Opozicionari u Republici Srpskoj konačno su shvatili gdje treba tražiti mogućnost za pobjedu nad vladajućim blokom. Ne, nije poenta u borbenim kandidatima za dvije vodeće individualne funkcije na nivou RS i Bosne i Hercegovine, naravno, ako se ima u vidu tijesan odnos snaga na posljednjim izborima za predsjednika Srpske 2. oktobra, a ne ubjedljiv poraz Mirka Šarovića od Željke Cvijanović. Radi se o nečem drugom – napokon su u opoziciji razumjeli da je neophodno da formiraju približno isti broj stranaka u odnosu na onaj kojim raspolaže vladajuća koalicija.
Jer, u Srpskoj trenutno postoji 10 parlamentarnih opcija, ukoliko se ne računa „Pokret za državu“, kao okvir za grupacije čije je sjedište u Federaciji BiH. Od tih deset partija, čak sedam se može svrstati u redove skupštinske većine. SNSD, Socijalistička partija, DEMOS, Ujedinjena Srpska i Narodna partija Srpske nedvosmisleno pripadaju strani terena na kojoj dominira Milorad Dodik, odskora zvanično i DNS ali i SPS, bez posebnih dilema, može da se svrsta u taj krug. Iako su posljednjoj godini glumili da su trajno raskrstili sa ovim miljeom, postizborna dešavanja svjedoče da je samo pitanje vremena kada će i formalno prestati s takvim prenemaganjem i vratiti se u „maticu“.
Nasuprot ovoj formaciji, nalaze se samo tri opozicione liste – ona čiji je lider Nebojša Vukanović, te SDS i PDP. Dakle, bio bi red da „alternativa“ iznjedri bar još četiri stranke, kako bi mogla da se koliko-toliko ravnopravno nosi sa „režimom“. A kako je krenulo, nakon odluke CIK-a da 2. novembra saopšti potvrđene rezultate posljednjih izbora, iz postojeće opozicione trojke nastaće i više novih aktera nego što je neophodno, pri čemu u tendencijama podjela naročito prednjači Partija demokratskog progresa.
Specijalni efekti
Šalu na stranu, u dvije od tri parlamentarne stranke sa opozicionim predznakom jesu počeli procesi koji će za posljedicu imati izbor budućih predsjednika PDP-a i SDS-a, ali nema ozbiljnih nagovještaja da će ovi tokovi završiti formiranjem novih partija razočaranih gubitnika. Čak ni u PDP-u, gdje je eskalirao sukob Draška Stanivukovića i Jelene Trivić. Prema aktuelnom odnosu snaga, Stanivuković ima bar 90 odsto šansi da u 2023. godini preuzme predsjedničku funkciju u stranci. Takav kapacitet potvrđuje tezu da je na političkoj sceni RS novac superiorniji od ideja. Po svemu sudeći, u potencijalnom duelu, Trivićevoj neće biti od naročite koristi to što, sa stanovišta izrazite većine opozicionih glasača, ima jasan i beskompromisan odnos prema vlasti, što sa gradonačelnikom Banjaluke nije slučaj već izvjesno vrijeme, bar od momenta kada je, tokom proteklog ljeta, postalo jasno da neće biti kandidat za predsjednika RS.
Nije sporno da bi i unutar PDP-a, „po dubini“, Trivićeva u predstojećim mjesecima mogla da okupi „kritičnu masu“, statistički dovoljnu da se pozove na većinsku podršku običnih članova, a pogotovo simpatizera. Ipak, u bilo kojoj relevantnoj stranci u Srpskoj „baza“ nema posljednju riječ. „Nadgradnja“ je ta koja verifikuje sve kadrovske preokrete, pa je za rasplet važnija podrška funkcionera PDP-a. U tom domenu Stanivuković, s obzirom na finansijsku nadmoć nad konkurentkinjom, nesumnjivo bolje kotira, jer je, nezavisno od silnih priča o idealizmu, ipak riječ o strukturi dominantno uvjerenoj da je za ozbiljno bavljenje politikom u RS važniji budžet od retorike, programa i sličnih „specijalnih efekata“.
