Đorđe Koprivica, mladić niskog rasta: Prihvatio sam sebe i sada živim normalno

Đorđe Koprivica iz Trebinja ima 20 godina i zbog bolesti ahondroplazije (mali rast), sada je visok samo 145 centimetara. Po rođenju otac ga je napustio, a majka se preudala, pa Đorđe od tada živi sa bakom Stanom.

Đorđe Koprivica - prihvatio sam sebe i živim normalno (Foto: Moja Hercegovina)
Đorđe Koprivica – prihvatio sam sebe i živim normalno (Foto: Moja Hercegovina)

U priči za “Moju Hercegovinu” ovaj mladić kaže da je sada u popunosti prihvatio sebe, te da je, čini mu se, to isto učinilo i njegovo okruženje. Težak period za njega su bile prve faze socijalizacije, prije polaska u školu. Bilo mu je strašno, prisjeća se, gledati kako su njegovi vršnjaci mnogo veći od njega. No, sada je sve drugačije. Upravo završava srednju školu, a planova za dalje ima. Volio bi, otkriva nam, da ode u Beograd i upiše polugodišnji kurs informatike, a uskoro bi trebalo i da polaže vozčki ispit. Poslije toga, nada se i zaposlenju.

Jedino me još, čini mi se, mlađa djeca posmatraju čudno. Vjerovatno im je neobično kako sam tako mali”, kaže Đorđe.

Nikad više na aparate

Već sa devet godina Đorđe je imao prvu operaciju produženja nogu, a nakon dvije godine uslijedila je i druga. Sama pomisao na taj period oživljava osjećaj boli. Bile su to, priča Đorđe, veoma teške godine. Iako su operacije imale efekta, produžen je za 16 centimetara, ovaj mladić kaže da se na novu ne bi ponovo usudio.

Bez evidencije o tačnom broju osoba izrazito niskog rasta

Nismo uspjeli da saznamo da li postoji zvanično udruženje osoba niskog rasta u BiH.  Predsjednik Pokreta malih ljudi Srbije Milan Grahovac kaže za “Moju Hercegovinu” da ovakva evidencija ne postoji ni u Srbiji, kao niti bilo gdje drugo u regionu, iako se takve osobe prepoznaju odmah po rođenju.

“Po rođenju se vidi da je dijete drugačije, iako ima dimenzije i težinu kao tipična beba. Mi imamo glavu koja je veća u odnosu na tijelo i tu se može vidjeti disproporcija. Predrasude prema drugačijim ljudima dolaze uglavno iz neznanja, a mi nastojimo da pokažemo da se protiv predrasuda vrijedi boriti. Svjetski dan osoba izrazito niskog rasta je 25. oktobar, a mi ćemo ga obilježiti dan ranije”, kazao je Grahovac.

To je veoma, veoma bolno. I da imam dovoljno novca za operacije, ne vjerujem da bih pristao da prolazim kroz ono isto. Na one aparate nikad više ne bih. Jedino ako imaju neke injekcije, neka anestezija ili nešto slično. Odlučio sam da stanem ovdje, svjestan sam da koliko god me produžili, ja ću opet biti ovakav. Razgovarao sam sa prijateljima u Beogradu, koji takođe imaju ovu bolest, i oni slično razmišljaju”, iskren je ovaj dvadesetogodišnjak.

Svakodnevne aktivnosti uglavnom može da obavlja sam, ali na prepreke ipak nailazi, pa mu u pomoć uskoči baka Stana ili prijatelji.

Stana Koprivica je prošla sve muke Đorđevog odrastanja i ponajbliže je osjećala svaki njegov bol, od onog fizičkog do psihičkog. Ona priča da je Đorđe u školu pošao nešto kasnije nego njegovi vršnjaci. Imao je osam godina, a bio je vrlo mali, pa mu je u svemu ona morala pomagati. Deveta godina donijela je prvu operaciju i ogromnu fizičku bol za Đorđa, a teške dane za Stanu.

“Mi smo 78 dana bili u bolnici, ja sam bila sve vrijeme uz njega, pored kreveta na stolici sam provela te dane. Poslije prve operacije produžen je osam centimetara, a toliko je produžen i u drugoj operaciji. Te operacije su rađene u Beogradu, u Banjici. Obje operacije su bile uspješne. Ja sam ga sama previjala, a i doktor je bio iznenađen kako je sve prošlo odlično”, prisjeća se Stana.

