Rezultate nedavno završenih lokalnih izbora u Republici Srpskoj, kao i rasplete niza ranijih odmjeravanja na biralištima sa obje strane Drine, najpreciznije je protumačio, ni manje, ni više, nego Nikola Jokić. Da, upravo on, jedan od najboljih košarkaša današnjice. Prije više od dvije godine, početkom avgusta 2022, as Denver Nagetsa objasnio je: „Mi Srbi ne volimo sport, ne volimo košarku, nego samo volimo da pobjeđujemo“. Naravno, rečenica je izgovorena sasvim drugim povodom, ali apsolutno važi i za političke rezone većine Jokićevih sunarodnika, kako onih između Subotice i Vranja, tako i braće i sestara od Novog Grada do Trebinja.
Za dobar dio ovih drugih, varijacija na Jokićevu temu mogla bi da glasi – mrska nam je politika, ali ako već moramo da joj posvetimo minimum pažnje, onda nema ničeg goreg od pripadnosti manjini i boravka na gubitničkoj strani. Bez obzira na famu o Srbima kao buntovnom narodu, nesklonom da trpi razne nepravde, laži i slična nepočinstva, to su, po svemu sudeći, samo istorijske epizode, bljeskovi, nakon kojih slijede decenije tavorenja. Ko rezonuje drugačije, neka kroz tu optimističku prizmu pokuša da sagleda ključne momente posljednjih, ali i prethodnih izbora u Srpskoj, uz pogled preko ramena na slična nadmetanja u Srbiji.
Suva drenovina
Nema drugog odgovora na dilemu o razlozima pasivnosti i mazohizma, osim dvije činjenice. Prije svega, nakon stradanja u tri rata u prethodnom vijeku – a riječ je o dva svjetska sukoba i jednoj seriji regionalnih obračuna – definitivno više nije riječ o istom narodu, kojem su, nerijetko sa razlogom, u prošlosti pripisivane razne vrline. Ukoliko je već tako, onda ne treba da čudi konstantna, bar dvotrećinska srpska „ljubav“ prema vlasti kao takvoj, pri čemu je sasvim svejedno da li je, u metaforičnom i vrijednosnom smislu, personifikuju pandani Vojislava Šešelja ili klonovi Sonje Biserko.
Kada se te relacije svedu sa apstraktnog, ideološkog nivoa na konkretni, matematički teren, biva jasno koliko su tačne dvije formulacije, plasirane u satima i danima nakon zatvaranja biračkih mjesta. Jednu je izgovorio Milorad Dodik, lider SNSD-a i predsjednik Srpske. On je rekao da je politička karijera Jelene Trivić sada „betonirana“. Jasno, radi se o pukoj netrpeljivosti i notornom likovanju zbog ne baš epohalnih dometa njemu „najomraženije“ persone u javnom prostoru. Ali, izraz je, svakako, veoma upotrebljiv ako se odnosi na kompletnu višestranačku scenu RS, jer je, osim simboličnih pomjeranja, ukupnu sliku ovdašnjeg „pluralizma“ nakon izbora najoptimalnije predstaviti kao – status kvo.
Opet, i predsjednica Narodnog fronta je imala lucidni interval, kada je primijetila da su ovog puta, kao nikada do sada, „radile pare“. Ovdašnja šarlatanska verzija plutokratije, dakle „vladavine novca“, ima dvije dimenzije. S jedne strane, podrazumijeva cijeđenje „suve drenovine“ domaćih javnih resursa na „projekte“ koji su, u suštini, zasnovani na istom principu kao famozna teniska dvorana u Banjaluci. A to znači – potroši ozbiljne budžetske pare, usput nahrani razna „gladna usta“ političara i tajkuna, sagradi „zadužbinu“ čiji gabariti mogu da jednokratno „zasene prostotu“, a onda sve prepusti zubu vremena i propadanja. Druga karika ovog lanca je čak i mizernija, jer počiva na sitnom ćaru šire populacije, spremne svaki put da trampi četiri godine života za finansijsku protivrijednost čiji rok trajanja ne prelazi nekoliko sedmica.
Šeretski listići
Na lokalnim izborima u RS 6. oktobra u fokusu su, naravno, bile dvije najnaseljenije tačke u RS, Banjaluka i Bijeljina. Može se reći da je situacija u regionalnom centru Semberije relativno čista, jer bi prednost Ljubiše Petrovića, uočljiva tokom ne tako davnog, neuspješnog referenduma o opozivu, u kratkom roku bila teško dostižna na bilo kojoj lokaciji planete. Sa Banjalukom su stvari već stajale drugačije, pa je bilo osnova da se povjeruje u mogućnost da će intenzivni angažman kompletne mašinerije SNSD-a imati efekta, u vidu prodora Nikole Šobota na prvo mjesto u trci za gradonačelnika.
