Četrnaestogodišnji čobanin Marko Šakota: Volim selo, ovdje imam sve

U Gornjem Grančarevu nadomak Trebinja ovi jesenji dani su poprilično ugodni.

„Kao da smo na kraju svijeta“, ote se ovo čisto i nedopustivo nepoznavanje gradske okoline. No, istina, tako je izgledalo. Kao da nema dalje.

Dok je uski makadam pod nogama krivudao nizbrdicom zaista se činilo kao da u blizini nema „živa roba“. Gore uzbrdo stajale su porušene kuće. Od rata niko ih nije dirao. Dolje, malo drugačija slika, tek pokoja obnovljena, ali uglavnom pusta.

Već je prevalilo podne.  Iza nas je ostao Izet, sa svojim ovcama. Nečujan, kao da nije tu. Istinu, i da hoće da progovori, evo s kim bi?

Uniže, na livadici ispred kuće sestre nekog Fehima Bijedića srećemo Marka. Naoko, momčina. Reče da ima 14 godina. Završio je obaveze u školi za taj dan, spakovao ruksak i za ovcama.

Drugačije je danas vrijeme. Ranije je bilo sasvim uobičajno da djeca i omladina čuvaju stoku. Stoka se morala izvoditi, a stariji prepričavaju da je čobanluk donosio nezaboravna družnja, priče, ljubavi, i ono o čemu manje pričaju – avanture. Sve je to lijepo, ali danas ipak, malo će se koje dijete latiti čobanskog štapa, ubaciti užinu u torbu, pa poći za ovčicama. Još priznati da je na selu bolje, ljepše i ugodnije živjeti. No, Marko Šakota je dokaz  da takva djeca ipak postoje.

Većina njegovih vršnjaka, poslije škole vrijeme provodi ili u krevetu, ili za knjigom, a najviše ih se vjerovatno uveliko “druži” u sajber sferi.… Ipak, Marko je  sigurno u ljepšem društvu. Merilin Monro, Monika, Džon Travolta… doduše, ne oni sa crvenog tepiha. Njegove “zvijezde” su na prirodnom, zelenom. Pasu ili se valjaju.  Moniku i Merilin smo i mi upoznali. Ruku na srce, tražili smo i Džona Travoltu, no negdje se zagubio među 80-ak Markovih ovčica, koje je baš tog popodneva mladi čobanin izveo na ispašu.

Tako Marko radi svaki dan. Posao čuvanja ovaca i koza raspoređen je na njega, brata mu i sestru, u zavisnosti od obaveza u školi.

Monika je, saznajemo – koza, smeđe debele dlake. Džon Travolta je lovački pas. Merilin Monro je ženka lovačkog psa. Tek joj je 5 mjeseci, ali Marko zna da će biti, kako kaže “vatra”.

“Dinja im je dao ime, to ih je on tako nazvao”, kaže Marko kroz osmijeh.

“Dinja je moj otac”, objašnjava.

Marko Šakota, sa roditeljima, bratom i sestrom živi u kuli, u Gornjem Grančarevu, koje pripada Lastvi nadomak Trebinja.

Prvi je razred srednje Elektrotehničke škole u Trebinju. Dok je većini njegovih vršnjaka odlazak u školu, čuvanje stoke i obavljanje nekih kućnih poslova, priča poznata samo iz pripovijedanja nekih starijih ljudi, koji su se time ponosili i prepričavali narednim generacijama, to je Markova svakodnevnica.

Na nju je ponosan i Marko, pa kaže da je život na selu dobar i da mu baš ništa ne nedostaje. Zdrava hrana, čist vazduh, životinje, drugari, i neizostavno internet.

Ovdje sve imam. Na selu ima svega. Ovdje je zdrav život. Volim, volim selo, čist vazduh, prirodu. Sve je ovdje ljepše”, siguran je ovaj veseli čobanin.

Na leđima ruksak u kome, iskren je Marko, ne nosi baš često knjige.  Ponekad, kad prigusti. Uglavnom u njemu nosi vodu i užinu, jer čobanin ne smije biti nespreman.

Kada je prva smjena, ustaje prije svanuća, pakuje se i autobusom odlazi u školu u Trebinje, udaljenu dvadesetak kilometara od njegove kuće. Kada je druga smjena u školi, ovce čuva izjutra, poslijepodne ga zamjenjuju brat ili sestra, a on u Trebinje odlazi, uglavnom stopirajući.

Tvrdi da se sve to može stići.

U domaćinstvu Šakota uzgajaju se ovce, nekolike koze, krave, a poznat je njihov punomasni sir iz mješine. Bez zajedničkog rada, i doprinosa svakog člana domaćinstva, svaki posao bio bi mnogo teži.

Porodica se bavi svačim. Svaštarimo, svega pomalo. Sada imamo oko 80 ovaca. Inače, bude ih i više kada se ojanje. Imamo i nekoliko koza. Ovdje smo mi zakupili ovo imanje od ovih Bošnjaka, sklopili ugovor i sad čuvamo na njihovoj zemlji. Ovce moramo stalno izvoditi”, priča Marko dok se Merlin Monro, željna igre i vjerovatno novih lica neprestano mota oko nogu.

Marku, kaže, ne nedostaje grad. Tamo ide u školu, ima i drugare koji ponekad dođu kod njega na selo, a ima i nekoliko onih koji žive u njegovoj blizini. Djece ima, ali, priznaje, druženja nisu baš kao što su bila ranije.

Ponekada se družimo. Život seoske djece je dobar. Imam ja kompjuter, imamo i internet. Nisam na fejsbuku, neću to da pravim. Ne treba mi. Ne podnosim baš to. Družimo se napolju, ali nema baš nekih igara, obično sjedimo, pričamo”, uvjerava ovaj četrnaestogodišnjak.

Ovčice su svoj posao nastavile, Merilin se motala oko nogu, a Džon se do polaska nije pojavio.

Za kraj kratkog razgovora mahanje, i potajna želja da ga grad ili nešto drugo ne pokvari. Ni slučajno.