“Majke nose najveći dio obaveza, ali dobijaju i najviše ljubavi”

Gordana Kekić iz Gacka priča o svojim iskustvima roditelja djeteta sa smetnjama u razvoju

Gordana-Kekic-Gacko-Hercegovina
“Učenje je borba, a iskrenost vodi naprijed”, Gordana Kekić (Foto: Moja Hercegovina)

Iako pomoć osobama sa smetnjama u razvoju nije dvoljna, s obzirom na stanje u društvu, ne možemo biti potpuno nezadovoljni, kaže Gordana Kekić iz Gacka, majka 27-godišnjeg Miljana. Tvrdi da breme brige nose uglavnom majke kao i da je njena otvorenost i iskrenost u velikoj mjeri doprinela da Miljan, kao osoba sa kombinovanim smetnjama i umjerenom mentalnom retardacijom, danas ima ispunjen život.

Promjene su spore, pogotovo u maloj sredini, no Gordana Kekić je sačuvala svoj optimizam, uprkos teškoćama sa kojima se suočava više od dvije i po decenije. Kaže da male sredine imaju svoje prednosti, a prava podrška su joj bili stručni ljudi u koje ima veliko poverenje.

“Ja sam od samog početka bila otvorena, ne samo u razgovoru sa drugim roditeljima koji imaju sličan problem, nego i sa svim ljudima uopšte.  Uvijek rado pričam o svom djetetu jer mislim da sam kao čovjek i kao majka doprinijelaprepoznavanju tog problema. Polazim od toga da ni za šta nisam kriva, to je božije davanje. Sve što postignem na tom planu da moje dijete više integrišem, socijalizujem, da se druži sa drugarima, smatram uspjehom, a uvijek ima finih ljudi koji će vas saslušati i koji će vam pomoći. Ja sam puno dobila kao čovjek, a i kao roditelj“, priča nam Gordana koja je trenutno na čelu udruženja “Rastimo zajedno” koje u fokusu ima osobe sa smetnjama u razvoju.

Ja sam od samog početka bila otvorena, ne samo u razgovoru sa drugim roditeljima koji imaju sličan problem, nego i sa svim ljudima uopšte – Gordana Kekić.

Uspomene i bole i snaže

Gordana se nerado  sjeća Miljanovog polaska u školu. Kaže da je to bio izuzetno težak period, pogotovo što je bio i hiperaktivno dijete, pa su prvi cilj i želja bili da pola sata provede u klupi.

“Zahvaljujući, prvenstveno opštini, škola je primila defektologa, pa je formirano specijalno odjeljenje. I u školi su imali veliko razumjevanje, prilagodili su učionicu našim potrebama. Ipak, ja sam uvijek bila mobilna, hoće li me neko zvati, da li ima neki problem. Kad smo uspjeli da on ide rado u školu, da se druži sa vršnjacima, ima lijep odnos sa učiteljem, bila sam presrećna. Uz veliki trud i beskrajno strpljenje svih, uspjeli smo da postignemo cilj koji smo zacrtali. I radost je bila neizmjerna”, prisjeća se Gordana tih lijepih dana u školi, ali i nekih ružnih scena koje joj, i pored vremenske distance od jedne decenije, još uvek nateraju suze na oči.

”Uvijek sam poštovala riječ stručnjaka. Oni su mi preporučili da Miljana upišem u vrtić na nekoliko sati. Jedan dan, kad sam došla po njega, rečeno mi je da je ustanova na lošem glasu zbog mog djeteta. I sada bih se rasplakala kad se toga sjetim. Ali, bila sam i mlada i neiskusna i ne znate gde da se obratite i kome. Poslije toga sam ga ispisala, jer mi je bilo teško”, priča.

Nakon osnovne škole ipak su odlučili da Miljan ne ide u Banja Luku. Kaže da bi teško podnio odvajanje, a pitanje je koliko bi dobio odlaskom tamo.

“Nije mi toliko bitna škola nego kako se on socijalizuje, da zna da pozdravi, da se javi ljudima. Važno mi je koliko može svojom voljom da utiče na svoje ponašanje. Da je njemu prije svega lijepo, da lijepo provede dan. A da bude u grču koliko će napisati i šta će pročitati, od toga niko ne bi imao ništa posebno dobro. Važno je da je njemu lijepo dok sam ja živa”, kaže Gordana.

Nije mi toliko bitna škola nego kako se on socijalizuje, da zna da pozdravi, da se javi ljudima. Važno mi je koliko može svojom voljom da utiče na svoje ponašanje – Gordana Kekić.