Moguće je da bi Trivićeva – bez obzira na nedovoljnu „solventnost“ – imala veći procenat šansi da preuzme PDP tokom iduće godine od simboličnih jedan odsto, kada bi vodeći trougao veterana unutar te stranke stao na njenu stranu. Ali, od toga nema ništa, jer je dosadašnji predsjednik Branislav Borenović već nizom ne baš otvorenih, ali dovoljno jasnih poruka, dao do znanja uz koga će biti kada kucne čas da se završi njegov drugi i posljednji mandat. To sigurno neće biti Jelena Trivić, jer je njenom načinu javnog razlaza sa Stanivukovićem već prilijepio etikete kao što su „čudno, tužno, mučno i iznenađujuće“.
Igor Crnadak i Mladen Ivanić se još nisu otvoreno izjasnili, ali, ako se imaju u vidu porodične veze Stanivukovića i Crnatka, opredjeljenje ovog drugog je gotovo neupitno. Što se tiče Ivanića, njegov višedecenijski stil je takav da je realno očekivati da će proteći mjeseci bez jasnog pozicioniranja, uz potencijalne opaske tipa „najbolje je da se Draško i Jelena dogovore“ kada je u pitanju liderska pozicija, iako je i posljednjem laiku jasno da bilo kakvo sporazumijevanje među njima više nije moguće.
Interesne šeme
Ipak, kada dođe trenutak da Stanivuković aklamacijom bude proglašen za novog predsjednika PDP-a, tokom idućeg proljeća ili ljeta, u trenutni rezultat duela Stanivuković – Trivić, koji iznosi 90:1, moglo bi da se umiješa i preostalih devet procenata. A to je situacija u kojoj osnivač, dugogodišnji lider i aktuelna siva eminencija PDP-a Mladen Ivanić odlučuje da se vrati iz političke penzije i odbaci „počasnu“ odrednicu u svojoj funkciji, te ponovo postane oficijelni predsjednik partije, kakav je bio prije nego što je taj položaj prepustio Borenoviću.
Šanse za takav „comeback“ nisu prevelike, ali ipak postoje. Ukoliko u prvoj polovini naredne godine Ivanić procijeni da je Jelena Trivić nepovratno udaljena iz PDP-a, a da će Stanivukovićev dolazak na čelnu funkciju trajno urušiti rejting partije, čak do granice cenzusa, onda je i ova varijanta u opticaju, uz rutinska tumačenja da je povratak neophodan, makar bio oročen na jedan mandat, jer nema drugog načina da se stranka konsoliduje i izađe iz krize.
Takav tok događaja nije isključen, budući da Draško Stanivuković uveliko ide političkim pravcem za koji je možda pretjerano reći da već u ovoj fazi predstavlja otvoreno „paktiranje sa režimom“. Međutim, razne interesne šeme u Banjaluci toliko su vidljive, da se ne mogu ignorisati. Stanivukovića, ali i njegovog oca, sa Dodikom sigurno ne spajaju komunalni projekti u Česmi. Zajedničko pojavljivanje na protokolarnim događajima te vrste jeste banalan povod za osporavanja. Ipak, relacije obje strane sa Mladenom Milanovićem – Kajom i još par osoba sličnog profila, a posebno volšebni ustupci gradske i republičke vlasti, kada je riječ o mutnim „investicijama“ sa identičnih adresa, imaju i te kakvu težinu i čine sumnje o transformaciji Stanivukovića juniora vrlo utemeljenim. Ma koliko on to pokušavao da kamuflira prilično apstraktnom retorikom, možda efektnom na skupovima Hare Krišna zajednice ili Jehovinih svjedoka, ali potpuno bizarnom na oštro polarizovanoj političkoj sceni RS.
