Polako, ali sigurno, Trebinje preuzima primat od drugih regionalnih centara u Republici Srpskoj, kada je riječ o ovdašnjoj višepartijskoj sceni. Jer, već ima dvojicu predsjednika stranaka koje djeluju u čitavoj RS, Nebojšu Vukanovića sa Listom za pravdu i red i Bojana Šapurića na čelu Narodnog demokratskog pokreta.
Još da je Luka Petrović preuzeo sve konce SNSD-a, kako je namjeravao, a Slavko Vučurević poentirao zbog nekadašnje prepoznatljivosti unutar PDP-a, bilo bi dovoljno razloga da konkurencija prizna novi odnos snaga. U prošlost bi otišla aktuelna dominacija Banjaluke, niko više ne bi pamtio raniji uticaj Istočnog Sarajeva u tom domenu, a trajno bi presahle i ambicije kolega iz Bijeljine, zainteresovanih da prestanu da vrebaju iz prikrajka.
Za ostatak RS, van istočne Hercegovine, Šapurić je i dalje relativna nepoznanica. Preuzeo je NDP u periodu kada se ta opcija našla na ivici nevidljivosti. Ali, mladić iz Hercegovine ne miri se sa sudbinom, pa je najavio da će vrh pokreta preispitati status u vladajućoj koaliciji na nivou Republike Srpske. Za početak, odaslao je poruku da nije isključena njegova kandidatura za gradonačelnika Trebinja. Međutim, nije zalupio vratima dosadašnjim partnerima, već je ostavio prostor za dogovor.
“Odslušaću još i puls naroda i vidjeti kako se kotiram u Trebinju. Nakon toga, procijeniću da li je moja kandidatura ispravna. Vjerujem da je SNSD zatečen sa tim potezom, ali trebalo bi sjesti za sto i razgovarati. Ako neće, onda im želim srećan put”, rekao je Šapurić.
Mrka kapa
Za publiku, dirljivo je posmatrati svaku situaciju – u životu ili politici, svejedno – kada akter drži par sedmica u ruci, a nastupa kao da ima poker asova. Bez obzira na takav hendikep, Šapurić je dao saveznicima iz SNSD-a dovoljno vremena da preminu od smijeha nakon ovakvog „upozorenja“. Ukoliko se osnivač ove stranke Dragan Čavić ne umiješa u posljednji čas, pa izgladi odnose sa aktuelnim jatom, nema sumnje da će Šapurićev „ultimatum“ biti potpuno ignorisan.
Neće mu pomoći ni to što nije bio krajnje isključiv, pošto je dodao da „ne želi da bude ničiji privjesak, ali da može biti dio koalicije ako se dogovore“. Već se nazire „mrka kapa“ u vezi sa Šapurićevim „lukavim manevrisanjem“, pa će se NDP uoči idućih lokalnih izbora, po svemu sudeći, naći usamljen na „brisanom prostoru“. Nije da baš kreću bez ikakvog „minulog rada“ u taj poduhvat. Tačno je da nemaju nijednog poslanika ili ministra na republičkom nivou, ali, prema vlastitim tvrdnjama, i dalje raspolažu sa 37 opštinskih i gradskih odbora u RS, kao i sa 33 odbornika u lokalnim parlamentima širom Srpske.
U samom Trebinju, gdje Šapurić navodno ne isključuje mogućnost ulaska u gradonačelničku trku, situacija nije naročito obećavajuća. Bar ako se imaju u vidu rezultati prethodnih lokalnih izbora iz 2020. godine, kada je lista NDP-a dobila 556 glasova (3,30 odsto), što je bilo dovoljno tek za jedno odborničko mjesto. U Krajini su pokazatelji za nijansu manje loši, ali samo u pogledu dobijenih glasova, a bilo ih je 1.349 u Banjaluci. Ipak, s obzirom na razliku u veličini populacije, to predstavlja još skromniji procenat (1,41 odsto). Na opštim izborima 2022. godine, NDP je bio u koaliciji sa socijalistima Petra Đokića, ali to je malo ko primijetio, pri čemu vrijedi izdvojiti zanimljiv podatak da je Šapurić na listi SP-a dobio 555 individualnih glasova, znači, skoro identično kao NDP u Trebinju dvije godine ranije.
