Opozicione stranke u Republici Srpskoj, baš kao i njihovi pandani u Srbiji, posjeduju sve vrline ovog svijeta. Imaju samo jednu manu – baždarene su za ljudsku populaciju čiji je prosječan životni vijek 750 godina, a ne kao danas, deset puta manje. Među aktuelnim potezima srpskih „alternativaca“ sa obe strane Drine izdvaja se bojkot izbora. U RS je takvu varijantu, prvi put u protekle skoro tri decenije, pomenuo Mladen Ivanić, dok su u Srbiji već prekaljeni kada je riječ o posezanju za ovom magičnom formulom, pa je Dragan Đilas sa saveznicima rutinski podsjetio na opciju koju je već koristio 2020. godine.
Kada je riječ o Srpskoj, zanimljivo je da su Ivanića od momenta zvaničnog povlačenja sa funkcije predsjednika Partije demokratskog progresa i izbora u identično, ali počasno zvanje, u novembru 2015. godine, stalno pratile tvrdnje da je ovaj gest, u stvari, samo gluma, te da on iz pozadine i dalje povlači sve konce u PDP-u. Uzalud je gospodin Mladen u većini kasnijih javnih nastupa negirao takvu mogućnost.
Međutim, dešavanja u proteklim mjesecima u značajnoj mjeri su potvrdila da se Ivanić uglavnom distancirao od unutarpartijskih procesa. Jer, kontroverza povodom izbora kandidata PDP-a za gradonačelnika Banjaluke nekoliko sedmica je intrigirala opozicionu javnost u ovom gradu. Najavljeno je da će „bura“ biti razriješena odlukom famoznog šestočlanog „vijeća mudraca“ u stranci. Na kraju je saopšteno da će kandidat ipak biti Draško Stanivuković, iako je odnos snaga bio 2:2:2?! Jer, Stanivukovićevu kandidaturu u „vijeću“ su podržali on sam i Branislav Borenović, protiv su bili Igor Crnadak i Milko Grmuša, a prema svim dostupnim saznanjima, Mladen Ivanić i Mira Pekić su do kraja ostali neutralni.
Dakle, Ivanić nije imao decidan stav o vjerovatno najvažnijoj dilemi u novijoj fazi postojanja partije čiji je osnivač. Jedino što na osnovu ovakvog gesta može da se zaključi jeste to da mu je, manje-više, svejedno šta će biti sa PDP-om nakon lokalnih izbora 2024. Ako je već tako, onda je jasno da su sve teorije o svojevrsnoj „sivoj eminenciji“ koja i dalje vedri i oblači u PDP-u, u suštini, bile pretjerivanje.
Odustajanje bez nelagode
Iako je, očito, došao do tačke da je uveliko nezainteresovan za dnevnu politiku u RS, Ivanić je odlučio da u prvoj polovini aprila ispali jednu, ako ne „bombu“, onda bar „petardu“. Jer, nakon što je, na inicijativu Milorada Dodika, u Narodnoj skupštini RS usvojen Izborni zakon Republike Srpske, počasni predsjednik PDP-a je javno istupio sa mišljenjem da opozicione stranke u RS ne bi trebalo da izađu na izbore krajem godine, ako budu organizovani u skladu sa ovim pravnim aktom.
Nema naročite logike u takvom Ivanićevom činu. Posebno zbog toga što bi političar sa njegovim iskustvom morao da zna da se šanse da će Dodik istrajati na ovoj zamisli mjere u promilima. Jer, istovremeno sa procedurom realizovanom u NSRS, lider SNSD-a je uveliko pregovarao sa koalicionim partnerima na nivou BiH. Radi deblokade tzv. evropskog puta Bosne i Hercegovine, došli su do tačke da će nastojati da usaglase izmjene i dopune Izbornog zakona BiH. U suštini, to čine da bi Dodik imao izlaznu strategiju zbog činjenice da je odbacio intervenciju u tom zakonu sa potpisom Kristijana Šmita, budući da ga, zajedno sa ostalim akterima političke scene RS, ne priznaje kao visokog predstavnika.
