U jeku predizborne kampanje, u sred sezone lova na glasove, beskrupulozne bitke za glas više, kada se ne preza od metoda kojim će se doći do glasova birača, jedan komentar je bacio u sjenu sva ta izborna obećanja, sve te, nerijetko, makijavelističke fraze kojima se pokušava održati vlast, a svjedoci smo da je u ovoj izbornoj godini glasno izgovoreno ono što se prećutno podrazumijevalo ali se nije govorilo. U ovoj izbornoj godini je zvaničnim izjavama degradirano školstvo stavljanjem stranačkog zapošljavanja na prvo mjesto, penzionerima se prijetilo, radnicima takođe, svi oni neistomišljenici vladajućih proglašavani su izdajnicima, kojekakvim plaćenim barabama i kako sve ne… U jeku takve kampanje jedan ljudski komentar je ”pokupio” više lajkova/glasova od 90% stranačkih objava na društvenim mrežama, glas malog čovjeka je odjeknuo tako jako da su mnogi članovi vladajućih partija, po riječima našeg sagovornika, pozivali i čestitali na jednom poštenom, ljudskom osvrtu na post objavljen na fejsbuk stranici gradonačelnika Trebinja, Luke Petrovića. Razgovaramo sa Aleksandrom Sarićem Sarom, široj javnosti poznatog po ulozi u filmu ”Na mliječnom putu” Emira Kusturice, a ovih dana je prepoznat kao junak priča Ratomira Mijanovića. Ukratko, u ratu je bio mladi borac, koji je sačuvao obraz i kako sam Sarić kaže, iz rata izašao čistih ruku, na filmskom platnu je tumačio ratnog profitera, a danas, u miru, zauzeo se za običan narod apelujući onim velikim da prestanu sa ucjenama, podjelama, prijetnjama i socijalnom nepravdom kojom smo okruženi. Aleksandar Sarić Sara za internet magazin ”Moja Hercegovina” govori o razlozima koji su ga potakli da reaguje na pomenutu objavu, o stanju u Republici Srpskoj, predstojećim Izborima, ali i o tome kako je postao junak jedne knjige ali i jednog filma.
Povod za ovaj razgovor je reakcija Aleksandra Sarića, poznatijeg kao Sara, na post koji je objavljen na fejsbuk stranici Luke Petrovića, gradonačelnika Trebinja, a u kojem se, komparirajući fotografije sa mitinga SNSD-a i Saveza za pobjedu, u Trebinju, navodi da je noćas nekom smrklo u Trebinju. Sarićeva reakcija je, kako on sam kaže, bila ljudska, nestranačka, jednostavno reakcija jednog malog čovjeka i ujedno apel da se sa takvom, huškačkom retorikom mora prestati. Za početak razgovora, Sarić govori o tome šta ga je natjeralo da reaguje kako je reagovao, kao i o tome kako ono vidi trenutno stanje u Republici Srpskoj šaljući jednu snažnu poruku političarima, vrhu sadašnjem i budućem, poruku koja je zaista odjeknula.