Ako se sve to ima u vidu, nikog ne treba da začudi utisak dobrog dijela Draškovih glasača iz 2020. godine da se nekonvencionalni mladić politički potrošio znatno brže nego što je očekivala većina protivnika republičke vlasti među običnim smrtnicima u najvećem gradu RS. Takva erozija popularnosti pogotovo je dobila na ubrzanju nakon otvorenog razlaza između Stanivukovića i Trivićeve i svega što je nakon toga Jelena izgovorila na njegov račun. Nema tog marketinškog trika iz Stanivukovićevog okruženja koji će preokrenuti ovaj negativni trend, ma koliko gradonačelnik bio uvjeren u svemoć te profesije, tako da Mladenu Ivaniću u prvoj polovini 2023. preostaje samo da pogleda interna istraživanja javnog mnenja i izračuna šta će ostati od PDP-a ako ga prepusti ultraambicioznom omladincu. I da, na osnovu takvog uvida, procijeni hoće li dopustiti da stranka koju je osnovao definitivno ode do đavola ili će povratkom u dnevnu politiku ipak pokušati da sačuva od nje ono što se spasiti može.
Zakulisne radnje
Sve to ipak ne znači da Jelena Trivić ima pregršt alternativa na raspolaganju. U suštini, ona ima samo jednu opciju koja će joj omogućiti da, politički, ostane na površini, pa i da poentira od toga u daljoj perspektivi. Paradoksalno, Trivićeva nema šansu da bude izabrana za novu predsjednicu PDP-a, mada ima većinsku podršku običnog članstva unutar stranke. Ipak, daleko zaostaje iza Stanivukovića u vještini zakulisnih radnji, tako da bi svaki njen pokušaj duela sa Draškom na izbornoj skupštini iduće godine do te mjere bio izložen višemječenom „podzemnom miniranju“, da uopšte ne bi ni došla u priliku da se delegati jasno opredijele na partijskom „kongresu“ između ova dva personalna rješenja.
Takođe, bio bi jalov i pokušaj Jelene Trivić da osnuje novu stranku. Iako bi, u prvi mah, za takvu inicijativu bilo solidnog odjeka, dok još traje eho njene popularnosti unutar opoziciono orijentisane populacije zbog nedavnih izbora, 2. oktobra, sve to bi sa protokom vremena splasnulo, svodeći se na, moguće je, dvotrećinsku većinu u biračkom tijelu PDP-a, što bi, s obzirom na matematičku realnost, okvirno, predstavljalo pet procenata glasača na nivou RS, ali ne i bilo šta više od toga.
Dakle, jedino što bi bilo racionalno, kada je ona u pitanju, jeste zajedničko političko djelovanje sa Nebojšom Vukanovićem. Doduše, Vukanovićeva Lista za pravdu i red nije koncipirana kao klasična stranka, pa ne bi bilo jednostavno formalizovati takvu saradnju u vidu klasičnog članstva Trivićeve i odgovarajuće funkcije za nju. Međutim, bilo kakav modalitet iz kojeg bi bilo jasno da su njih dvoje u timu imao bi efekta, pa bi ih, nesumnjivo, uz rad na stvaranju ozbiljnije infrastrukture na terenu, doveo i do vodeće pozicije unutar opozicione trojke već na prvim narednim lokalnim, a pogotovo na idućim opštim izborima.
Teoretski, u takvoj kombinaciji mogao bi da učestvuje i prepoznatljivi odbornik PDP-a u Skupštini grada Banjaluka Milko Grmuša, raniji generalni sekretar ove partije. Pogotovo ako se ima u vidu njegova nedavna izjava da će „ostati u PDP-u ukoliko Jelena Trivić bude izabrana za predsjednicu stranke“. Ali, u praksi su gotovo nepostojeće šanse za dolazak Trivićeve na tu funkciju. Paradoksalno, minimalna je mogućnost i za Grmušino približavanje tandemu Trivić – Vukanović, ako bude uspostavljen nakon raspleta u PDP-u. Ne zato što će se Grmuša predomisliti, pa „otklizati“ od Trivićeve prema Stanivukoviću, iako su trenutno u „hladnoratovskim“ relacijama, već zbog toga što su njegove predstave o organizacionim pitanjima apsolutno utopijske, do te mjere da ga čine gotovo nefunkcionalnim u realnoj politici.