Bez obzira na konstantne tenzije unutar većine na nivou BiH, sastavljene od SNSD-a, HDZ-a i „Trojke“, velike su šanse da će partneri sa druge strane entitetske linije izaći u susret najuticajnijoj ličnosti u Srpskoj. Na taj način, galimatijas će biti potpun, ali, pošto se predsjednik SNSD-a u takvim, haotičnim okolnostima, osjeća kao riba u vodi, neće mu predstavljati problem da ovakav dil predstavi kao „veliku pobjedu“ sopstvene politike. Jer, zaboga, OHR-ov zakon biće ignorisan, uz zamjenu u vidu neznatno različitog „domaćeg proizvoda“, a vrlo vjerovatno i prećutnu saglasnost dezorijentisanog Šmita.
S druge strane, Izborni zakon RS će se pridružiti čitavom nizu sličnih akata usvojenih u NSRS, a zatim hladnokrvno zaboravljenih, odnosno pomjerenih u neodređenu budućnost, uz volšebnu odrednicu da će stupiti na snagu „kad se steknu uslovi“. Znači, iako je, u jednom momentu, uveliko započeto usklađivanje strukture republičke i lokalnih komisija sa ovim zakonom, Dodik neće imati nikakvu nelagodu da, naprosto, odustane od svega i uđe u izborni proces na jesen ne dirajući status kvo i ne preuzimajući ovu nadležnost od Izborne komisije BiH kao posljednje instance.
Efekat podjele
Nije sporno, u takvom, vrlo predvidivom toku događaja, Ivanićeve bizarne opservacije biće potpuno zaboravljene. Međutim, ne treba odbaciti mogućnost da će počasni predsjednik PDP-a u budućnosti imati slično intonirane inicijative, koje će biti u znaku rastuće fascinacije „strategijom“ lidera jednog dijela opozicije u Srbiji Dragana Đilasa. Riječ je o jalovom puritanizmu, sada oličenom u vrlo nedosljednom bojkotu lokalnih izbora.
Naime, po cijenu raspada vlastite koalicije, Đilas je istrajao na izbornoj apstinenciji u Beogradu. U takvom gardu, njegovom SSP-u pridružile su se još samo dvije manje stranke, dok je šest opcija iz već bivšeg bloka „Srbija protiv nasilja“, nakon prilično neočekivane „pobune“, otkazalo poslušnost ranijem neupitnom autoritetu, čija pozicija, naravno, nije počivala na harizmi, već na enormnom sponzorskom kapacitetu. Kako god, ispostavilo se da čak i u takvom miljeu finansijske zavisnosti ima prostora za suvisla pitanja.
Jedno od njih je – zašto bojkotovati izbore u Beogradu, a izlaziti pred glasače u Novom Sadu, Nišu i ostalim sredinama, iako nema skoro nikakve razlike u nesporno lošim uslovima, kada je riječ o regularnosti izbora? Druga dilema je – zbog čega jedne parlamentarne izbore bojkotovati, pa onda učestvovati u prvom narednom izjašnjavanju za Skupštinu Srbije, te se na kraju opet vratiti pasivnosti, ovog puta na lokalnom nivou, ali i to krajnje selektivno?
Nema dileme da su i predvodnici aktuelnog bojkota u Srbiji svjesni svih protivrječnosti svog stava, ali je konformizam prevagnuo. Zanimljivo je da su uspjeli da tom retorikom privuku i koaliciju NADA, iako nije baš ideološki kompatibilna s njima, ali su i protivnici apstinencije unutar opozicije vrijednosno heterogeni, pa će Aleksandar Vučić 2. juna imati i lijevu i desnu konkurenciju. Drugo je pitanje sa kakvim rejtingom raspolažu ti polovi. Najvjerovatnije bezopasnim.
Ipak, opozicionari skloni građanskoj opciji moći će da zaokruže koaliciju „Biram borbu“, nastalu oko NPS-a Miroslava Aleksića i ZLF-a Radomira Lazovića, na razvalinama SPN-a, a čak je moguć i talas entuzijazma usljed prvog izlaska na izbore Save Manojlovića i njegovog pokreta „Kreni-promeni“. Za desno orijentisane simpatizere opozicije ponuda je deficitarnija, ali nije nepostojeća, jer će, recimo, moći da se vidi da li figure poput Vladimira Gajića, nasljednika Vuka Jeremića na čelu Narodne stranke, mogu da popune ovu prilično ispražnjenu zonu.