”Ja lično izbjegavam da ostavljam neke komentare na tim društvenim mrežama, posebno gdje je politika u pitanju zato što se ostavljaju tako ružni komentari ljudi koji iza lažnih imena i profila komentarišu situaciju u RS i BiH uopšte, što je pomalo poražavajuće. Međutim, komentar sam ostavio kao jednu malu poruku, ne samo gradonačelniku, nego svim političarima, jer vidimo kako su u jednoj maloj sredini,kao što je Hercegovina, političari doprinijeli da se narod zavadi, podijeli. Ne čudim se ja gradonačelniku, ja se čudim ljudima koji su dozvolili da se, konkretno gradonačelnik, tako ponaša. A zatim i svi ti ljudi koji prihvataju takvu retoriku i koji se ponašaju tako. Taj komentar sam ostavio ne očekujući da gradonačelnik odgovori i ne vjerujem da će ikada odgovoriti, nemam ja tu neka očekivanja u pogledu odgovora na taj moj komentar, ja sam sitan čovjek, ja niti tražim odgovor niti meni lično treba. To je jedna mala poruka svim političarima, malo neka stanu na loptu, Izbori su jedna utakmica, da je sreće bila bi fer utakmica, ali oni su kroz te Izbore i prikupljanje glasova zaboravili običnog čovjeka. Po svaku cijenu grab svaki glas, iz svake kuće, od svakog domaćina, toliko beskrupulozno, u pitanju je samo glas i ništa više. Mi ćemo ovdje da živimo, i poslije Izbora i uoči nekih novih Izbora, mi smo ovdje. Žalosno je da ljudi sebi daju za pravo, svi ti razjareni političari, da ostavljaju takve poruke narodu, to ne smije da se dešava. Ne smije niko nikome danas da prijeti.Ni onaj direktor ni poslodavac ni gradonačelnik ni predsjednik Republike Srpske. Nemojte to da radite! Nemojte da prijetite penzionerima, nemojte da prijetiti ljudima koji su stvarali Republiku Srpsku. Posebno nemojte da prijetite porodicama, sinovima i kćerima naših poginulih saboraca. Njihovi očevi su ostavili kosti ovdje da bi imali danas slobodu, da bi imali Republiku Srpsku. Imamo situaciju u kojoj je jedan čovjek, bivši borac, na ulici pola godine naulici tražeći samo istinu. To će vam se obiti o glavu kad – tad. – govori u dahu Aleksandar.
Sarić nastavlja o tome koliko je sadašnja politika pogubna za cjelokupno društvo, kao i o pogubnosti svih tih podjela kojima smo preplavljeni u posljednje vrijeme.
”Politika je podijelila prijateljstva, gube se prijateljstva, gube se kumstva, gube se porodice, sve u ime tih političkih pokliča. Danas političar, gradonačelnik, predsjednik, nebitno, dođe i kaže napravio sam vam ovo, napravio sam vam ono. Ništa vi to niste napravili, to ste vi pravili narodnim parama. To su pare poreskih obveznika, to su pare ovog naroda. Odrecite se nečega svoga pa onda izađite u javnost i recite da ste vi to lično napravili. Niste vi to u miraz k'o mlada došli i donijeli ovdje ovom narodu. Ja gledam ovu našu političku situaciju, to se nažalost pretvorilo u jedan cirkus ”Kolorado”, to je prije rata bio jedan cirkus, koji je išao od grada do grada, pokazivali su narodu majmune, slonove i sve te životinje kojima je narod aplaudirao. E to tako i danas kod nas. Taj cirkus ”Kolorado” danas ide od grada do grada, narod aplaudira, a oni prosipaju neki crni humor, sprdaju se sa tim narodom. Nemaju pravo da rade to. Pustite ljude da izađu na Izbore, nemojte prijetiti nikome, pustite narod da glasa slobodne volje, po svojoj savjesti, a pobjediće onaj ko je stvarno zaslužio, narod će to odlučiti. Ja ne volim da kažem da je narod ovakav ili onakav. Ovaj narod je dobar, ovaj narod je zaslužio mnogo više, ovaj narod je prošao velike golgote i seobe i stradanja,ovaj narod je zaslužio da živi, nije zaslužio da mu neko prijeti, da bude sirotinja, da djeca partijski pogodnih budu zaposleni, a ostali neka istovaraju mekinje, bez namjere da nekog uvrijedim. Ja sam za promjene, ali sam za promjene, ne od Izbora do Izbora, mijenjaćemo svake dvije godine ako treba. Daćemo šansu nekome, je li to Vukota danas ili neko drugi sutra, ajmo mu dati šansu, ako ništa ne uradi, ajmo ga odmah sklanjati, za dvije godine, narod neka ga sklanja. Nisam ja za ta izborna obećanja, puteve, čuda, stranačko zaposlenje, a kad prođu Izbori, narodu je u globalu isto. Ako nešto ne valja, treba reći da ne valja. Nije u Trebinju sve crno danas, nije ni u Republici Srpskoj, ima dobrih stvari, ali u globalu ne valja. Ne možemo pričati da valja kad ne valja. Narod je došao na rub egzistencije i još treba neko da mu prijeti. Ako neko živi dobro ko je zaposlen u elektro – energetskom sektoru, mada i tamo ima ljudi koji jedva krpe kraj s krajem, nije sve spasenje u životu da se zaposliš u neku državnu firmu i sad je to sav tvoj smisao života, nije to spas. Političari i svi ostali treba da saosjećaju sa svojim narodom, ne možete vi odstupati ni imovinski od svog naroda u ovakvom vremenu, uklapajte se u vrijeme u kojem živimo i svima će nam biti dobro. Naučite da praštamo jedni drugima, ajmo malo ljudskosti, ako smo prave patriote, nije danas patriotizam mahati zastavom 9. januara, ni ovo ni ono. Ajmo biti patriote da pomognemo nekome u nevolji, nekome kome je potrebna pomoć, da budemo tu i u radosti i u žalosti. – inicira Sarić jednu, nažalost, zaboravljenu, građansku priču, priču bez zadnjih misli, priču koja nije pokušaj sticanja bilo kakve lične koristi.
