Senad Milanović za MH: Pozorištem protiv rata i podjela

U okviru pozorišnog festivala ”dani Malih stvari”, koji se ove godine desio po 13. put, kraći nego ikad, što je rezultat nerazumijevanja onih koji odlučuju i ulažu u kulturu, mladi bugojanski glumac, apsolvent na banjalučkoj Akademiji, Senad Milanović, odigrao je sjajnu monodramu ”Iz tri ugla”, autorski projekat nastao iz pjesama Marka Vešovića objavljenih u zbirci ”Poljska konjica”, u kojoj se hrabro suprotstavlja našoj bliskoj prošlosti i podjelama izašlim iz sukoba. Jednako hrabro to čini i Milanović, koji kroz 11 pjesama koje je pretočio u isto toliko slika i likova govori iz ugla mladog čovjeka koji ne želi sukobe i dalje podjele, štaviše, želi se suprotstaviti zemlji u kojoj se sve posmatra ”iz tri ugla”. Predstava ”Iz tri ugla” je u velikoj mjeri intimna, iskrena ispovijest dvadesetpetogodišnjeg Senada, snažan krik, katarza i bujica emocija koju niko od prisutnih nije mogao, a ni želio sakriti. Senad Milanović, protagonista monodrame ”Iz tri ugla” govori za internet magazin ”Moja Hercegovina” o svojoj predstavi, ulozi mladog glumca u današnjem društvu, podjelama koje su nas dovele ovdje gdje jesmo, neophodnosti društvenog angažmana i novom projektu koji radi u koprodukciji matičnog pozorišta ”Fedra” u kojem je još kao dijete napravio prve glumačke korake i Kulturne scene ”Male stvari” iz Trebinja.

Ovogodišnji ”dani Malih stvari” trajale su svega dva dana, a kvaliteta nije manjkalo. Štaviše, da je na ovogodišnjem, trinaestom po redu festivalu ”daMast” odigrana samo monodrama ”Iz tri ugla” Senada Milanovića, očekivanja bi bila i više nego ispunjena. Kako mladi čovjek vidi prošlost okupanu mržnjom, podjelama na karti Jugoslavije koja je poprskana krvlju svih naroda? Kada će i da li će prestati priče o ratu? Kako da mladost ove napaćene zemlje ide dalje kada se permanentno ponavlja priča o ratu, uprkos tome što je rat završio kad se oni nisu ni rodili ili su bili jako mali da bi bili svjesni ičega pa i rata i ratnih dejstava. Senad Milanović je završetkom rata imao dvije godine, danas 23 godine nakon rata itekako je svjestan onoga što nas je tada ”snašlo” i danas nas ”snalazi”. ”Iz tri ugla” su njegov odgovor na stanje u državi, odgovor na podjele koje ne jenjavaju i rat koji se i dalje vodi, samo što se ne puca. A u takvim okolnostima i takvoj atmosferi najmanji je problem da se zapuca. Da li čekati taj trenutak ili se okrenuti običnom čovjeku, tim malim ljudima i njihovim manjim i većim, svakodnevnim brigama. 

Prije početka predstave muzika koja je dala naslutiti temu i ideju Senadove monodrame. Damir Avdić, Kultur shock i Davidova pjesma ”Klinac iz geta”, uveli su publiku i pripremili u ono što će pogledati. A monodrama ”Iz tri ugla” je prijeko potrebna ovdašnjem stanovništvu, kako mladom tako i starom. Predstava je to sačinjena od 11 pjesama iz zbirke ”Poljska konjica” Marka Vešovića, koje je Senad brojnim intervencijama pretvorio u 11 ispovijesti malog čovjeka u postratnom periodu. Milanović je to uradio na sjajan način jer govoriti poeziju ne ostavljajući trag da se radi o poeziji, već to raditi onako iz duše, iz najdubljeg sebe, svojevrsni je poduhvat. Taj poduhvat Senad je upotpunio fenomenalnom igrom i jakim emocijama koje su navirale iz svake od 11 slika. Gradeći likove tako da na početku slike uočavamo transformaciju a kako slika odmiče, taj lik se pretapa u Senada, jasna je poruka i simbolika. Simbolika je značajan segment ovog pozorišnog čina. Scena ogoljena, u nju ”pobijene” tri letve, tri ugla, a na kanapima između smješteni su svi ti likovi, tačnije komadi odjeće koje Senad pretvara u lik. Zastava Jugoslavije predstavlja istinskog scenskog partnera u ovoj predstavi, a zanimljiv je način na koji se ona pojavljuje, to jeste, postaje dio predstave. Glumac je ”ispišava” na scenu gradeći sjajnu simboliku koja jasno daje do znanja i glumčevog stava da su se narodi Jugoslavije faktički popišali po njoj. Nakon toga, ona igra u svakoj slici, nekada kao marama, pa predstavlja svojevrsnu omču oko vrata, ili transformišući se u maramu majke koja je izgubila sina u ratu, a zastava u jednom dijelu igra i kravu. Jednostavno, Senad izvlači maksimum iz tako običnog rekvizita kao što je zastava. Predstava konstantno raste, kroz likove nastavnika, vojnika sa PTSP-om, djeda, profesora, majke, umjetnika, a svi ti likovi govore o uzaludnosti i apsurdu ratovanja. Senad likovima ne daje nacionalni identitet, ime i prezime, jednostavno gradeći efektnu univerzalnu priču o sudbinama malih ljudi u prostoru koji je bezbroj puta okupan ratom.  Završnica predstave je simboličko rušenje svijeta u kojem se sve posmatra ”iz tri ugla”, a Milanović to radi tako što motornom testerom potpuno uništi scenografiju koja predstavlja sve te podjele i nacionalne uglove. Upečatljiv je bio taj dim koji je obišao svakog gledaoca i glumčev dvosmisleni komentar upućen publici da se ne zadržavaju mnogo, da idu jer će ih ugušiti ovaj dim. Kraj budi snažne emocije, tjera na razmišljanje i izaziva snažno pročišćenje, što i jeste primarni cilj pozorišta. Nakon rušenja scene, posljednju sliku predstavlja lik Senada Milanovića, a to je momenat koji budi pomenutu katarzu i momenat koji je mnogima natjerao suze u oči, pa i samom glumcu. Uslijedio je najprije muk, pa snažan aplauz, tzv. stajaće ovacije svih prisutnih i nekoliko biseva. To je siguran dokaz da je Senad i više nego uspio u onome što je želio. 