Međutim, od matematike je važnija spoznaja da je jedini efekat odluke Dragana Đilasa, Zdravka Ponoša i Miloša Jovanovića da bojkotuju izbore, u stvari, bila naglašena podjela u antivučićevskom dijelu spektra. Sve ide ka tome da će posljedica ove polarizacije biti gubitnički ishod za obe varijante. Đilas i ekipa su poraženi jer veći dio njihovih kolega nije prihvatio argumentaciju za povlačenje iz trke, a učesnici odmjeravanja, ipak, čak i da su u punom sastavu, još nemaju kapacitet da savladaju ključnog nosioca „stabilokratije“ u Srbiji, mada imaju potencijal da mu koliko-toliko ravnopravno pariraju u širem jezgru Beograda.
Drvo neslobode
Ipak, na duže staze, kontrabojkotaška struja, bez obzira na učinak, izdejstvovala je pobjedu, bar na opozicionom terenu, pošto je konačno pružen masovniji otpor nebuloznom rezonu da će se rivali iz SNS-a urušiti sami od sebe. I da u tom momentu onaj ko ne želi da završi ispod ove ruine samo treba biti dovoljno daleko. Čitava ta postavka je, naravno, notorna besmislica. Nisu deplasirane tvrdnje da su uslovi grozni, sa mnoštvom nedopustivih okolnosti, od tzv. izbornog turizma pa nadalje. Ali, recept za odnos prema takvim anomalijama dao je još početkom devedesetih književni i nacionalni autoritet Borisav Mihajlović Mihiz, kada je pominjao niz malih koraka, umjesto jednog velikog zahvata, kroz rečenicu: „Mi ćemo drvo neslobode lomiti, lomiti i lomiti, dok ga ne slomimo“.
A to se postiže na sličan način kao, na primjer, u savremenoj Turskoj, gdje je opozicija, bez obzira na znatno nepovoljniji položaj u odnosu na Srbiju, uspjela nedavno da osvoji lokalnu vlast ne samo u tri najveća grada, Istanbulu, Ankari i Izmiru, već i da potisne Erdogana u značajnom dijelu zemlje. Sve to podrazmijeva ulazak u duele, ma koliko bili neravnopravni i nepošteni, a ne puko gađenje nad kaljugom i snobovsko pljuckanje sa visine na zagovornike silaska u te katakombe.
Zapadno od Drine, impotentna „koncepcija“ dijela beogradske opozicije prvi put je imala eho kroz čudni Ivanićev nastup. Ipak, u RS, bez obzira na silne tenzije između vlasti i opozicije, takve zamisli nikada nisu bile predmet ozbiljnih polemika. Gospodin „počasni“ nije dobio nedvosmislenu podršku čak ni u svojoj partiji, pošto je Branislav Borenović eskivirao jasno izjašnjavanje riječima da tek treba da se upozna sa sadržajem Izbornog zakona RS, koji u momentu Ivanićevog egzibicionizma još nije bio usvojen. „Zaista moram da vidim šta to konkretno znači i šta to zakonsko rješenje podrazumijeva“, rekao je neodređeno Branislav Borenović.
Ključno „ne“ je stiglo od predsjednika SDS-a Milana Miličevića. On je dao do znanja da ne podržava poziv Mladena Ivanića, a ni Izborni zakon Republike Srpske, ali će SDS, kako je poručio, izaći na izbore po bilo kojem zakonu. „Mi ćemo izaći na izbore po zakonu koji bude tada važio. Koji će zakon važiti tada, to ćemo tek vidjeti“, rekao je Miličević. Na taj način, obesmislio je bojkotašku „stupicu“ u startu, jer, bez SDS-a, u kakvom god stanju bio, svaka opoziciona avantura te vrste je uzaludna.