Sarić u nastavku kaže kako smatra da Srpsku trenutno vode ljudi koji to ne zaslužuju, a etietiranjem svih onih neistomišljenika tvore prilično haotičnu situaciju te se nadovezuje da kao neko ko je sa 16 i po godina bio aktivni učesnik u ratu, u odbranu priče o dezerterstvu predsjedničkog kandidata Vukote Govedarice, daje svih 45 mejseci ratnog staža njemu, a zahtjeva samo jedno…
”Rekao bih još jednu stvar. Danas na političkoj sceni imate ljude koji nisu zaslužili da vode Republiku Srpsku, to je definitivno. Sudionik sam vremena kad se stvarala Republika Srpska, kada smo bili svi k'o jedan, nije bilo podjela. Jedini cilj nam je bio da jedan drugom glavu sačuvamo, da izađemo živi iz rata, da dočekamo slobodu. U toj slobodi treba da živimo a ne da se patimo. Ja sam u rat otišao sa 16 i po godina, moj otac je bio sa mnom na ratištu, i svi moji rođaci, prijatelji, branio sam đedovinu. Mogao je i mene otac spremiti na fakultet, svi smo mogli, bio je taj zakon koji je to dozvoljavao. Evo slušam danas našeg Hercegovca Govedaricu, on kao nema učešće u ratu, pa mu se pripisuje to neko dezerterstvo, možda će me ljudi pogrešno shvatiti, ali ja ove pameti, svoju djecu u rat ne bih slao, pa neka me shvati kako god hoće, ako treba braniti Republiku Srpsku, braniću je ja ali svoju djecu bi sklonio sa područja obuhvaćenim ratom. Sad da se zarati, svoje četvoro djece bih poslao u bijeli svijet, neka se snalaze, samo da rata ne gledjau. Što se tiče konkretno Govedarice, spreman sam odreći se svog ratnog staža, neka ga prepišu gospodinu Govedarici a samo ću jedno tražiti od njega, kao običan čovjek, potpuno stranački neopredjeljen, samo tražim od njega da vrati slogu u narod, odlikovan sam u ratu, evo mu i odlikovanja moja i staž ratni, svih 45 mjeseci i sve, samo vratite slogu među narod, slogu među borce. Vratite to, stavite boračku polulaciju tamo gdje im je mjesto, a ne da je, kao danas, 24000 demobilisanih boraca danas na birou, potpuno obespravljeni.Nijedna politčka opcija nema viziju kako da riješi te ljude, pitao sam ljude, boračka populacija je prepuštana samoj sebi, trgu, ulici… Mladim ljudima isto posvetiti pažnju. Demografsko stanje je katastrofalno, pođite u Han Pijesak, Kalinovik, Trnovo, u tim školama je upisano po desetak đaka, o čemu mi pričamo, šta slavimo? Slavimo našu propast. Svi ljudi koji napuštaju ova područja, napuštaju ih sa suzama, niko ne odlazi odavde sa pjesmom, sigurni budite. Sa ogromnom gorčinom napuštaju svoje i odlaze u bijeli svijet, a možemo svi ovdje živjeti lijepo. Vratiću se opet na komentar koji sam ostavio gradonačelniku na njegovoj fejsbuk stranici. To je bio jedan glas običnog čovjeka, imenom i prezimenom a drago mi je i to je bila nekamoja satisfakcija, što sam poslije tog komentara imao mnogo poziva od ljudi iz SNSD-a, DNS-a i Socijalističke partije, dosta školovanih ljudi koji su mi čestitali na komentaru, što sam ga napisao iz srca. Ipak se ta neka ljudskost poštuje, što mi je jako drago.” – ističe Sarić na kraju priče vezane za pomenuti komentar i opštem stanju u Republici Srpskoj, da ipak ima nade i da ljudskost nije i neće izumrijeti.