Nakon predstave, Senad je bio vidno uzbuđen, na ivici suza, što je još jedan dokaz da je ”Iz tri ugla” on igrao lično, muški, bez zadrška a istovremeno beskrajno hrabro. A ovakva predstava se ne može ni odigrati drugačije nego onako kako je Milanović odigrao, jer svaki drugi pristup odisao bi lažima, patetikom i pretjeranom glumom. Ovo je jednostavno njegova priča, priča koju živi i kroz koju želi poslati poruku i to ne samo u svoje ime, već u ime velikog dijela svoje generacije. Za internet magazin ”Moja Hercegovina”, Milanović govori o samoj predstavi, inspiraciji, stanju u društvu, svom društvenom angažmanu kroz grupu ”Pravda za Davida”, te o novoj predstavi koja će premijerno biti odigrana vjerovatno u februaru, a radi se o koprodukciji pozorišta ”Fedra” iz Bugojna i Kulturne scene ”Male stvari” iz Trebinja.

”Ja sam studirao književnost u Sarajevu i jedan profesor mi je dao zbirku poezije ”Poljska konjica” od Marka Vešovića. Cijela predstava je zasnovana na njegovoj poeziji, ja sam samo izbacio one epitete četnika, ustaše i balije i napravio jednu univerzalnu priču. Bavio sam se stradanjem pojedinca, jer ovo nije priča o raspadu Jugoslavije već bukvalno o stradanju tog malog čovjeka. Sva nesreća rata se najbolje može vidjeti na primjeru jednog čovjeka, na primjeru njegove lične nesreće. To su mali, najobičniji ljudi koji su najviše stradali, da ne kažem najebali u ovom ratu. Ja sam uzeo te Vešovićeve pjesme, tačnije 11 pjesama i te pjesme stavio u različite situacije i bukvalno inspiraciju nalazio u svakodnevnom životu, gledao sam kako koja pjesma može odgovarati nekom čovjeku kojeg ja lično poznajem pa sam na osnovu skica, jer nisam htio ići do kraja u likove nego da ostanu sve to neke skice iz kojih progovaram ja sam. Želio sam da se iz svakog lika čuje i moj stav.” – govori Senad na početku razgovora. 

O simboličkom uriniranju po zastavi Jugoslavije, na pitanje da li je htio reći da su se narodi bivše Jugoslavije popišali po toj zemlji, Senad kaže:

”Upravo tako! Ako vam je bilo dobro u toj Jugoslaviji, a kažete da jeste, zašto ste dozvolili da se raspadne, zašto ste nama ostavili ovo danas? Što ste to uradili ako vam je bilo tako dobro? To mi je bio neki motiv. Ne ja, ne ti, nismo se mi popišali po Jugoslaviji, već ljudi koji su doveli do toga, tačnije narod koji je živio u njoj.” – kaže Milanović i nadovezuje se na pitanje koje se tiče neizbježnog utiska da on sve ono što je izneseno i prikazano u predstavi doživljava jako lično.

”Kako neću doživljavati lično? Ja 25 godina, koliko imam, svaki dan slušam o ratu, slušam o nacionalizmu, o nekim mržnjama, a najbolji prijatelj mi je Hrvat Vigor, djevojka sa kojom sam bio najduže u vezi bila je Srpkinja. Ja ne vidim razloge, ne mogu da zamislim da tako dijelim ljude. Na osnovu čega? Imena i prezimena? Nečeg što nisi mogao birati, religiju, koju nisi mogao birati, koja ti je tradicijom nametnuta? Ajde da se gledamo po onom što nosimo u sebi, po očima, po pogledu, po dušu, po tome kakva nam je narav. Jedine dvije stvari koje nisi mogao birati u životu i ljudi ti sude po tome, to ne mogu da podnesem. Zato sam i napravio ovu monodramu, da to mogu izbaciti iz sebe, da bih se mogao dalje razvijati kao umjetnik, to me je toliko kočilo, da nisam mogao da izbjegnem ovu predstavu.” – iskren je Senad.