Kardelj i Jovanović
Posljednji prmjer te vrste je ideja Milka Grmuše o formiranju „Banjalučkog bloka“, ali ne kao nove političke organizacije, već nekakve „nadstranačke“ strukture na lokalnom nivou, što je potpuna fantazija, do te mjere da bi zbog nje bez daha ostao i Edvard Kardelj, izumitelj „udruženog rada“ i sličnih egzibicija u SFRJ, a ne korifej srpske političke i pravne misli Slobodan Jovanović, što bi Grmuši, s obzirom na ideološke afinitete, svakako bilo draže. Takva osobina je obrnuto proporcionalna u odnosu na nesporne govorničke ili spisateljske kvalitete koje Grmuša svakako posjeduje, baš kao što je profesionalna pozicija pravnika u „Novomatiku“ – globalnom, a sve više i regionalnom i lokalnom sinonimu za kockanje – u neskladu sa nizom nesporno humanih i dobronamjernih inicijativa kakve pokreće kao gradski odbornik.
Ipak, za razliku od „Banjalučkog bloka“, imao je Grmuša i lucidnih, mada potpuno nezapaženih ideja. Jednu od njih je iznio prije više godina, a podrazumijevala je ujedinjenje PDP-a i SDS-a, uz sasvim racionalno obrazloženje – da više među njima ne vidi ozbiljne političke razlike, te da je prestala potreba za njihovim nastupom u dvije kolone. Ovim tragom, mediji su tada provjerili puls vrhova obe stranke i tamo naišli samo na čuđenje i odmahivanje rukom. „Argumenti“ protiv integracije bili su uobičajeno nebulozni, čak i tupavi, i svodili su se na navodno „poštovanje tradicije“ samostalnog djelovanja ovih stranaka, kao da bi unutar opoziciono orijentisane populacije u RS nastupilo kolektivno ridanje nad činjenicom da bi svi previdi i greške SDS-a i PDP-a iz protekih decenija završili u političkom „muzeju“, bez prilike da brojni funkcioneri svake godine na odvojenim stranačkim slavama zagude jalovi refren: „Eeee, to su bila zlatna vremena“.
Ako je prošlost PDP-a i SDS-a bila u znaku sumnjivog „zlata“, onda će budućnost, bar kad je riječ o Srpskoj demokratskoj stranci, po svemu sudeći, biti obilježena „platinastim tiražima“, ukoliko se prihvati rezon diskografske industrije da je iznad te odrednice samo nebo. Jer, na posljednjoj sjednici Glavnog odbora SDS-a, ničim izazvan, „povampirio“ se Momčilo Mandić, svakako više simbol anomalija, nego vrlina, u hronologiji djelovanja ove stranke. On je nastupio sa pričom da „Beograd neće podržati SDS dok je Šarović na čelu stranke“, pri čemu nikome razumnom, ni u toj stranci, ni van nje, nije sporan imperativ Šarovićevog odlaska.
Međutim, to se ne bi moglo reći za namjeru svođenja SDS-a na puku filijalu SNS-a Aleksandra Vučića, što je ishod koji bi definitivno sahranio nekada najveću stranku u Srpskoj. Ne zato što Vučić nema fanove u RS, već zbog toga što bi njegovi poklonici s ove strane Drine kao autentičnu priznali samo opciju koju bi lično Vučić predvodio, kada bi to bilo „tehnički“ izvodljivo. U svakom slučaju, jedna godina „politike“ SDS-a zasnovane na Vučićevim stalnim promjenama raspoloženja, bez minimuma dosljednosti, bila bi dovoljna da rapidno nastave silaznu putanju sa Šarovićem, do te mjere da bi relativno brzo raspolagali nekadašnjim skromnim „naprednjačkim“ biračkim tijelom u RS, iz perioda dok su razne SNS-ove u Srpskoj predvodili Adam Šukalo i Hadži Jovan Mitrović.
