Nejasno mi je zbog čega niko u opozicionim redovima nije iskazao makar elementarnu političku pismenost i to običnim prepisivanjem osnovnih pravila političke predizborne taktike da se karte ne otkrivaju prije nego što to učini ranjivi politički protivnik.
Ovo u razgovoru za MojuHercegovinu kaže pravnik i nekadašnji generalni sekretar PDP-a Milko Grmuša koji već nekoliko godina, nakon što je u julu 2024. godine podnio ostavku na sve funkcije u ovoj stranci, politiku komentariše „sa margine“ i uz „aut-liniju.
Kako vidite da će se rasplesti opoziciona saga o izbornim kandidatima?
Svjedoci smo da SNSD još uvijek kao zmija noge krije oba/oboje kandidata i to ne samo zbog jednog ili dva razloga. Postoji i jedan problem veoma nezgodan po SNSD i ova halabuka na opozicionom spektru idealno služi da prikrije vrlo tešku dilemu na strani SNSD-a.
Može li se desiti da opozicija u dvije kolone krene na Palatu Republike u oktobru?
Već najmanje dvije godine ne postoji standardna višedecenijska politička blokovska podjela u Republici Srpskoj. Najveći dio partija na vlasti sad intimno želi da pravi vlast sa najvećim brojem partija opozicije. Stoga, više ne postoji referendumska atmosfera i pitanje „ili-ili” je postalo besmisleno, pogotovo nakon detanta Milorada Dodika. Do sada se politika u Srpskoj i BiH ravnala po pitanju “za ili protiv Dodika“, no Dodik više nije niti javni funkcioner niti kandidat na izborima i ravnanje prema njemu je postalo bespredmetno. I to nije rezultat opozicije (da se nje pita, on bi ostao i formalno na vlasti dokle god želi), već odnosa u trouglu Dodik-EU-SAD.
Nešto drugo se pojavilo, a to je istinska potreba da u Srpskoj postoji nešto što bih nazvao autohtonom demokratskom političkom strukturom. Riječ je o strukturi koja, u osnovi, želi da razmišlja svojom glavom. Da razgovara sa svima, da bude racionalna, ali da na kraju dana sama donosi svoje odluke, te snosi odgovornost za iste. Nadam se da će autohtone demokrate u Srpskoj imati svoje kandidate na svim narednim izborima i to za sve izborne nivoe.
Kako uopšte odrediti ko ima pravo na koju kandidaturu?
Svako ima pravo da se u skladu sa Izbornim zakonom kandiduje za bilo koju funkciju. Kao što sam već naveo, ključna stvar je da ljudi u Republici Srpskoj donose političke odluke sami. Kontaminiranje tog prava od strane bilo koga van Srpske duboko je kontraproduktivno.
Svi u opoziciji pričaju o kandidatima, a niko o političkom programu. Da li je to zapravo pogubno po opoziciju?
To je problem još od 2006. godine. Istina, program je manje-više bio isti svim strankama, kako onih na vlasti tako i onih opozicionih. Danas imamo po prvi put nakon 1990. godine atmosferu u kojoj se pojavljuje novi politički impuls. Te 1990. godine Srbi u BiH politički su se organizovali na bazi ideje da žele da spriječe ponavljanje pokolja iz NDH, uz stvaranje kakvog-takvog političkog okvira koji bi bio mješavina zaštite od tog pokolja i simplifikovane narodne demokratije zasnovane na socijalnoj uravnilovci, demagogiji i potpunom oslanjanju na Srbiju. Političkih razlika nije bilo i zato su političke borbe i omraze bile krvave, jer uvijek je tako kad ne postoje razlike u programu već samo u želji da jedni zamijene druge na vlasti.
Sad se osjeća da ljudi žele nešto više od toga jer je evidentno da je Republika Srpska ne samo stvorena, nego i na neki način verifikovana od strane svih relevantnih međunarodnih faktora. U takvoj situaciji stiču se uslovi za političko-idejni pluralizam, a što je preduslov novih političkih programa. Naglašavam da je evidentan trend stvaranja pomenute autohtone demokratske strukture i ona se trenutno suočava sa činjenicom da je izrazito privlačna i motivišuća za brojne ljude u politici i van nje. Opet, stvar je u tome da u postojećim partijama postoje i oni koji razmišljaju i djeluju autonomno ali i oni koji svoje aktivnosti vežu za strukture van Republike Srpske. To je uzrok ove izrazite nestabilnosti našeg političkog sistema: stranke kuvaju iznutra zato što njihovi funkcioneri i članovi ne žele isto i to će morati pući.
Kako komentarišete stvaranje dvaju novih političkih stranaka: jednu stranku je osnovao Đajić, drugu Crnadak? Mogu li oni s tim strankama da naprave ozbiljniji izborni rezultat?
Lično su mi obojica dragi ljudi, no u politici mi je program draži od ličnosti. Vidjećemo šta će biti programi tih stranaka i, još važnije, na koji način će u narednim godinama te stranke biti profilisane.
Namjeravate li politički da se angažujete do oktobra?
Politički sam angažovan otkako sam pročitao knjigu „Krvava godina“ Pere Todorovića, a to je od 1995. godine kad sam istu dobio kao poklon za 11. rođendan od pokojnog oca. Politiku volim i dišem i tako će biti do moje smrti. No, to ne znači i da živim od politike niti da moram biti u nekoj stranci da bih se bavio politikom. Svakodnevnim aktivizmom, primarno onim pravnim, pokušavam da dam svoj skromni lični doprinos idejama koje smatram važnim, a to su emancipacija građana, vladavina prava, zaštita prava potrošača i rasterećenje privrede.
Da li je na Zakon o državnoj imovini stavljena tačka?
