Sinoć je u Trebinju, u prostoru iza Narodne biblioteke u Trebinju održana promocija knjige ”Priče iz ratomira” – književnog prvjenca Ratomira Mijanovića. Prostor oivičen kamenom, kakva Hercegovina zapravo i jeste, bio je mali da primi sve zainteresovane za ovu nesvakidašnju promociju. Rijetki su pisci koji imaju tu čast da im na promociji učestvuju likovi iz priča, a sinoć su likovi Ratomirovih priča svojim prisustvom jednu običnu promociju pretvorili u buru emocija, sjećanje je naviralo poput lave a ta vrela magma ispunjena emocijama i nepatvorenom ljubavlju ”okupala” sve prisutne. Veliki broj Trebinjaca ali i Nevesinjaca, Bilećana, Gačana, Ljubinjaca, jednom rječju Hercegovaca, učinio je prethodnu noć nezaboravnom. Trebinje ne pamti ovako posjećenu promociju, a ne treba govoriti da su se u prethodnom periodu u gradu podno Leotara predstavljali mnogi poznati i priznati književnici. Originalan koncept promocije je dodatno uticao na opšti utisak, a utisak svih prisutnih bio je da prisustvuju jednom veličanstvenom događaju. Vazduhom se širio miris baruta, rata i kao da su se mogli čuti svi ti krici, mrtvih a i živih, krici za iščezlim vremenom, apsurdom rata, oni preživjeli su poslali snažan krik upućen mrtvim drugovima, a kao da su oni mrtvi jednako snažnim krikom pozdravili preživjele… Ko je, na kraju krajeva, bolje prošao, upitao se na kraju promocije i sam autor, mrtvi su zauvijek uklesani u kamen ove zemlje, a preživjeli su nerijetko izopšteni, obespravljeni i nažalost napušteni…
Trebinjski novinar Ratomir Mijanović nedavno se predstavio debitantskom knjigom ”Priče iz ratomira”, knjigom koja je ispričala 23 istinite priče iz rata, priče običnih hercegovačkih boraca, mahom mladića. Knjiga je izašla iz štampe 4.8. tekuće godine, na Mijanovićev rođendan, a nakon određenih problema vezanih za promociju knjige u autorovom rodnom gradu, ona se ipak dogodila sinoć, 19.9. 2018. godine. Promociji u organizaciji Narodne biblioteke Trebinje i Grada Trebinja, prisustvovalo je više stotina gledalaca, a atmosfera na ovom, kako su ga sinoć mnogi nazvali, prazniku knjige, bila je rijetko viđena. Promociji su prisustvovali brojni likovi Ratomirovih priča, a i porodice onih čija se sudbina našla u ”Pričama iz ratomira”, a koji nažalost nisu preživjeli. Sve je mirisalo na ratomir, jer nema priča o ratu, bez priča o miru i obratno. Bujica emocija prisutna kod svih učesnika ove promocije (jer svi prisutni su sinoć zapravo bili i učesnici promocije) rasla je iz minuta u minut, a sav taj kamen kojim je okružen prostor iza Narodne biblioteke Trebinje, kao da je upijao sve te priče, suze, sjetne osmjehe čuvajući prisutne i spajajući ih sa onima koji iz opravdanih razloga više nisu sa nama. O samim pričama Ratomira Mijanovića teško je govoriti, one jednostavno traže da budu pročitane, a internet magazin Moja Hercegovina je nedavno objavio intervju sa autorom, koji govori dosta o Mijanovićevoj knjizi i okolnostima u kojima su nastajale sve te priče (ukupno 23).
Oni koji su govorili o Ratomirovoj zbirci, a među njima su svakako najupečatljiviji bili Miodrag Ljumo Hrnjez i Aleksandar Sarić Sara – junaci knjige ”Priče iz ratomira”. Hrnjez i Sarić su govorili o svom ratnom drugu, njegovim pričama koje je skupio u svom debi izdanju, govorili su o ratu, priželjkujući da budući naraštaji žive isključivo u miru. Ljumo Hrnjez je ”Priče iz ratomira” slikovito opisao kao dvorac sa 23 odaje koje zrače ljubavlju, iskrenošću i toplinom, preporučivši čitaocima da pažljivo čitaju priče i da posebno razmisle o onome što nije napisano ali je nagovješteno, jer ”priče brata Rata više govore svojim bjelinama no riječima”. Dodao je da je Ratomir ovu zbirku više puta oplakao, poput mnogih koji su je čitali, te da su to one duhovne suze koje oplemenjuju i prosvećuju. Rekao je da u svom debiju Ratomir vodi borbu između novinara i pisca ali da navija za Ratomira pisca.