Hronična sumnja
Izbori za predsjednika SDS-a, najvjerovatnije u prvim mjesecima 2023. godine, rasvijetliće dilemu da li će se ova stranka povinovati Mandićevim direktivama. Iako bi Milovan Cicko Bjelica najviše odgovarao profilu ličnosti kakvu na čelu SDS-a priželjkuje Mandić, među realnim kandidatima za sada su ipak osobe koje raspolažu trunkom svojeglavosti, tako da „vučićizacija“ još nije svršen čin. Iako gotovo svi posmatrači najveće šanse za lidersku poziciju daju aktuelnom vršiocu dužnosti prvog čovjeka stranke Milanu Miličeviću, njegova inauguracija je još daleko od izvjesne i neupitne. Pri tome je zakašnjela, jer bi imala svrhu da se, recimo, desila krajem prošle godine, pošto bi na ta način, ako ništa drugo, bar bila spriječena Šarovićeva „suicidalna“ kandidatura za srpskog člana Predsjedništva BiH.
Ako uskoro bude realizovano, Miličevićevo pozicioniranje na čelu SDS-a, bar u početnoj fazi, imaće krupno opterećenje u vidu hronične sumnje koju izaziva jedna kontradikcija. Naime, Miličevićevi javni nastupi jesu u kontinuitetu opozicioni, ali su već godinama njegovi vodeći unutarstranački lobisti – zagovornici „simbioze“ sa Dodikom, koji bi stranku rado poveli stopama pokojnog Miće Mićića ili živahnog Obrena Petrovića. To opet znači novi period nedoumica, uz dilemu – da li će Miličević naprasno promijeniti retoriku, poput Stanivukovića, ili će zamijeniti (ne)željeno okruženje, od gospodara Sokoca pa nadalje.
Ne treba isključiti ni mogućnost da Miličević do proljeća 2023. dobije dva konkurenta. Prvi je Milan Radović, čije bi insistiranje da preuzme SDS počivalo na sličnoj matrici kao nastojanje Draška Stanivukovića da verifikuje sopstvene dionice u „kontrolnom paketu“ PDP-a. Ako je Radović prvi element u znamenitoj formulaciji „para vrti gdje burgija neće“, onda je Darko Babalj drugi faktor iste jednačine. To nipošto ne znači da je finansijski autsajder. Naprotiv. Radi se o tome da Radović funkcioniše kao menadžer koji smatra da je govor novca dovoljan ključ za svaku bravu, dok Babalj vjeruje da ne razumiju svi takav jezik, pa je nerijetko potrebno da u pratnji „hartija od vrijednosti“ budu i „mišići“. Nema sumnje da će, ako to istinski poželi, Babalj izbiti u prvi plan, što će sigurno prijati njegovom poslovnom partneru Momčilu Mandiću, a možda i nižerangiranim funkcionerima u SDS-u, uvjerenim da je vrijeme za „čvrstu ruku“, koja je svojevremeno bila u stanju da se, u Miličevićevu korist, na referendumskom izjašnjavanju stanovnika Teslića izbori čak i sa SNSD-ovom lokalnom i republičkom mašinerijom, nimalo poznatom po fer pleju.