U svakom slučaju, nema indicija da predstojeći lokalni izbori krajem ove godine, za NDP mogu da budu nešto više od „labudove pjesme“, mada nije uvijek bilo tako, jer su se u vrijeme Čavićevog liderstva i naglašenog opozicionog garda kretali prilično obećavajućom putanjom, u smislu izbornih rezultata. Ipak, ulazak u vlast je sveo šanse za oporavak na minimum. Isti procenat vjerovatnoće odnosi se i na mogućnost da ova ekipa stekne kapacitet da se ponovo „umili“ starim opozicionarima, te da ih jednokratno obmanu, a onda se opet vrate u orbitu SNSD-a. Ali, od samog opstanka NDP-a, zanimljivija je dilema koju otvara hipotetički izlazak ove stranke iz vladajuće koalicije. Riječ je o načinu na koji će se stranke „klasične“ opozicije odrediti prema svakoj budućoj promjeni tabora, ako to kretanje podrazumijeva izlazak iz vlasti i pokušaj uspostavljanja određenih relacija sa njenim etabliranim protivnicima.
Završena farsa
Posljednji takav slučaj desio se uoči opštih izbora 2022. godine. Čitava ta sezona protekla je u znaku rastućeg kritičkog naboja u retorici čelnika DNS-a i SPS-a, Nenada Nešića i Gorana Selaka, prema Miloradu Dodiku. Iako su Nebojša Vukanović i Jelena Trivić sa naglašenom odbojnošću reagovali na mogućnost da glavna struja opozicije, oličena u SDS-u i PDP-u, uđe u aranžmane sa ovim opcijama, to se na kraju ipak desilo, prije svega zahvaljujući rezonima Mirka Šarovića, a na kraju i Branislava Borenovića.
Aranžman etablirane opozicije sa Nešićem i Selakom imao je kulminaciju 2. oktobra 2021, tokom mitinga na Trgu Krajine. Pojavljivanje predsjednika DNS-a i SPS-a na istoj pozornici sa liderima SDS-a i PDP-a značilo je da su im, u suštini, ovi drugi dali legitimitet pred populacijom nesklonom vlasti. U tome ih nije omeo ni ozbiljan hor zvižduka iz publike. A nije da se veselnici Nenad i Goran nisu potrudili da djeluju uvjerljivo. Na famoznom skupu u centru Banjaluke prije skoro tri godine, Nešić je grmio protiv „režima“, odglumljenim narodnim vokabularom: „Ako budemo isti kao oni, ne čekajte ni godinu dana, oćerajte nas odmah“. Selak je imao slično intonirane egzibicije, poput zapažanja: „Vlast koja izgubi dodir sa narodom je bivša vlast“.
Na tom tragu, nema dileme ni da „alternativa“ koja izgubi sposobnost prepoznavanja notornih foliranata, lansiranih u njihove redove, ima sve predispozicije da bude – vječna opozicija. Poraznoj dimenziji čitavog slučaja sa Nešićem i Selakom doprinijela je i činjenica da ovaj duet nije čak ni sačekao par sedmica ili nekoliko mjeseci nakon izbora u jesen 2022. godine da napravi zaokret prema „starom jatu“. Naprotiv, odmah u toku izborne noći plasirali su izjave iz kojih je bilo jasno da je farsa završena.
Šef DNS-a je razrađivao floskulu kako „očekuje od predsjednika Dodika da u naredne četiri godine obezbijedi nacionalno jedinstvo“. Naravno, nije mu palo na pamet da realizuje navodna vlastita razmišljanja o „napuštanju politike“ ako se zna da, dvije godine kasnije, adresa kojoj se obraćao nije ni za milimetar Srpsku približila proklamovanom cilju.