Primanja minimalna, ali ne beznačajna

Kaže da je osnivanje udruženja, a potom izgradnja Centra za djecu sa posebnim potrebama, uljepšalo i obogatilo život ovoj populaciji. Tu ih očekuje razumjevanje, podrška i stručna pomoć. Gordana ističe da je veoma bitna kategorizacija koju neki roditelji izbjegavaju, po njenom mišljenju, iz neznanja ili što misle da će to njihovo dijete na neki način obilježiti.

“Ako ne kategorišete dijete do 15. godine, ono nema pravo na socijalnu pomoć koja je 62 KM, dječiji dodatak, oko 90 KM, dodatak na tuđu njegu i pomoć je od 160 do 220 KM. Kad se sve sabere dobije se preko 300 KM. U današnje vrijeme to nije malo. Iako toj djeci zaista treba više, jer ona stvarno imaju posebne potrebe i kada su u pitanju odjeća i obuća i pažnja, igračake, pomagala. Šta kad završi školu, kad postane punoljetno? Dijete vam je neosigurano, Ne pristajanjem na kategorizaciju, roditelji svoje dijete lišavaju sistemske zaštite koja, kakva god da je, ipak nije za potcijeniti“, iskrena je Gordana.

Miljan nije bio raspoložen da razgovara sa nama pošto mu je televizijski program zaokupio pažnju, zato Gordana sa ljubavlju priča  o njegovim navikama i osobinama. Kaže da veoma voli muziku i tenis, prati sve mečeve Novaka Đokovića, ali i nekoliko serija.

“Iako ne zna na sat, nepogrešivo zna kad mu počinje serija. Ne znam po čemu, da li po položaju sunca ili kazaljki, ali nikad ne propusti termin niti pogriješi kanal. Inače je veoma emotivan, ima mnogo divnih osobina, jako je uredan, uveče sve stvari složi. Vezaniji je za mene, ali u posljednje vrijeme mu nedostaje i otac koji dosta vremena provodi na selu uz ostarjele roditelje. Učim ga sve da radi. Imamo baštu, slaže drva. Ako ga uposlite, on je srećan. Ne volim da ga lažem, nekad se i naljuti, ali je povjerenje najbitnije. Voli da bude pohvaljen za nešto kad uradi dobro. Prepoznaje slova, zna se potpisati, ali ne zna pročitati, možda kratke riječi od dva tri slova. Pojam broja mu je težak. Cijelo učenje je borba. Kažem mu – Idi iz podruma donesi tri glavice luka, on donese dvije, pa ga onda vratim još po jednu. No, ja sam zadovoljna, prihvaćen je i u komšiluku. Ima divnih ljudi sa kojima voli da bude.  Ja naravno kontrolišem, ne smem da ga pustim, posebno putem, neobazriv je u saobraćaju, ne može da shvati da nepažnja može biti kobna”, priča Miljanova majka.

Miljan-gacko-hercegovina
Muzika, serije i Novak su mu omiljeni TV sadržaji (Miljan Kekić sa majkom Gordanom)

Pošto je Miljan jedinac, njegovi roditelji su se potrudili da mu, barem materijalno, osiguraju egzistenciju.

“Sredstva koja sam pomenula da Miljan dobija  smo štedjeli i kupili dva placa kako bi njega obezbjedili i zaštitili bar materijalno. Koliko god minimalno primanje, vidite, nije beznačajno. Završili smo i svu papirologiju da Miljanu ostaje naša penzija nakon smrti. Sve će to ići po automatizmu. Regulisali smo zdravstvenu zaštitu. Praktično smo obavili pionirski posao u ovoj oblasti jer se dešavalo da nam ljudi koji su zaposleni na tim poslovima kažu – vi to tražite, niko nam to još nije tražio. Roditelji nisu upoznati sa svim mogućnostima, a sve što se odradi dok su roditelji živi puno je lakše”, smatra ona.

I pored svih problema i, još uvijek prisutnog ignorantskog stava zajednice, Gordana ipak uočava veliki napredak.

“Puno se promijenilo, iako i danas srećem ljude koji ne žele da pričaju o tome. Obično pred ljudima koji imaju sličan problem sa kojim ne mogu da se suoče ja pričam o svom problemu kako bih ih ohrabrila. Ili natjerala da razmisle da postoji i drugi put. Naravno, imala sam i negativnih iskustava, no mislim da kroz svoju priču i otvorenost pomažem i svom djetetu. Čini mi se da sam očvrsnula zahvaljujući ovom problemu.  Raduje me i to što smo utrli put, pa je ljudima u sličnoj situaciji sada mnogo  lakše nego što je to bilo nama”, zaključuje Gordana.

Autor

Milanka Kovačević

Diplomirala novinarstvo na Fakultetu političkih nauka u Beogradu. Od 2003. zaposlena kao novinarka „Radio Gacka“, a od 2013. stalni saradnik internet magazina "Moja Hercegovina".

Svi tekstovi autora