GACKO – Gacko je jedna od brojnih malih opština sa problemom pasa lutalica i bez prihvatilišta za napuštene životinje. Dok nadležni gledaju na drugu stranu, pojedinci problem rješavaju po kratkom postupku.

Proljeće i ljeto u Gacku je, između stalog, obilježio i problem sa velikim brojem pasa lutalica. Građani su se osećali nezaštićeno, djeca nisu smjela bez pratnje u školu, a gotovo svakodnevno bi nekoga pojurio čopor. Razvlačili su smeće iz kontejnera, režali na prolaznike, sve u svemu, jedna nevesela slika odsustva brige nadležnih.
Manila umjesto azila
Građani su se žalili komunalnoj policiji iz koje je rečeno da će pse uhvatiti i transportovati u prihvatilište u Istočnom Sarajevu sa kojim je postignut dogovor.
Međutim, sudbina ovih pasa je imala tragičan ishod tvrdi Maja Beštić, vlasnica jednog psa lutalice, koga je tokom ljeta našla na ulici gotovo nepokretnog nakon što ga je udario auto.
Naša sagovornica, psiholog po struci, ističe da su neki pojedinci, da li samoinicijativno ili uz dozvolu nadležnih, pse uglavnom svirepo ubili i da su, da stvar bude još tragičnija, tome svjedočila i djeca.
Slike i svjedoke imamo, nažalost, djeca su bila prisutna kada su ubijali pse kamenom, drvetom, davili manilom. Ovo nije prvi put da se pitanje lutalica rješava primitivno dok nadležni gledaju na drugu stranu. Ja razumijem strah ljudi od pasa, ali i oni greše. Djeca vide psa, pa bježe, a pas misli da žele da se igraju. Opština smo sa velikim budžetom, zar nema prostora za sterilizaciju, ili azil? Ako su djeca svjedoci nasilja, sutra će biti zlostavljači svog drugara ili u svojoj porodci”, kaže Maja.
Ona smatra da za trenutno stanje odgovornost snosimo svi, a da rješenje treba da nam, kao ljudima, služi na čast, jer naš odnos prema slabijima pokazuje kakvi smo kao ljudi.
[mhc_antrfile naslov=”Blagotvorno je imati ljubimca”]Poznato je da druženje sa životinjama poboljšava raspoloženje, komunikaciju sa drugim ljudima, smanjuje depresiju i usamljenost, ima terapeutsko dejstvo, posebno za djecu sa smetnjama u razvoju – ističe naša sagovornica.
[/mhc_antrfile]“Čini mi se da smo poslije rata postali neosjetljivi. Normalnije je šutnuti lutalicu nego ga nahraniti. Psi lutalice nisu došli niotkuda, ja sam za to da se insistira na odgovornom vlasništvu. Postoji Zakon o zaštiti životinja koji govori da životinju ne smijemo ubiti, da je, ako je stara ili bolesna, treba uspavati, a ne daviti manilom. Svaka opština bi trebalo da ima azil, onda bi trebalo da ima registar vlasnika i pasa i, na kraju, sterilizacija kao osnova rješavanja problema. Neko ko nema odgajivačnicu ne može da ima leglo. Ako ima ženku, mora je sterilisati. Tako bismo u korjenu riješili problem. Imamo zaposlene, imamo institucije, bilo bi jednostavno napravti registar. Manje je pasa nego krava. Ako krave mogu biti evidentirane, može se na taj način voditi računa i o psima”, poručuje Maja.
[mhc_antrfile naslov=”Horor u Prači”] A da smo psima postali vukovi pokazuje i primjer azila u Prači u koji se smještaju psi lutalice iz Kantona Sarajevo. Javnost je nedavno bila zgrožena prizorima jezivih uslova kao i masovnim grobnicama u krugu azila. Prema nezvaničnim podacima, samo u prošloj godini je sa sarajevskih ulica u azil u Prači smješteno preko 2.000 pasa. Danas ih je tamo ispod 300.[/mhc_antrfile]
Surovost ispred humanosti
Može se reći da većina stanovnika opštine sa kojima smo razgovarali smatra da problem treba da se riješi bez obzira na način. Kažu: “Nije se više moglo opstati. Nek su ih sklonili sa ulice, posebno prije zime kada bi bilo manje hrane, a oni postali opasniji.”
U komunalnoj inspekciji su priznali da na ulicama nisu primjetili pse u posljednje vrijeme, ali i da ne znaju šta se sa njima desilo. Svoj dio posla su, tvrde, završili dostavljanjem ponude prihvatilišta iz Istočnog Sarajeva Kabinetu načelnika, koja je iznosila oko 1400 maraka po izlasku.

Sa druge strane, Maja Beštić je mišljenja da je značajan broj i onih koji se ne usuđuju javno da protestuju, ali čvrsto stoje na stanovištu da je ovakvo ponašanje prema životinjama nedostojno čovjeka. I sama je udomila ljubimca koga je našla na ulici sa slomljenom nogom.
“Srećna sam što je dosta mladih koji zaista vole životinje. Dječaci iz mog kvarta su mi pomogli da napravim kućicu, čuvaju ga kad ja nisam tu. Sada je mezimče cijelog naselja. Ima nade. Obično mislim da su nam djeca još i dobra kakav im primjer dajemo. Mislim da bi udruženje ljubitelja životinja bila dobra stvar. Nadam se da ovim javnim istupom probijam led i da ću ohrabriti druge da se pokrenu. Znam da će biti komentara: “Pusti kuče, nahrani dijete ili pomozi starici”. No, biti human znači human prema svima – i ljudima i životinjama. Pomoć jednima ne isključuje pomoć drugima. Ona se podrazumijeva”, kaže Maja.
Liječimo samo krupnu stoku
Maja je svog ljubimca, u teškom stanju, našla kad je imalo samo dva mjeseca. Veterinarsku pomoć je morala da potraži u Trebinju, jer su joj u Gacku rekli da se bave samo ovcama i kravama. Gaji se, ističe ona, samo ono od čega imamo koristi. Naše društvo se vodi samo materijalnim momentom. Humanost se povukla pred tim.
Ona smatra da je uz više volje i angažmana moguće riješiti skoro svaki problem na lokalnom nivou, posebno u opštini koja ima veliki budžet kao što je Gacko. Ističe primjer dvojice dječaka iz Modriče, koji su se odlučili na sopstveni mini azil. Ako mogu oni, zašto ne može čitav opštinski aparat, pita se Maja.
Milanka Kovačević