S druge strane, u periodu neizvjesnosti povodom rezultata posljednjih izbora za vodeću funkciju u RS, čelnik SPS-a posegao je za otrcanim repertoarom vladajućeg bloka, pa je poručivao da se vraća u raniju koaliciju jer neće da dopusti da „Sarajevo bira predsjednika Srpske“. Skoro polovina građana RS, oklevetana na taj način, ali i zatečena povezivanjem njihovog opredjeljenja sa gradom pored Miljacke, nije imala dovoljno koncentracije za polemiku o tome šta u bližoj ili daljoj prošlosti preporučuje bilo koju od „50 nijansi crvene boje“ za reputaciju branilaca srpskog identiteta od bh. centralizma.
Čamac i brod
Ova mizerna epizoda zaokružena je tako što je Nenad Nešić dobio funkciju ministra bezbjednosti BiH, uz šok i nevjericu čak i onih kojima njegov „slalom“ od vlasti do opozicije i natrag nije bio mrzak. Goran Selak je malo cjepidlačio, odbijajući resor u Vladi RS iz bošnjačke ili hrvatske kvote, ali je na kraju i on namiren direktorskim funkcijama „po dubini“, od kojih se zvučnošću izdvaja pozicija prvog čovjeka RiTE Gacko za Maksima Skoku, a komičnom dimenzijom famozni KPZ Tunjice, kao posljedica neraskidive sentimentalne vezanosti osnivača SPS-a za banjalučki zatvor.
Odsustvo elementarnog morala na političkoj sceni RS, naravno, nije nikakva novost, ali, specifičnost poduhvata DNS – SPS bila je u tome što je u ovdašnjoj višestranačkoj areni prvi put isprobana matrica sa lansiranjem kompletnih stranaka u redove rivalskog bloka. Do tada jeste bilo varijanti sa individualnim izletima poslanika, a kao jedini izuzetak može se označiti slučaj Stranke „Napredna Srpska“, i to, prije svega, zbog toga što su svojevremeno imali parlamentarni status sa „čak“ dva poslanika. Ali, to se desilo u vrlo osjetljivom periodu, što im je dalo znatno krupniji značaj od onog kojeg bi imali u konvencionalnijim okolnostima. Adam Šukalo i Goran Đorđić su postali prepoznatljivi van lokalnih koordinata Gradiške kada su, manje-više, na svoju ruku postali prva prekodrinska etiketa sklona otvorenom pozivanju na naprednjake Aleksandra Vučića i Tomislava Nikolića.
Krenuli su u taj projekat sa Hadži Jovanom Mitrovićem, nedugo nakon što su prepakovani radikali učvrstili vlast u Srbiji. Na početku ove živopisne putanje, prije nego što su se razišli sa neobičnim svatom iz Zvornika, bili su skloni diskretnom opozicionom definisanju sopstvenog mjesta na političkoj sceni RS. A onda je uslijedilo bizarno pretrčavanje od jednog do drugog bloka i nazad, različito od ostalih takvih epizoda po broju promjena dresova većem od rutinska dva puta.
Šukalo i Đorđić su izbore 2014. dočekali u kompenzacionoj kvoti DNS-a, da bi, čim su dobili skupštinske mandate, počeli da koketiraju sa opozicijom. Onda se približio izbor vlade, najneizvjesniji u protekle dvije decenije, pa je Željka Cvijanović znamenitom sintagmom o „papcima“ nagovijestila njihov novi „salto“. Nekako su preživjeli blamažu zbog mutne uloge u konsolidaciji tadašnje vlasti SNSD-a, da bi, kada je već bilo potpuno svejedno, ponovo plivali na opozicionom talasu, i to, kroz Šukalov angažman u „Pravdi za Davida“, radikalniji i žešći nego ikad.
A onda se, 2017. godine, neumorni Adam dosjetio da bi sopstveni čamac mogao vezati za brod PDP-a. Đorđić je imao druge planove, pa je izvršio „puč“, preotevši partneru „firmu“ i usmjeravajući je ponovo ka vladajućoj koaliciji sa republičkog nivoa. Šukalo je digao sidro iz RS i ugnijezdio se u Beogradu, kao svojevrsni Vučićev „referent za Srpsku“. Ipak, sve ukazuje na to da je i tu više praktikovao solo-tumačenja upliva SNS-a u dešavanja u RS, nego što je pratio šefove aranžmane sa Miloradom Dodikom, doduše, obilježene toplim i hladnim fazama, ali bez dovođenja u pitanje ukupne percepcije o obostranom „čuvanju leđa“.