Trebinjski novinar Ratomir Mijanović je nedavno objavio književni prvjenac, o čemu je internet magazin ”Moja Hercegovina” pisao, a junak dvije priče iz zbirke ”Priče iz ratomira” je upravo Sara, tada mladi vojnik. On govori ”iz prve ruke” o događajima opisanim u pričama ”Krv” i ”Razmjena”.
”Konkretno kad se Ratomir pojavio kod mene i kad se pojavila ta ideja da napiše te priče iz rata, priče iz hercegovačkog kraja, podržao sam tu ideju. Ta priča ”Krv” govori o tom ratnom periodu kada je došlo do sukoba između muslimanske i hrvatske vojske, tada su se ranjenici Hrvatskog vijeća odbrane liječili u našoj bolnici, na Boračkom jezeru. Dao sam krv svom školskom drugu, Hrvatu. Meni je drago zbog toga, kasnije sam shvatio da je to bila neka moja veličina, jer su se ti ljudi iz hrvatske vojske liječili kod nas, davali smo im krv, a samo godinu dana prije toga, u istom kraju su radili stravične stvari prema srpskom narodu. To je moja velika pobjeda iz rata, rata je bio i prošao, u ratu si mogao da biraš, hoćeš li da budeš profitr, hoćeš li da budeđ zlikovac, moja je pobjeda što sam čistih ruku izašao iz tog rata. Druga priča je ”Razmjena”, koja govori o liniji razdvajanja kada su se u jednoj prostoriji sastale tri vojske, sjeli smo, pričali, komunicirali, normalno skroz, a i sada sam ubijeđen da su se pitali normalni ljudi, rata možda ne bi ni bilo, a i ako bi ga bilo, ne bi onoliko ni trajao. Dakle, donijeli smo dvije vreće duvana da spašavamo dvije glave, eto koliko je u to vrijeme vrijedila ljudska glava. Drago mi je što danas o ratu mogu da pričam normalno, bilo kome, ponosan sam što sam bio u ratu, što sam dao svoj mali doprinos, za svoj narod, ali isto tako moram reći da svi mi skupa, da kažem ogromna većina, da ne iznosim sada neke procente, nismo za ovakvu Republiku Srpsku, u kojoj smo svi poniženi, sve moguće kategorije su ponižene.” – pomalo ogorčeno a istovremeno ponosno govori Sarić.
Prelazimo na neke manje tegobne teme i pitamo Sarića da se prisjeti iskustva sa snimanja filma ”Na mliječnom putu”. On kaže da bi svakome kome se pruži prilika da bude dio nekog filmskog seta, prihvati bez razmišljanja, jer je to iskustvo za cijeli život. Sarić govori i o tome kako se snašao u koži ratnog profitera, a za taj lik on kaže da ga je radio sjećajući se svih th ratnih profitera koji se nisu u ratu toliko isticali, ali koji su na površinu isplivali po završetku ratnih dejstava.