Sigurno će u kampanji bošnjački političari pričati o tome, no usvajanjem Zakona o južnoj interkonekciji efektivno je ta priča završena, i to besprizornim savijanjem repa od strane svih političkih aktera iz Sarajeva, sem Stranke za BiH, prema Amerikancima.
To je, naravno, bila vještačka tema od samog početka. O tome sam ranije govorio za Vaš cijenjeni portal. Drugačije treba postaviti tu stvari, ne sa „državnom imovinom BiH“, nego sa javnom imovinom u BiH, odnosno u Republici Srpskoj i Federaciji BiH. Žao mi je što bošnjački narod, jedan narod ozbiljne kulturne supstance, nema u ovom trenutku doraslije političare.
Kakva je pozicija Milorada Dodika nakon lule mira koju je popušio sa Amerikancima?
Veoma relaksirana, kao i inače nakon dobre popušene lule.
Napisali ste da je političkoj sceni u Srpskoj prije osam mjeseci uvaljena najveća podvala. Na šta mislite i zašto tako mislite?
Mislim na činjenicu da su na najvažnije pozicije u najvažnijim strankama instalirani ljudi za koje niko pojma nema šta su im politički stavovi. U ozbiljnim strankama i predsjednik mjesnog odbora mora biti politički prekaljen, mora se znati njegova politička krvna slika, za šta se zalaže, koje bitke je prebrodio, kud goni što bi narod rekao. Ako stranka bira ljude koje uopšte politički ne poznaje, ili ako bira ljude koje odlično poznaje jer su bili njeni višegodišnji politički protivnici donedavno, to nije znak samo njenog amaterizma nego i konkludentnog pristanka na svoje gašenje.
Zašto Republika Srpska, kako kažete, nema i nikada nije imala institucije?
Zato što nije smatrala da je došlo vrijeme da zaživi njen ustav. Podsjetiću da je, prema svom Ustavu, Republika Srpska utemeljena na vladavini prava, podjeli vlasti, tržišnoj privredi, afirmaciji ljudskih prava i sloboda. Političke elite od 1992. godine do danas smatraju da je ustav ok na papiru, ali da ima nešto preče od njegove implementacije. Prije je to bio rat, pa problemi nakon rata, strani intervencionizam itd. Opozicioni mentori takođe smatraju da je preče zamijeniti Dodika, pa ćemo gledati šta sa ustavom.
U takvoj situaciji, kombinovano sa elementima koje sam naveo u prethodnim odgovorima na Vaša pitanja, niko se na sistematičan način nije bavio vladavinom prava i podjelom vlasti, a to je conditio sine qua non za postojanje i funkcionisanje institucija.
Jesmo li opljačkani i poniženi do kraja?
Nekima od nas se izgleda to sviđa. No, većina ljudi naravno nije takva, neće da pljačkaju i ne vole što ih se pljačka. Ne možete slobodne ljude poniziti, premda je moguće vrijeđati im inteligenciju i dostojanstvo. Na tome se sistematski radilo od trenutka ubijanja Jugoslavije, jer je nesoj na svim stranama prepoznao trenutak pljačkanja društvene imovine i tražio je način kako stvoriti sistem u kojem se nepočinstva ne kažnjavaju, već afirmišu.
Republika Srpska je za skoro pola godine dobila tri vlade. Kako komentarišete te brze padove i još brža podizanja?
Od najgoreg saziva Narodne skupštine Republike Srpske u njenoj istoriji ništa bolje se i nije moglo očekivati. Prije tri godine sam kumio i molio za raspisivanje vanrednih izbora u Srpskoj i biranje novog parlamenta. Da je to tad učinjeno, a svi uslovi su postojali, ništa od svega onoga što se desilo od sredine 2023. godine ne bi bilo.
Da li su Srpskoj potrebni Zakon o predsjedniku i izmjene Ustava?
Da, s tim da to nisu najpreča pitanja. Daleko najvažnija stvar je pustiti u rad postojeći ustav, kakav je takav je.
Iako je izabran za predsjednika Srpske, Siniša Karan je naprosto nevidljiv. Zašto?
To je pitanje za Karana, no moj davnašnji stav je da predsjednik Republike i treba da bude nevidljiv u javnosti, institucionalno čvrst i nezavisan i sa ekvidistancom prema drugim granama vlasti, ali i političkim akterima – uključujući i one koji su ga predložili. Mišljenja sam da bi u ustavnim izmjenama de lege ferenda trebalo propisati da se i predsjednik Republike Srpske i članovi Predsjedništva BiH biraju u parlamentu.
Ako prihvatimo činjenicu da je život u RS postao izuzetno skup (gorivo, struja, hrana), nameće se pitanje: zašto je narod ovoliko anesteziran pred tim egzistencijalnim bolovima?
Nije, većina ljudi su ekstremno osjetljivi na ove stvari. No, oni svoju frustraciju ne iskazuju putem političkih mehanizama i unutar političko-pravnog sistema, pa se to ne vidi u javnosti. Zašto to ne rade? Zato što opravdano nemaju povjerenja u taj sistem. A šta rade? Bore se za život kako znaju i umiju i donose operativne konkretne odluke na dnevnom nivou. Kroz pravne savjete koje dijelim već mjesecima vidim koliko su ljudi umorni od prazne demagogije i željni konkretizacije i afirmacije svojih prava.
Jedan od većih problema koji građani BiH imaju su granice, posebno one sa Hrvatskom. Čekanja su višečasovna. Ko je kriv za to: narod ili politika?
Politika. Postoje i stručni i politički mehanizmi da se ovaj problem riješi, no trenutno u sistemu nedostaje i struke i političara-pri čemu molim da razlikujemo politikante, folirante, egzibicioniste i kriminalce od političara.