O svemu osim o politici
Ko bi, nakon Šukala, Nešića, Selaka i Šapurića, mogao da istrči na osjetljivi teren između dva bloka u Srpskoj, te da (ne)uvjerljivo odglumi „katarzu“, odnosno trajni, a ne privremeni raskid sa Dodikovom bratijom? Racionalni uvid u strukturu vladajuće koalicije u RS ne ostavlja dilemu da u tom miljeu ne postoji ljudski, a pogotovo ne ideološki potencijal za ozbiljne pukotine, koje bi osjetno uvećale broj dionica opozicije, a značajno umanjile procenat akcija vlasti na ovdašnjoj političkoj berzi. Može li iko razuman da povjeruje u hipotetičku naprasnu transformaciju Nenada Stevandića, Darka Banjca, Nedeljka Čubrilovića i Petra Đokića i njihovih najbližih saradnika? U njihovu želju da politički prežive eventualno potonuće broda na kojem se sada nalaze – da, ali u trajnost takvog hipotetičkog manevrisanja – nipošto.
Naravno, ne treba isključiti mogućnost da će biti egzibicija sa ovakvim predznakom na lokalnom nivou, prije svega u Banjaluci, a možda i u Bijeljini. Prije svega, zato što u oba grada SNSD predvode figure sa naglašenom paranoidnom crtom, što je očito iz nastojanja Vlade Đajića i Miroslava Milovanovića da iz aktuelnih širokih koalicija eliminišu sve koji nisu „tvrdo jezgro“ SNSD-a, šta god ta kategorija podrazumijevala u 2024. godini. Čak i rijetki posmatrači unutar ove partije, skloni komotnijem vokabularu, primjećuju razmjere ovog trenda. U Banjaluci, najzanimljivije opaske stižu od ranijeg poslanika u NSRS, odbornika u Skupštini Grada i direktora Gas-Resa Momčila Antonića na društvenim mrežama.
Nije sporno, riječ je o „vedeti“ dugoročno obilježenoj nekadašnjim degutantnim opservacijama o „nezahvalnim“ žrtvama poplava u Posavini 2014. Međutim, danas je to persona od koje stiže jedina skepsa spram političkog „bauljanja“ Vlade Đajića, u okolnostima kada čak ni otac i sin sa prezimenom Dodik ne posežu za drastičnim mjerama prema svojeglavom predvodniku banjalučkog SNSD-a.
“Treba pitati Đajića kako misli da pobijedimo u Banjaluci ako smo izgubili naklonost cijele koalicije i dijela SNSD-a?! Ili možda nije cilj da pobijedimo? Je li ovo nova većina i ko će preuzeti odgovornost za ovakav status – upitao je Antonić na Tviteru, 23. januara ove godine, objavljujući listing jednog glasanja u Skupštini grada, koje čini ovakvu zapitanost utemeljenom.
Radilo se o famoznom rebalansu budžeta u skladu sa željama gradonačelnika Draška Stanivukovića, uz potpise 18 od 31 odbornika u lokalnom parlamentu. To jeste statistika, makar bila i jednokratna, sa predispozicijama da zabrine svakog SNSD-ovog entuzijastu. Međutim, njenu oštricu otupljuje saga o „simbiozi“, čiji pipci i ovakav odnos snaga mogu da odvuku u močvaru priče o pukom nadgornjavanju dvije frakcije zainteresovane sa naklonost familije Dodik.
Zbog toga je januarsko glasanje u Banjaluci, kao uzrok Antonićevog lamentiranja, – uz nedavno „čišćenje“ dr Zlatka Maksimovića u Semberiji, da bi se udvoljilo željama „bijeljinskog Đajića“, Miroslava Milovanovića – ipak od drugorazrednog značaja. A istinski potencijal za potpunu demontažu svake opozicione platforme u Srpskoj, u ovom momentu, ima tek jedna fotografija – ona u čijem je opisu pisalo: „O svemu osim o politici“.