Sredstva za prvu operaciju, kaže, obezbijedilo je Socijalno, a za drugu operaciju bili su prinuđeni sami da se snalaze. Novac su skupljali preko škola, zatim udruženja “Sunce nam je zjedničko”, a Stana se obraćala i nekim trebinjskim preduzećima. Posebno ju je razočaralo to što joj niko iz tih preduzeća nije pomogao. Druga operacija donijela im je još jedno strašno iskustvo.

Stana Koprivica (Foto: Moja Hercegovina)
Stana Koprivica (Foto: Moja Hercegovina)

“Kada je imao drugu operaciju aparati su mu probili stomak, došlo je do crijeva, do trovanja. Bili smo sami u stanu u Trebinju, nisam mogla sama da ga prevrnem, nijedan doktor odavde nije htio da dođe. Pošto nisam znala šta da radim, zvala sam našeg doktora u Beograd. On mi je rekao da odmah ujutru moramo da budemo kod njega. Tako smo i uradili. Uzeli smo taksi i otišli u Beograd. Odmah su mu skinuli aparate, a doktor nam je rekao da je sačekao samo još dva dana, sigurno bi dobio  sepsu”, priča Đoletova baka.

“Zvali su ga patuljkom, a on je plakao”

Stana se nerado sjeća perioda kada su tek doselili u novo naselje. Đorđe je, priča ona, mnogo volio da se druži i igra. No, djeca u komšiluku bila su raspoložena za zadirkivanje, pa je to Đorđu jako teško padalo.

Zvali su ga patuljkom, a on je plakao. Ta djeca ga nisu odmah prihvatila. Da bi im se približio od mene bi tražio novac i kupovao slatkiše toj djeci, da bi se oni družili sa njim. Onda, on njima sve da, i gleda njih kako oni jedu, a njemu ništa ne daju. Ja ni to ne bih znala da mi prodavačica u obližnjoj prodavnici nije to rekla”, nerado se sjeća tog perioda Stana.

Polaskom u školu, sve se promijenilo. Đorđe sada vodi normalan društveni život. Sa drugarima voli da izlazi, igra košarku i stoni tenis. Ljeti mnogo voli da pliva.

Đorđe Koprivica (Foto: Moja Hercegovina)
Đorđe Koprivica (Foto: Moja Hercegovina)

U košarci, priznaje Đorđe, malo je slabiji, ali zato u stonom tenisu njegova visina mu je saveznik.

“Meni je mnogo lakše da igram stoni tenis, nego mojim drugarima. Tu sam bolji”, ističe Đorđe kroz osmijeh.

Stana i Đorđe žive od njene penzije i Đorđevog dječjeg dodatka, na koga ima pravo sve dok se školuje. Budući da u junu završava četvrti razred srednje škole, to pravo mu prestaje.

Stana kaže da ne zna šta će poslije biti, niti da li će moći da ispuni Đorđevu želju da ga pošalje u Beograd.

“Mislim da on ne može baš u potpunosti da bude samostalan. Ništa ovdje nije njemu prilagođeno, svugdje treba da se penje”, smatra Stana.

Kod ahondroplazije tijelo u pravilu bude izvan tipičnih krojačkih normi. Gornji dio trupa obično je normalno razvijen osim što su ruke kraće. Uprkos predrasudama, ljudi nižeg rasta ne kupuju odjeću na dječjem odjelu jer u nju ne mogu stati.

S obzirom da ne postoji radnja u kojoj bi mogao kupovati odjeću za sebe, Stana kaže da se snalaze kupujući odjeću za odrasle, koju onda prilagođava njegovim dimenzijama.

Đorđa su vrlo rano učlanili u Udruženje roditelja, djece i omladine sa posebnim potrebama “Sunce nam je zajedničko” u Trebinju. Odavno u taj centar on ne dolazi, ali kaže da mu je tu bilo lijepo. Prisjeća se rado odlazaka na more sa drugarima iz centra. Pored ovoga, Đorđe je član i Pokreta malih ljudi Srbije, sa kojima planira odlazak na regionalnu konferenciju u Australiju.

Đorđe Koprivica (Foto: Moja Hercegovina)
Đorđe Koprivica (Foto: Moja Hercegovina)

 

Autor

Nikolija Bjelica

Diplomirala novinarstvo na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci. Od avgusta 2013. do novembra 2017. godine novinarka internet magazina "Moja Hercegovina".

Svi tekstovi autora