Ipak, to se nije desilo, a kao ključni utisak izdvojila se bizarnost u kojoj Draško Stanivuković osvaja oko 15.000 individualnih glasova više od Šobota, dok je SNSD ispred PDP-a jer je njihov saldo na stranačkoj tabeli bio brojniji za oko 12.000 birača. Naravno, nesporan je uticaj uobičajene kupoprodajne matrice ponašanja „gospodara“ i „robova“ u svim postdejtonskim izbornim procesima u RS i BiH. Ipak, pogrešno je tumačiti čitavu nelogičnost kao posljedicu intriga koalicionih partnera SNSD-a, navodno sklonih da sugerišu sopstvenim biračima da podrže Stanivukovića, a ne Šobota, uz glas za odborničku listu „matične“ partije.
Biće da je u svemu, ipak, značajno zastupljena i sklonost značajnog dijela glasača tragikomičnoj „samoinicijativi“, poznatoj još iz Drugog svjetskog rata, kroz sage o porodicama u kojima je glava familije slala jednog sina u partizane, a drugog u četnike, za svaki slučaj. Nema sumnje da je popriličan broj ljudi, bez sugestija sa strane, podržao istovremeno jednu od stranaka vladajuće koalicije, nerijetko i SNSD, te Stanivukovića kao kandidata za gradonačelnika. To se može tretirati i kao pseudošeretsko malo „lukavstvo“ niza običnih smrtnika, ali i kao nesumnjivi politički analfabetizam značajnog dijela populacije.
Nevjerovatan je procenat persona, i u Banjaluci i širom RS, nezainteresovanih za kategorizaciju višepartijske ponude u bilo kakve uobičajene i smislene „ladice“, kao što su „vlast“ i „opozicija“. Umjesto toga, na brojnim glasačkim listićima pojavljuju se potpuno iracionalne kombinacije stranaka i imena, pred kojima bi sociolozi i psiholozi ostali bez teksta, a jedina nevolja je u tome što se, uglavnom, ne radi o bog zna kakvim organizovanim akcijama partijskih štabova i zavjerama, već o totalnoj stihiji i masovnom diletantizmu.
Originali i kopije
U takvom ambijentu, u kombinaciji sa raširenom inercijom i apatijom, ne čudi što je SNSD osvojio 47 (grado)načelničkih funkcija od ukupno 64 u Republici Srpskoj. Osim njih, vrijedan pomena je tek učinak SDS-a, ma koliko ta stranka bila u kontinuiranoj defanzivi, jer se u opoziciji i dalje ne nazire niko ko može da dosegne ne pretjerano impresivnih 12 pobjeda na lokalnom nivou. Ako se situacija posmatra kroz kvantitet ovih pozicija, može se reći da su ostale partije pokupile mrvice, od PDP-a sa dva „trijumfa“, do Ujedinjene Srpske, DEMOS-a, NPS-a i SP-a, sa po jednom foteljom ove vrste. Mada su svi ovi akteri glumili bog zna kakvo zadovoljstvo, jasno je da su vukovi siti, a ovce na broju samo u idiličnim narodnim mudrostima, ali ne i kada je riječ o apetitima ovdašnje vlasti i opozicije.
Iako je senzibilnim posmatračima djelovalo da su posljednje četiri ili dvije godine – dakle, period od prošlih lokalnih, odnosno opštih izbora – protekle u znaku naglašene dinamike, što za posljedicu mora da ima krupna pomjeranja u bilo kojem pravcu, skoro ništa od toga nije se desilo. Korekcije glasačke volje u odnosu na 2022. i 2020. su zanemarljive. Kada je riječ o načelnicima, SDS je izgubio Ugljevik, Sokolac, Brod i Čajniče, a SNSD Gacko i Pale, i to je, uglavnom, sav saldo promjena.
U slučaju Srpske demokratske stranke, u prvi mah bi se moglo zaključiti da je lokalno stanovništvo naprosto bilo zasićeno dužinom vladavine Vasilija Perića i Milovana Bjelice. Sigurno je i taj faktor bio u opticaju, jer su sedmi i četvrti mandat, prema kojima je jurišao ovaj tandem, pretjerana nagrada i za najbolje političare u svijetu, a dvojac veterana SDS-a teško da zaslužuje takvu reputaciju. Međutim, nije za potcjenjivanje ni činjenica da su Perić i Bjelica već duže vrijeme, sa razlogom, slovili za svojevrsno „crveno“ krilo SDS-a, blisko SNSD-u, jer im retorika uglavnom bila podudarna sa stavovima koji su dolazili iz vrha vodeće vladajuće stranke na nivou RS.