O svemu osim politici #Jahorina @BBorenovic @RadojIcicIgorMr pic.twitter.com/k9xdnbl6tU
— DraganMocevic (@DraganMocevic) March 23, 2024
Obrnuti redosljed
Naravno, nerealno je očekivati da zajednički kadar Branislava Borenovića i Igora Radojičića, zabilježen 23. marta na Jahorini, trenutno ima krupnije konotacije od ćaskanja ranijih rivala. A u ispijanju kafe sa nekadašnjim, pa i aktuelnim konkurentima, samo ostrašćeni puleni ključne vladajuće stranke, uz ponekog slično izbaždarenog fanatika iz opozicionih struktura, prepoznaju posebno zlo. Međutim, „sličica“ prestaje da bude irelevantna ako se tretira kao prvi korak u pokušaju da se šira populacija u RS pripremi za mogućnost saradnje PDP-a, pa i kompletne opozicije, sa Radojičićevim pokretom u nastajanju.
Takva opcija, upravo osnovana, pod imenom „Svojim putem“, iskoristiće ovogodišnje lokalne izbore, prije svega u Banjaluci, kao puko zagrijavanje za kasnije ambicije. Ali, sa približavanjem narednog izjašnjavanja građana za NSRS, opozicionari će biti na prvom ozbiljnom iskušenju nakon blamaže sa Nešićem i Selakom. Ukoliko na ovaj izazov odgovore tako što će Radojičić, u doglednoj budućnosti, biti sa kvartetom SDS – PDP – LPR – NF na predizbornim pozornicama, onda će, sa velikom vjerovatnoćom, dočekati scenario u kojem će se iskustva sa Nešićem i Selakom prisjećati sa nostalgijom.
Nema ničeg gnusnog u otvorenim vratima za postizborne šeme sa Radojičićem, ako tada bude obostranog interesa i, logično, matematike u kojoj uopšte ima smisla ulaziti u takve kombinacije. Ali, obrnuti redosljed bi, čak i sa stanovišta najupornijih pristalica opozicije, učinio ovu ekipu do te mjere neinteligentnom, da bi jedina preostala varijanta bila tretirati Ujedinjenu Srpsku, NPS, Demos i SP kao alternativu SNSD-u. Bar kad je IQ u pitanju.
Jer, pojavljivanje pod svjetlima reflektora u finišu prve ozbiljnije predstojeće kampanje sa gospodinom koji je, navodno, krenuo „Svojim putem“, predstavljalo bi aranžman od kojeg korist ima samo jedna strana, ona koja je nenaviknuta na političko djelovanje bez privilegija vlasti. To čak ne bi moglo da se poredi ni sa situacijom iz Slovačke. Tamo je Robert Fico, u momentu defanzive, prije par godina, prepustio vladu najbližem saradniku Peteru Pelegriniju. Zatim su fingirali raskol, a kada je opozicija zagrizla udicu i počela tretirati uglađenog novajliju kao „svog čovjeka“, dočekaao ih je hladan tuš, jer se Pelegrini ponovo okrenuo Ficu. Ali, ovog puta su funkcionisali vodeći dvije vladajuće partije, Glas i Smer, čiji je rezervoar glasova znatno uvećan u odnosu na fazu prvobitnog jedinstva, pod okriljem opcije sa „saobraćajnim“ asocijacijama.
U RS, kroz dvije godine, varijanta „o svemu, osim o politici“, bila bi znatno trivijalnija. Ako bi dobrovoljno pristali na već viđenu, oprobanu manipulaciju, njeni akteri iz opozicionog ambijenta izgubili bi svako pravo na „glas“, a jedini „smer“ bio bi onaj gdje se sada nalaze Šapurić i Narodni demokratski pokret. A oni su danas, treba li podsjećati, ljudi kod kojih je svejedno jesu li vlast ili opozicija, jer se i ravnodušna većina i dvije manjine, „hejterska“ i nakolonjena, slažu u jednom – da je NDP definitivna „margina“.
