvostruki teret. Vidim da se Ministarstvo finansija Republike Srpske oglasilo demantijem na tvrdnje profesorice Jelene Trivić, koja je samo iznijela zvanične podatke. Prvo, da napomenem da zemlje u razvoju ne bi smjele da dozvole sebi javni dug veći od 40 odsto BDP-a, jer onda nema šanse da se razviju s obzirom na otplate i teret. Dakle, sve preko toga je uništavanje vlastite supstance. No, opet oni hoće da se porede sa Njemačkom, koja ima spoljnotrgovinski sufict, ili Japanom, čiji je javni dug mahom iz domaćih izvora, a ne vanjskih. Dalje, kojim podatkom o javnom dugu oni operišu za 2005, kad je jula te godine tek objavljen zakon, pripremljene procedure da se evidentira unutrašnji dug, tako da se javni dug i na nivou države prati od 2007. godine? Da ih podsjetim i na staru deviznu štednju, ratnu materijalnu i nematerijalnu štetu. To treba da se sjećaju mnogi od njih jer su je naplatili – patriotski, valjda. Valjda im Vava rekla ili vidovita Džemila.
Kakvi su, onda, zaista podaci o dugu Republike Srpske iz tog ranijeg perioda?
Unutrašnji dug u statistikama BiH i Republike Srpske nije iskazivan sve do 2007. godine, niti je servisiran. Dakle, lažno se iznosi da je dug uvećan za 1,4 milijarde maraka, a istina je da je uvećan za 688 miliona maraka i doveo do rasta BDP za 7,1 odsto u 2005. godini. Javni dug je tek bio utvrđivan, a odnosio se na staru deviznu štednju, materijalnu i nematerijalnu štetu i potraživanja od budžeta do 2002. godine, sve ukupno 1,7 milijardi maraka. Ukupan dug iznosio je oko tri milijarde maraka. Naglašavam – ukupan. Dalje, od 2008. godine se BDP obračuvao po drugačijoj metodologiji, pa im je i tu poređenje upitno. Na to sve treba još dodati i dug zdravstva i javnih i državnih preduzeća, koji nije postojao te 2005. godine. A ostvaren je budžetski suficit, iako su nas zatekli i dugovi iz prvog mandata Milorada Dodika. Podsjećam i da je MMF-u trebalo 18 mjeseci da prikupi finansijske izvještaje javnih i državnih preduzeća, jer ne postoji ažuran registar. U Republici Srpskoj 235 javnih i državnih preduzeća, tamo gdje je Vlada vlasnik preko 50 odsto, na kraju 2017. godine dugovalo je 2,9 milijardi! Sada je taj dug još veći, naravno. Ljudi odlaze masovno, a dugovi rastu. Ko će ih otplaćivati, ne znamo. A hoćemo razvoj!
Da li je strancima zaista u interesu da BiH ima ovakvu vlast? U prilog takvim tvrdnjama, mnogi ističu da uoči skoro svakih izbora MMF i neki drugi međunarodni kreditori daju značajna novčana sredstva u BiH te, na taj način, pomažu aktuelne vlastodršce.
Što se tiče MMF-a, BiH je članica i na svaki poziv bilo koje članice MMF mora da se odazove. Druga je stvar što vlast bira momente pred izbore kako bi se oni kupili. Samo prva dva aranžmana su dovedena do kraja, a onda je išla uhodana šema da se zaključi aranžman, uzme nekoliko tranši i prekine kad dođe do ispunjavanja preuzetih obaveza iz Pisma namjere. Što se tiče ostalih kreditora, poput EIB i EBRD, njihov mandat je da plasiraju sredstva i samo je bitno ima li država odakle da vraća. Podsjećam da smo dobili i veće opterećenje na naftne derivate upravo zato da bi se krediti mogli otplaćivati, a sve začinjeno Vigemarkovim kolačima i ogromnim pritiskom međunarodnih faktora. Za njih su ovo idealni partneri, jer samo gledaju odakle će uzeti pare i ne pitaju za sutra. Nije do onoga ko daje kredite, već do onoga ko ih uzima. U prilog ovome i još nešto: mi plaćamo veliku naknadu na potpisane, a nerealizovane kredite. Pare stoje u Centralnoj banci i čekaju da se projekti realizuju. Čekaju tako godinama. Za to vrijeme su male autokrate postale velike i odavno usavršili taktiku da zaprijete ratom kad god ponestane para.
Budući da se i dalje ne zna kada će doći do prestanka pandemije virusa korona, kakva su vaša predviđanja za 2022. godinu?
Svijet uveliko istražuje nove modele kapitalizma, pa se tako na Svjetskom ekonomskom forumu pojavila sintagma Veliko resetovanje. Uostalom, osnivač Svjetskog ekonomskog foruma, Klaus Švab, objavio je prošle godine i knjigu sa tim naslovom: Covid 19 – the Great Reset. Četiri su postavke novog vida kapitalizma: ekonomija stakeholdera, infrastruktura za pravedniji i održivi način, iskorištavanje inovacija i četvrta industrijska revolucija. Zatim, na to ide i unapređenje fiskalne politike, poreska reforma i tako dalje. Kristina Georgijeva, šefica MMF-a, istakla je ciljeve: zeleni rast, pametni rast i pravedni rast. Uz napomenu da stakeholder kapitalizam znači kapitalizam svih interesnih grupa u lancu: kupci, dobavljači, zaposleni, akcionari i lokalne zajednice. Šta će od toga biti, gledaćemo. Mi smo na dnu ljestvice i čekamo da neko za nas nešto riješi i nešto nam pokloni, zaboravljajući, takođe, da su procjene i velikog i malog kapitala da će sve više značiti talenat i znanje, nego kapital. Ako očekujete bolje sa ovim istim ljudima na vlasti u BiH, onda ili ste poremetili ili ste potpuno neosnovano optimista koji graniči sa ludilom.
Da li će, kako mnogi tvrde, sljedeća godina u ekonomskom smislu biti još teža nego prethodne dvije?
Kao što možete vidjeti, cijene rastu uzrokovane, između ostalog, i manjom ponudom zbog kanala distribucije, kao i rasta cijene energenata. Mi posmatramo i ne radimo ništa. Čekamo pare od nekog, bavimo se izvornim Dejtonom, izbornim zakonom, ko je najveća žrtva i ko je kome šta rekao.
Osim rijetkih izuzetaka, akademska zajednica i intelektualci u RS uglavnom su potpuno nijemi na negativna društvena, ekonomska i politička dešavanja. Zašto je to tako?
Konformizam, nezamjeranje i činjenica da je mnogo njih došlo na te pozicije zahvaljujući političkim patronima. Ne bih dalje objašnjavala. I ja često molim novinare da zovu nekog drugog, da su puni univerziteti ljudi sa titulama, ali obično dobijem odgovor da ne žele i da neće da se eksponiraju. A zadatak intelektualca je da stalno sumnja i propituje, traži bolje. No, intelektualac valja biti. To se ne kupuje, kao što se kupuje diploma.