Perić je takav „imidž“ i formalno verifikovao lokalnim partnerstvom sa Dodikovom strankom, a tikva je pukla tek uoči izbora, dok je Bjelica ipak bio u klinču sa sokolačkim kadrovima „nezavisnih socijaldemokrata“. Ipak, u širem kontekstu, to nije mnogo značilo, jer je u rezonima predsjednika SDS-a Milana Miličevića i njegovog okruženja očito prevagnulo opredjeljenje da stranka od Perića i Bjelice ima više štete nego koristi i da je najbolje „pustiti ih niz vodu“. Opet, i za SNSD oni su bili potrošeni, pa je dominirao stav da je suvislije zamjeniti ih „originalima“ iz vlastitih redova, nego istrajavati na „kopijama“ iz SDS-a. Sa takvim signalima iz dvije najveće stranke, običnim biračima je preostalo tek da „smanje doživljaj“ i konačno prepuste prošlosti magove sa Romanije i Majevice.
Čudni svatovi
Rasplet u Čajniču je takođe donekle zanimljiv. Ne zbog veličine opštine, naravno, kao ni zbog spoznaje da Goran Karadžić (SDS) nije osovojio četvrti uzastopni mandat. Naime, tu je za načelnika izabran Miroslav Furtula, čija je partijska pripadnost mala misterija. Formalno, on je bio kandidat Srpske radikalne stranke, a suštinski je iza njega stajala Socijalistička partija Petra Đokića. Tragači za opskurnostima političke scene RS mogli bi da se zapitaju – o kojim radikalima je uopšte riječ, pošto je opcija Milanka Mihajilice ranije pristupila PDP-u, dok se bijeljinsko krilo Dragana Đurđevića, lojalno beogradskoj centrali i Vojislavu Šešelju, potpuno pasiviziralo. Uz izuzetak živopisnog Dražena Dunđera iz Bileće, kojeg je na licu mjesta podržao čak i vojvodin sin Aleksandar Šešelj.
Biće da su preostali akteri, skloni pozivanju na radikalsku odrednicu, a bilo ih je u još nekoliko opština, funkcionisali kao „profesionalci“, sa ulogom da malo poprave slabašnu nacionalnu „krvnu sliku“ inače bezbojnih Đokićevih socijalista. To je u Čajniču „upalilo“, a isti trik je prošao u još jednoj maloj sredini, u Krupi na Uni. Jer, tamo je za načelnika izabran Gojko Kličković, bivši premijer RS iz vremena „starog“ SDS-a. Sada je, formalno, bio kandidat NPS-a Darka Banjca, ali socijalisti Petra Đokića nisu izdržali da se ne pohvale da je i Kličković „njihov“. Ova tvrdnja nije bez osnova, ako se zna da je „Goja“ ne tako davno dobio mjesto savjetnika u Đokićevom ministarstvu. Sa ova dva primjera, jasno je da je SP primjenio originalnu „taktiku“, gurajući kandidate sa nominalno drugačijim stranačkim knjižicama, te iskačući, kao kengurovo mladunče iz majčine torbe, kada se ispostavilo da su ovi „čudni svatovi“ pobijedili. Za svaki slučaj, da se SNSD ne bi narogušio, oba eksperimenta su izvedena u minijaturnim lokalnim zajednicama, baš kao i treći „zicer“ socijalista, u Srpskom Kupresu, gdje njihov adut čak nije ni imao protivkandidata.
Kvantitet ili kvalitet
Nakon izbora, Milorad Dodik je baratao matematikom za koju još nije sigurno da li je pouzdana, ali je simptomatična, u svakom slučaju. Naime, on je izjavio da je, ukoliko bi se sabrali rezultati u svim opštinama RS, SNSD osvojio 44 odsto glasova, SDS 11, a PDP sedam procenata. Prema njegovoj tvrdnji, stranka čiji je predsjednik dobila je 10 odsto glasova više nego na prethodnim lokalnim izborima 2020. godine. Nije isključeno da su ti brojevi donekle „nabudženi“, ali, osnovna intencija rezultata nije promašena.
Partija predsjednika RS je nesumnjivo rasla, a opozicione stranke jesu pale. Međutim, sve je to Pirova pobjeda, u prvom slučaju, ako se posmatra sa stanovišta totalno prevaziđene i ruglu izvrgnute kategorije kao što je „opšte dobro“. Za ovaj kvantitet, gotovo lišen bilo kakvog kvaliteta, vrijedi znamenita opaska – možeš kako hoćeš, ali ne i do kada hoćeš. Ali, uz postmoderni dodatak – taj hipotetički, neminovni finiš u budućnosti malo ko iz postojećih generacija Srba teško da će uopšte doživjeti.