Međutim, takav tok događaja biće vrlo kontraproduktivan za oslabljeni rejting SDS-a, jer nastup Darka Babalja znatno više odbija, nego što privlači ljude, čak i kada je isključivo u pitanju opoziciono orijentisani dio građana. Da se ne govori o nastavku trenda regionalizacije SDS-a, jer bi dodatno poraslo uvjerenje da se SDS nikada neće „izliječiti“ od potcjenjivanja Krajine. Moguće je da bi monopol Istočnog Sarajeva na predsjedničku funkciju počeo da, unutar stranke, iritira i Posavinu i Hercegovinu, a posebno Semberiju, što ipak ne bi otvorilo mogućnost da se i gradonačelnik Bijeljine Ljubiša Petrović umiješa u trku za lidersku poziciju u stranci, jer je suviše „svilen“ u odnosu na tri veterana unutarstranačkih nadgornjavanja.
Klasični autogol
Šanse za čelno mjesto u SDS-u, u procentima, mogle bi da se označe kroz odnos snaga u kojem Miličević ima 60, a Babalj i Radović po 20 odsto predispozicija za tu funkciju. Međutim, neprijatna vijest je da su i SDS i PDP, u većini raspleta koji su na dnevnom redu, blizu formule u kojoj se šanse da počnu da liče na DNS Nenada Nešića i SPS Gorana Selaka mjere sa 51 naspram 49 postotaka. Kao da im to nije dovoljno, u ovim danima su skloni jednako pogubnoj opciji, pokušavajući da liče na SDP Nermina Nikšića, odnosno, mnogo više – Vojina Mijatovića. Istog onog koji im je postavio ponižavajuće uslove za famoznog četvrtog delegata u Domu naroda BiH.
Iako se u, nažalost, očekivanoj jagmi opozicije u RS za ulazak u vlast na nivou BiH može pronaći i zrno racionalnosti, jer je riječ o načinu da se utiče na niz rješenja, od akciza do Izbornog zakona, u SDS-u, PDP-u, čak i kod Nebojše Vukanovića, nikako da sazri uvjerenje da je to klasični autogol. Jer, realno, situacija u kojoj SNSD ima dominaciju na nivou RS, a opozicija iz Srpske ulazi u Savjet ministara i većinu u Parlamentarnoj skupštini BiH, predstavlja „kec na desetku“ za Milorada Dodika i njegov blok. Jer, pružiće im još četiri godine prilike da do besvijesti ponavljaju matricu o „prosrpskoj vlasti u Banjaluci i probosanskoj osovini SDS – PDP u Sarajevu“, pri čemu su ranija iskustva nedvosmisleno pokazala u kolikoj mjeri se u biračkom rijelu RS „prima“ takva retorika, a koliko pokušaji da joj se parira kontratumačenjima.
Međutim, onog ko je naumio da ponovo skoči u provaliju, ne vrijedi zaustavljati. Makar to bio način da i sljedeća izborna trka na 100 metara započne sa vlašću koja očekuje startni pucanj na 50. metru i opozicijom koja kreće u nadmetanje od nule. U takvim okolnostima, neće biti od naročite koristi ni činjenica da idući izlazak na biračka mjesta, po svemu sudeći, neće proteći uz dosadašnji odnos broja vladajućih i opozicionih stranaka u RS, kako je već pomenuto na početku ovog osvrta – 7:3, već uz još drastičniju relaciju 9:1.
To podrazumijeva potpunu usamljenost tandema Vukanović – Trivić na opozicionoj strani terena. Bili bi lišeni para, kako je, nedavno, sažaljivo primijetio Miladin Stanić, ali i balasta u vidu kombinacije SDS – PDP, uz sve njihove korake koji će ih učiniti sličnim još jednom paru, DNS – SPS. Moguće je da to jeste gubitnički recept, jer je sa postojećim špilom opozicionih karata drugačiji teško moguć. Ali, ako ništa drugo, kada Vukanović i Trivićeva, zbog kolektivne opozicione autodestrukcije, već kreću u trku sa zakašnjenjem od 50 metara u odnosu na rivale, bar nije neophodno da nose 50 kilograma teške, neiskrene partnere na leđima. A neke buduće pobjednike, kao što je to već više puta viđeno u regionu, izgleda ne treba tražiti naspram Dodika – već pored njega.
