TREBINJE – Invalidi rada na području Trebinja suočavaju se sa brojnim problemima. Mizerne naknade za tjelesno oštećenje, poteškoće sa finansiranjem, nedostatak novca za odlazak na liječenje u udaljene kliničke centre, samo su neki od problema koji muče ovu kategoriju društva.
Savez invalida rada u Trebinju osnovan je prije 15 godina, a trenutno broji 460 članova. Većina njih su bolesni, pa nisu rjetke situacije da moraju da putuju na liječenje u neke od udaljenih kliničkih centara u RS i regionu.
Trebinje je udaljeno od svih kliničkih centara za liječenje. Da bi invalid rada otišao na liječenje u Banjaluku, Beograd, Podgoricu ili Sarajevo, samo za prevoz potrebno mu je 100 KM , a da ne računamo koliko mu još treba za hranu i prenoćište. Tu se ogleda glavna razlika između invalida rada u Trebinju i, na primjer, u Banjaluci. Ipak, zahvaljujući razumijevanju lokalne zajednice i Centra za socijalni rad, nekako i te probleme prevazilazimo, ali bez toga razumijevanja i saradnje postojanje našeg udruženja bilo bi dovedeno u pitanje”, objašnjava predsjednik trebinjskog Saveza invalida rada Mišo Mijanović dodajući da bi ovaj problem uveliko riješila nabavka sanitetskog vozila, koje bi mogla da koriste i ostala udruženja osoba sa invaliditetom na području grada.
Problemi sa finansiranjem
Savez invalida rada bori se i sa problemom finansiranja. Od granta, koji na godišnjem nivou dobijaju iz gradskog budžeta mogu, kažu, da pokriju samo osnovne troškove poslovanja i da udruženju obezbijede opstanak. Dodatni problem im predstavlja što se već nekoliko godina Savez invalida rada ne finansira iz sredstava od igara na sreću. Za ovaj novac moraju da konkurišu kroz projekte u Ministarstvu zdravlja i socijalne zaštite RS, ali nijedan od tih projekata do danas im nije prošao.
– Kada je donesen novi Zakon o penzijsko-invalidskom osiguranju, invalidi rada iz Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite RS, prešli su u nadležnost Ministarstva zdravlja i socijalne zaštite. Nismo zadovoljni ovom odlukom. Ministarstvo rada dio novca od igara za sreću davao je Savezu invalida rada RS, a oni su 15 odsto toga iznosa dodjeljivali opštinskim i gradskim udruženjima invalida rada. Sada, kada smo u nadležnosti Ministarstva zdravlja i socijalne zaštite moramo da konkurišemo sa projektima da bismo dobili taj novac – objašnjava Mijanović.
Prema njegovim riječima, trebinjski Savez do sada je u Ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite RS aplicirao sa projektima po dva puta godišnje, ali nijedan od njih nije prošao.
– Kada bismo dobili odbijenicu, tražili smo od Ministarstva da nam odgovore zbog čega naši projekti nisu prošli, šta nije dobro i šta treba da ispravimo da znamo za naredni put, ali odgovora nije bilo. Kažu samo da naš projekat nije prošao i ništa više –kaže Mijanović.
Mizerna naknada za tjelesno oštećenje
Invalidi rada nezadovoljni su i iznosom naknade za tjelesno oštećenje, koja je, kažu, „mizerna i ponižavajuća“. Iako je takva, ova naknada diskriminiše jednu grupu invalida rada koji uopšte ne dobijajaju naknadu za tjelesno oštećenje. Kako pričaju u Savezu, 2001. godine ukinuta je naknada za tjelesno oštećenje svim invalidima rada. Sudskim putem uspjeli su da se izbore da im se ovo pravo vrati, ali je u tom slučaju napravljena diskriminacija između članova ove kategorije društva. Godine 2008. nastavljena je da se isplaćuje naknada za tjelesno oštećenje onim invalidima rada koju su to pravo stekli prije 2001. godine, dok osobe koje su invalidi rada postale nakon toga, ne dobijaju ovu naknadu.