”U tom filmu sam bio čovjek koji je trgovao ljudima, oružjem, ušao sam u kožu tog ratnog profitera.Kroz čitav rat sam imao priliku da vidim te ratne profitere, mada su se oni krili malo, oni nisu u ratu dolazili do izražaja, oni su poslije rata dolazili do izražaja. Odmah nakon završetka rata ti ratni profiteri koji su na muci naroda stvarali taj kapital, znao sam kako ti ljudi razmišljaju. Posebno poslije rata, kada tražeći posao da obezbjediš životn egzistenciju, radiš kod tog ratnog profitera, da ne kažem dezertera, iako ja ne volim to tako nazivati, jer realno, nismo svi isti, neko je imao strah od rata, neko je manje imao, neko je osjećao tu obavezu da služi svom narodu, a neko nije imao taj osjećaj, neko o tome nije ni razmišljao, to je jednostavno bio nečiji lični stav i slobodna volja. Problem je što se ti ratni profiteri danas ističu i glume velike patriote. Vraćamo se na film. Inače, konkretno za film, film je jedna divna stvar koja mi se desila u životu, prvenstveno zahvaljujući profesoru Emiru Kusturici, koji mi je omogućio da uđem u taj svijet, da vidim kako ti ljudi razmišljaju, funkcionišu. Stvarno bih svakomo preporučio, ako ikada bude imao priliku da bude dio nekog filmskog seta, da to ne propusti, stvarno fino bude, fino se i zaradi, na kraju krajeva. Imao sam zadovoljstvo da moj ulazak u svijet filma bude preko jedne institucije, kao što je Kusturica, koji je zaista jedan dobar čovjek. Snimali smo tri godine, dosta stvari sam iz svoje glave ubacivao u scenario, neke naše interne šale, iz ovog kraja, što se svidjelo profesoru.” – sjeća se Sara po lijepom perioda snimanja i saradnje sa Kusturicom i cijelom ekipom filma ”Na mliječnom putu”.
Sarić za sami kraj želi da pošalje poruku svim onim koji strijeme da budu ili jesu slobodarskog duha, svim onim ljudima kojih nesumnjivo ima i koji su spremni kazniti svaku lošu vlast, bez obzira ko tu vlast činio.
”Moramo da se približimo jedni drugima, a ne da se udaljavamo. Bez obzira na ove politike. Mi smo inače narod koji ne volimo da nam jedan vladar dugo vlada, mi smo takvi, što je poakzala i dokazala istorija. Posebno ako su u pitanju neki režimi, strahovlada, to narod osudi itekako. Treba da pomažemo jedni drugima, bez obzira kojeg smo političkog dresa i jesmo li uopšte u nekom političkom dresu, da li smo politički obojeni ili nismo, to uopšte nije bitno. Iako je to malo nemoguće, ali ajmo bar približno da živimo jednako, da jednako dijelimo sudbinu svog naroda. Ne može se danas desiti u Trebinju da u večernjem izlasku, sin od nekog lokalnog biznismena ili političara potroši i popije platu svog vršnjaka koji mejsec dana krvavao radi kod nekog privatnika. E ta razlika ne smije da postoji, a nažalost je prisutna. Možemo opstati samo ako se približimo jedni drugima, nikako drugačije.” – šalje jasnu poruku za kraj Aleksandar Sarić Sara i zahtjeva da mu ispunimo jednu muzičku želju. Kako je ”Bolji život” serija njegove mladosti, Sara kaže kako bi volio da se na kraju ovog razgovora čuje song iz ove serije, poželivši svim čitaocima neki bolji život.
I kao što reče Sarić, Izbori će doći i proći, valja nama istim ulicama kročiti, sarađivati, biti ljudi, naći se onom do sebe pri ruci, bez obzira na naciju, političku ili bilo koju drugu opredjeljenost. Valja nama biti… Čovjek! A Sarić je, pored toga što teži cijelih 200 kilograma, zaista jedna ljudska gromada. Ovom narodu nedostaje baš to – ljudi koji će kritikovati pa makar mu ćaća bio predsjednik.
Igor Svrdlin