Aleksandar Sarić Sara, Mijanovićev ratni ali i poslijeratni prijatelj, govorio je da ove istinite priče koje je autor skupio i uobličio su zapravo ispovijesti običnih ljudi, koji su u to ratno vrijeme bili spremni na brojna odricanja, primjetivši da iz gotovo svake priče izlazi jedna hrišćanska vrlina – ljubav, požrtvovanost, praštanje, rodoljublje, dobrota, poštovanje… Na kraju svog obraćanja prisutnim poželio je da budući naraštaji odrastaju isključivo u miru, što predstavlja osnovnu poruku i misiju sinoćnje promocije.
Iako ne volim superlative, teško je promociju održanu sinoć u Trebinju opisati bez superlativa. Kako drugačije opisati muk prisutnih dok se sa razglasa odvijala radio drama ”Partija bilijara” (u tumačenju Darka Kurtovića, Nebojše Kolaka, Zorana Jakšića i moje malenkosti, uz naraciju Ratomira Mijanovića) ili ”Dječak sa kote 243” (uz Mijanovićevu naraciju, uloge tumače Momir Brkić i Ratomirov sin Balša, koji je svojim učešćem dao posebnu simboliku i oplemenio jednu od najsnažnijih priča cijele zbirke)? Kako drugačije objasniti prisutnim onaj osjećaj prisutnosti još nekoga, neke nevidljive sile, osjećaja kojem se mnogi nisu mogli oduprijeti, osjećaj prisutnosti svih tih junaka Ratomirovih priča. kako opisati predivnu trebinjsku omladinu koja se predstavila poezijom i prozom? Kako uopšte opisati sav osjećaj koji je prožimao prisutne, bez obzira na razlike u godinama, shvatanjima i životnom iskustvu? Kako opisati Ratomirovu odluku da novac od svih knjiga koje se prodaju na promociji uplati za liječenje dječaka Luke Bajata iz Ljubinja i Udruženju ”Sunce nam je zajedničko” ( a sinoć su prodate 52 knjige, dakle skupljeno je 520 konvertibilnih maraka)? Kako opisati nastup trebinjskog benda ”Krugovi u žitu” koji su interpretirali dvije pjesme kultnog EKV-a i Milana Mladenovića, po kome jedna priča i nosi ime? ”Krug” i ”Oči boje meda” su pjesme, zapravo himne te generacije koju je rat dočekao hinjski, na kvarno, kojima je rat prekinuo normalan, svrsishodan život ondašnjih dječaka, ubacivši ih u vrtlog iz kojeg niko nije izašao kao onaj stari, predratni. Svi ti borci, uglavnom momčići, ćosavi i spremni za razne akcije ali za ratne ne, preko noći su odrasli i postali junaci jednog vremena. O svim tim momcima, njihovim porodicama i prijateljima govore ”Priče iz ratomira”.
Neki su životom platili, a neki su platili skoro pa životom, iako su izvukli živu glavu iz rata. Ti preživjeli borci, mladići koji su svojom hrabrošću ”markirali” kamen po kome svi hodamo, travu koju gazimo i asfalt kojim sumanuto žurimo, zadužili su sve nas a najviše one koji vladaju, a često zaborave ulogu i doprinos boraca. Oni koji su imali nesreću (ili sreću?!) da ne prežive rat, oni su ostali zauvijek u sjećanjima ratnih drugova, porodica i prijatelja, a i vlast ih se sjeti bar jednom ili dva puta godišnje, kada odaju počast stradalim. Preživjelih se malo ko sjeti, osim istih onih ratnih drugova čija sjećanja ne blijede a sigurno neće ni izblijediti još dugo, dugo. Upravo su Mijanovićevi ratni drugovi dali poseban pečat sinoćnjoj promociji, a njih je bilo dosta. Te gromade nisu mogle ostati neprimjećene, a i one gromade koje život položiše kao da su stajale rame uz rame sa Sarom, Ljumom, Todorom i ostalim pripadnicima nevesinjske čete ”Ćićolina”, te svim onim koji su posredno ili neposredno postali junaci ”Priča iz ratomira”. I zaista… Nema priča o ratu, bez priča o miru. Sve priče o ratu su priče o miru, ili bar sjećanje na mir, a u miru se prisjećamo ratnih priča bojeći se da nam se opet ne dogode… Neka živi naša omladina u miru, njoj je ova predivna veče i bila ponajviše posvećena! Što se tiče promocije, Ratomir i svi junaci njegovih priča su zaslužili ovakvo veče, zapravo, to je ono najmanje što su zaslužili!
PS A Bane? Bane i njemu slični svakako nisu dio ove priče…
Igor Svrdlin