Govoreći o katarzi, koja je osnovna misija pozorišta, a sudeći po tome, ”Iz tri ugla” potpuno ispunjava tu svetu misiju pozorišta, misiju koja nas tjera da budemo bolji ljudi ili da bar razmislimo o scijetu koji nas okružuje, Milanović kaže da je ovu predstavu prvenstveno i napravio za mlade, ali da je poruka koju je poslao namjenjena svima.

”Znaš kako, ja sam ovo napravio da igram mladim ljudima, da igram svima, ako mogu doći do starijih, da dođem i do njih, samo da aktiviramo tu priču, da napravimo nešto pozitivno od svega ovoga. Ne tražim ja reuniju Jugoslavije, ne mora se ništa od toga desiti, samo da nas ovi koji vladaju ne truju više tim nacionalizmom.” – šalje jasnu poruku ovaj mladi i talentovani glumac.

Kada govori o važnosti društvenog angažovanja, pogotovo kod mladih ljudi, Senad kaže da bi to trebala biti glavna misija, misija u kojoj ćemo sa ljudima pričati iskreno, otvoreno, govoriti im o nekim lijepim stvarima a ne samo širiti mržnju i netoleranciju. Njegova monodrama je prije samog početka dala podršku borbi porodice Dragičević pjesmom ”Klinac iz geta”, koja se čula dok je publika ulazila u salu. Milanović je sa svojim kolegama sa Akademije u više navrata davao nesebičnu podršku ljudima okupljenim na Trgu Krajine, a upitan da li smatra da je ipak izostala veća podrška javnih ličnosti, pogotovo umjetnika, ljudi čiji se stav poštuje, on kaže da to ne želi ni komentarisati jer je podrška izostala iz brojnih razloga, a strah je svakako jedan od najčešćih.

”Glavna misija umjetnosti i jeste da oplemenjuješ ljude, da im pričaš o nekim lijepim stvarima, o nečemu dobrom i pozitivnom. Što se tiče društvenog angažmana i konkretno podršci koju sam sa kolegama u više navrata davao grupi ”Pravda za Davida”, ja kao čovjek i umjetnik smatram da uvijek moram biti na strani čovjeka, uvijek, pogotovo na strani čovjeka na kojeg se srušila nepravda. Ako govorimo o podršci javnih ličnosti, ja u to ne bih ulazio, to je već neka druga tema. To koliko ko i kako osjeća, koliko smije, koliko živi u strahu nekom, mene to ne zanima, jednostavno bi kao obični ljudi trebali biti na strani običnog, malog čovjeka.” – rekao je Senad Milanović za internet magazin ”Moja Hercegovina”.

Za kraj razgovora, Senad nam je kratko rekao o novom projektu, predstavi ”Toksini” koja se radi u koprodukciji ”Fedre” i ”Malih stvari”, u režiji Ivana Tomaševića, Senad kaže:

”To je Hristof Bizijev komad, on je poljski pisac, a koliko smo uspjeli saznati, na našim prostorima nikada nije igran komad ”Toksini”. Mi radimo već neki period, premijera bi trebala biti 11. februara na maloj sceni Narodnog pozorišta Republike Srpske u Banjaluci a poslije toga će se igrati i Bugojno i Trebinje, tako da se vjerovatno vidimo već u februaru. Radi se o duodrami u kojoj su dva lika, jedan mlađi a jedan stariji, komad je sastavljen od pet nepovezanih priča koje zaprvao povezuje tema, ti toksini, to jeste nesporazumi u komunikaciji, kako bih to rekao, otuđenost čovjeka od čovjeka, dva čovjeka koji govore istim jezikom a ne mogu da se razumiju. U predstavi igramo Željko Milošević i ja, a režiju radi Ivan Tomašević Žućo.” – rekao je Senad za kraj razgovora.

Monodrama ”Iz tri ugla” hrabar je pozorišni čin, beskrajno iskren što je pravi put do oporavka običnog čovjeka i buđenja svijesti o tome da podjele, netrpeljivost i mržnja samo vode u nove sukobe i produbljivanje kriza. Ovim našim narodima, bez obzira na ime i prezime, religiju, mjesto rođenja ili bilo kakvo drugo opredjeljenje, biće bolje onog momenta kada shvatimo da političari treba da rade za nas a ne mi za njih, da oni treba da grabe naprijed i stvaraju bolje dane, a ne da grabe sebi u džepove stvarajući atmosferu mržnje, straha i podjela koje vode u bezdan u koji smo izgleda davno upali i nikako da se popenjemo gore. Uz predstavu kao što je ”Iz tri ugla” mnogo bi se lakše popeli na vrh i istrgli se iz ralja dna u koje nas svakodnevno ubacuju. 

Igor Svrdlin

Autor