Među opozicionarima, sve paradoks do paradoksa. Sticajem okolnosti, čak više objektivnih nego subjektivnih, SDS odavno nije bio u većim nevoljama, kada je riječ o vidljivosti stranke u društvu kao cjelini. Ali, i u takvom ambijentu naprasno je osnažio vlastitu lidersku poziciju među partijama u suprotnom uglu od vlasti, mada je takav predznak u proteklih 10 godina konstantno blijedio. Uspješna odbrana Miličevićevog Teslića nije bez značaja u kreiranju ovakvog neobičnog efekta.
PDP formalno može da se kiti Stanivukovićevim trijumfom, iako je to prvenstveno njegov lični domet, pri čemu je partija koju je osnovao Mladen Ivanić, a preuzeo Branislav Borenović, doslovno isparila u najvećem dijelu RS. Sada je svedena na Banjaluku i Kotor Varoš, što ih definiše kao opciju koju je pretjerano nazvati i regionalnom, iako je za nijansu iznad striktno lokalne grupacije. A pitanje je da li će uopšte ostati opoziciona, ako i Igor Crnadak doživi istu političku sudbinu kao svježe isključeni Milko Grmuša, Branko Dokić i Saša Čekrlija.
Leskovački roštilj
Od ostalih aktera, vrijedi izdvojiti Listu za pravdu i red i Narodni front. Njihova situacija nije beznadežna, kako to nastoji da predstavi Dodik, šenlučeći nad „tankim“ rezultatima najradikalnijih rivala. Međutim, ako LPR i NF žele iskorak, neminovno je preispitivanje teze „na ljutu ranu – ljutu travu“, pošto je prostor za takvu retoriku u RS očito limitiran na sigurnih 10, odnosno maksimalnih 15 odsto populacije. Takođe, nije bez smisla i odgovoriti na izvjesna pitanja.
Kada je riječ o NF – da li je, nakon predsjedničke kandidature sa težinom, bila neophodna i gradonačelnička trka Jelene Trivić, iako je, u referendumskoj atmosferi koju su „pumpali“ Stanivuković i Vlado Đajić, unaprijed osuđena na propast? Ako je u pitanju LPR – da li je logični fokus na Hercegovinu do te mjere morao da „ispod radara“ ostavi ostatak RS, uključujući i Banjaluku, gdje je za dvije godine proćerdana podrška oko 10.000 glasača, te je sada svedena na trećinu „kapitala“ dosegnutog u gradu pored Vrbasa tokom prošlih opštih izbora?
Krug zatvaraju koalicioni partneri SNSD-a. Apsurdima nema kraja, pa je među njima najbolje prošla SP Petra Đokića, iako je, po svemu, bila najbezličnija. Kakva kampanja, takvi i glasači, pa se može reći da socijalisti imaju najkonspirativnije biračko tijelo. Nema dileme, ankete među pristalicama ostalih stranaka u Srpskoj pokazale bi da većina njih ne poznaje nijednu osobu za koju bi sa sigurnošću tvrdili da je simpatizer Đokićevih socijalista. A SP ipak najsolidnije kotira među saveznicima SNSD-a, što znači da takvi „ilegalci“ ipak postoje.
Znakove života pokazala je i Ujedinjena Srpska Nenada Stevandića, čiji se osnivač, zajedno sa Milanom Petkovićem, usudio da SNSD-u uputi pokoju ciničnu opasku. Ipak, već do Nove godine biće jasno da su sve te diskretne provokacije puka farsa, baš kao i rogušenje DEMOS-a na potezu Pale – Zvornik – Banjaluka. U paketu, sve njih čeka tavorenje prema kojem klize SPS i DNS, a u slučaju da povjeruju da je gubitak vlasti bio prolazna greška narodnih masa, nije isključeno ni grubo otrežnjenje, što bi bilo logično u slučaju Igora Radojičića, nakon uvida u izborne rezultate NP „Svojim putem“.
Krajem 2024. godine, Republika Srpske je nesumnjivo tamo gdje je 1990. bila Srbija. Ista ona zemlja u kojoj je Vuk Drašković obilazio članstvo na „južnoj pruzi“, gdje ga je dočekao nadrealan dijalog. U jednom selu kod Leskovca, pitao je predsjednika mjesnog odbora SPO – kakva je situacija? Dobio je odgovor da će svi glasati za Slobodana Miloševića, uključujući i njega. Na Vukovu šokiranu reakciju: „Pa, kako ćeš, čovječe, i ti glasati za Slobu, a vodiš moj odbor“, lokalni mudrijaš je uzvratio: „Aaaa, glasaću ja i za tebe, ali kad dođeš na vlast“.
Dakle, pred Milanom Miličevićem, Jelenom Trivić, Nebojšom Vukanovićem, pa čak i Draškom Stanivukovićem, nalazi se krajnje lagan posao – treba samo da smisle kako da preuzmu poluge moći, a onda neće moći da se odbrane od brojnih „Leskovčana“ sa ove strane Drine.