Milivoje Đajić invalid rada postao je 1972. godine, kada je na radnom mjestu povrijedio ruku. Ustanovljena mu je invalidnost od 40 odsto, a današnja naknada za tjelesno oštećenje koju dobija je, kaže, i više nego ponižavajuća.
Trenutno primam 19,50 KM naknade za tjelesno oštećenje. To je mizeran i ponižavajući iznos, ali šta da kažem kada 100 odstotni invalid rada ima naknadu za tjelesno oštećenje od 43 KM. Invalidi rada su diskriminisani i u odnosu na ostale kategorije invalida u društvu. Iako imamo isto tjelesno oštećenje, ali nastalo na različit način, trebalo bi da naknade za invalidnost budu jednake za sve”, ističe Đajić.
Biti invalid rada danas i prije tridesetak godina, kaže Đajić, nije isto. Naknade za tjelesno oštećenje tada su bile petostruko veće. Nakon povrede, invalid rada bio bi raspoređen na drugo radno mjesto, koje odgovara njegovom zdravstvenom stanju, a danas je prvi na listi za otkaz.
Bez utvrđenog stepena invalidnosti
Veliki problem invalidima rada predstavlja i činjenica da komisija prilikom utvrđivanje invaliditeta ne daje procenat invalidnosti.
Oni daju samo rješenje da postoji invalidnost, ali ne i procenat invalidnosti. Taj procenat je važan za dobijanje pomoći koje daje Fond. Da bi se prikupili i obradili nalazi kod komisije, invalidi rada moraju da plate blizu 200 KM, a mnogi od njih nemaju taj novac”, ističe Mijanović.
Savez invalida rada konkurisao je na projekat koji svake godine realizuje gradska uprava. Riječ je o dodjeli namjenskih sredstava gradskim organizacijama i udruženjima osoba sa invaliditetom.
– Projekti sa kojima mi konkurišemo kod gradske uprave većinom se odnose na socijalna davanja našim ugroženim članovima. Taj novac iskoristimo da im nabavimo lijekove,da im platimo bar dio troškova odlaska na liječenje van Trebinja i slično. Ovih dana bi trebalo da zasjeda komisija i očekujemo da ovaj naš projekat da prođe – ističe Mijanović.
[/mhc_antrfile]
Na naše pitanje zbog čega tokom proteklih pet godina nije prošao nijedan projekat trebinjskog Saveza invalida rada, iz Ministarstva zdravlja i socijalne zaštite RS odgovaraju da ovo ministarstvo sredstva od igara na sreću raspodjeljuje u skladu sa kriterijumima, koji su propisani Pravilnikom, te da projekti koji ne zadovoljavaju propisane kriterijume, ne mogu biti sufinansirani iz navedenih sredstava.
– Savez invalida rada grada Trebinje podnio je projektnu prijavu po Konkursu za raspodjelu dijela prihoda od igara na sreću za prvo polugodište 2015.godine. Prijava je bila nepotpuna, u smislu da nisu dostavili finansijski izvještaj za prethodnu godinu, nego finansijski izvještaj za 2013. godinu – navodi se u odgovoru Ministarstva.
Na pitanja zbog čega jedan dio invalida rada prima naknadu za invalidnost, a drugi ne, te zbog čega ova kategorija društva nije izjednačena sa ostalim kategorijama osoba sa invaliditetom po pitanju iznosa nadoknade za invalidnost, iz Ministarstva zdravlja i socijalne zaštite RS odgovaraju da su ova pitanja u nadležnosti Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite.
Ista pitanja uputili smo jutros i ovom ministarstvu, ali odgovore tokom današnjeg dana nismo dobili.
Od 460 članova Saveza invalida rada u Trebinju njih 10 odsto još uvijek je zaposleno. Broj invalida rada povećava se iz godine u godinu, a najmlađi član ovog udruženja ima 25 godina. Najviše povreda na radu, kažu, događa se za mašinama, u proizvodnji.
Invalidi rada, tvrde u trebinjskom Savezu, u nezavidnom su položaju u cijeloj RS. Iz ove organizacije najavljuju da će se boriti za svoja prava. Ako bude potrebno, spremni su, kažu, da ih traže i preko Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu, a sve u dogovoru sa Savezom invalida rada RS.
Neda Petković