Paradoksalno, za Ivanića je izostala podrška i od najtvrđih opozicionara, Nebojše Vukanovića i Jelene Trivić. Iako bi se moglo očekivati da njihova sklonost konfrontaciji sa vlašću poprimi formu koju priziva Ivanić, to se nije desilo, pa predvodnici Liste za pravdu i red i Narodnog fronta nisu našli za shodno čak i da se izjasne o tome, poput Miličevića. Prema potezima koje povlače, jasno je da ih dileme o zakonodavstvu ne opterećuju previše, i da je naboj usmjeren ka demisioniranju SNSD-a toliko naglašen da ne trpi nikakva odgađanja i pauze. Konačno, ni zagovornik „simbioze“ Draško Stanivuković, kao svojevrsni (ne)željeni politički unuk Mladena Ivanića, nije razmatrao ideju počasnog predsjednika, jer je toliko uvjeren u još jedan gradonačelnički mandat u Banjaluci, da ga prenemaganja časnog starine naprosto ne zanimaju.
Zajednički uzor
U suštini, ispostavilo se da su Milorad Dodik i Mladen Ivanić ostali sami na brisanom prostoru, bez stvarnih saveznika u jednokratno plasiranim zamislima. Niti je lider SNSD-a imao ozbiljnog partnera u odglumljenoj radikalizaciji, niti je osnivač PDP-a animirao publiku zainteresovanu za patetične metode reagovanja na aktuelne izazove, zbog kojih se rivali ni najmanje neće potresti.
Može se reći da su i Dodik i Ivanić blefirali. U prvom slučaju, poslanici SNSD-a i spektar njihovih koalicionih partnera ispravno su rezonovali: „U pitanju je još jedan šefov hir, nema veze, ionako će ga brzo proći“, pa su ćutke otaljali ono što se od njih očekivalo. U drugom slučaju, poruka je, sva je prilika, bila upućena slušaocima čiji je maternji jezik engleski, uz pogrešnu procjenu da će biti impresionirani. Takva optika ne treba da čudi, jer dolazi od političara koji je nerijetko odlazio u drugu krajnost u odnosu na Dodika, budući da „nezavisni socijaldemokrata“ potcjenjuje, a „demokratski progresivac“ precjenjuje intenzitet reakcija tzv. međunarodne zajednice na talasanja u RS i FBiH.
Ali, bar u jednom se slažu. Za razliku od Stanivukovića, Ivanićeva „simbioza“ sa Dodikom ne odvija se na domaćem terenu, već u inostranstvu. Jer, obojica u novijem periodu kao zemlju-svjetionik ne prepoznaju ni SAD, ni Rusiju, ni Njemačku, već – Azerbejdžan. Predsjednik SNSD-a je fasciniran načinom na koji je živopisni „gospodar“ iz Bakua Ilham Alijev presjekao međunacionalni čvor sa Jermenima i u „blickrigu“, nakon tri decenije, povratio Nagorno-Karabah. Počasnog predsjednika PDP-a više oduševljava teorija, nego praksa, pošto mu je, već niz sezona, jedina međunarodna aktivnost redovni odlazak u Azerbejdžan na „Global Baku Forum“, gdje se smrtno ozbiljno raspreda o najkrupnijim geopolitičkim pitanjima današnjice. U Sarajevu, a ne u Banjaluci, pojedine adrese, nesklone lupetanju kad je u pitanju širi islamski prostor, to tumače tvrdnjom da je Azerbejdžan „raj za masoneriju“.
Možda, baš kao što je „pakao za demokratiju“, bar onakvu kako je shvataju na Zapadu, sa klasičnim višestranačkim sistemom. Kod druga Ilhama i to formalno postoji, ali se tretira kao ne baš potreban luksuz. Dakle, ima načina da se prevaziđe navodna udaljenost Dodikovog „separatizma“ sa glasačkim kutijama i Ivanićevog oponašanja „bojkotaških“ trendova iz matice. Samo treba da odu kod zajedničkog uzora u Baku, a on će već naći način da im objasni da su najsrećnije one zemlje u kojima izbori – uopšte nisu tema. I da na društva imaju isti efekat kao ispijene čaše vode na ljudska bića – ni štete, niti koristi od njih.
