Na području Trebinja broj Bošnjaka se nakon rata znatno smanjio. Od predratnih nešto više od pet i po hiljada, u ovom hercegovačkom gradu sada ih je, stalno naseljenih, oko 150 i to uglavnom srednjovječnih i starijih ljudi. U ratnom vihoru većina ih je bolji život potražila u inostranstvu, gdje žive i danas. Ljeta provode najčešće u Trebinju, pa se procjenjuje da ih u tom periodu bude i oko hiljadu.
U Njemačku je ratne 1993. godine silom prilika otišao i Trebinjac Izet Arnautović. Poslije nešto manje od pet godina boravka u Njemačkoj, Izo je došao u Sarajevo kod brata. Tu je dobio posao i živio pet godina. No, život u Bosni, kaže Izet, nije bio za njega. Poželio je da sve to napusti, da se vrati u rodni kraj i krene sve ispočetka. Njegova želja ubrzo je postala stvarnost. U Gornje Grančarevo u Lastvi pored Trebinja, gdje je obnovio svoju kuću, našao je mir.
Morao sam se vratiti. Trebinje je Trebinje. Nema bez Trebinja ništa. To je najljepši grad na svijetu“, tako Izet počinje priču za „Moju Hercegovinu“.
„Rek'o sam – ja idem, ja se vraćam, ja ne volim biti u Bosni. On je mene opet zvao da dođem, da se vratim u Sarajevo, da radim, ali jok. Ja nisam htio. E fala vam brate, jok“, iskren je Izet.
Na mjestu gdje je prije rata bilo njegovo imanje dočekala ga je, prisjeća se, pustoš, devastirane kuće i ugašeno naselje. No, vremenom i ta se slika promijenila. Život se ponovo vratio u Gornje Grančarevo podno Zastrma. U ovom naselju obnovljeno je 15 kuća i jedna džamija. Tokom cijele godine u naselju živi sedam porodica, od kojih je pet povratničkih.
Zahvaljujući donaciji, Izo je iz temelja obnovio kuću i imanje, nabavio nešto stoke i počeo da gradi svoju priču.
U predratnom Trebinju je radio u Luču, sada uzgaja ovce, a povremeno iskoristi i svoje stolarsko umijeće, kako bi zaradio koju paru.
Od uzgoja ovaca i toga što „uradi svojim rukama“ može se, kaže, lijepo živjeti. U bašti zasadi malo povrća, tek da ima za sebe.
Izet živi sam. Sam obavlja i kućne poslove i sam brine o 60-ak ovaca, koje čuva na imanjima iznad kuće. Tu provodi gotovo cijeli dan. Nije mu, kaže, to ništa teško. Dok ovce pasu društvo mu pravi pas Bela i dvije mačke o kojima se brine, otkako im je vlasnica umrla. Šteta je, kaže, da niko o njima ne vodi računa.
Od bližih komšija samo je dvoje čeljadi, brat i sestra koji žive u kući do njegove. Druži se sa komšijama, po potrebi odlazi u Trebinje, gdje vrijeme provodi sa bivšim kolegama. Lijepo mu je.
„Lijepo. Mislim, normalno. Radi se vazda nešto. Dani su lijepi… Dođu mi i komšije. Čuvam ovdje svoje, i ovce jednog prijatelja. Ima ovdje više ljudi koji su kupili kuće, imaju dolje Šakote. Ma ima ljudi u selu. Nije mi daleko ni Baćijeva kuća. Imam i u Lastvi dosta prijatelja, svih nacionalnosti. Družimo se“, opisuje Izet povratnički život.
O minulom ratu se u druženjima sa komšijama i prijateljima, kaže naš sagovornik, ne priča. Nacionalnost ne poznaje. Za njega samo postoje, tvrdi, čovjek i nečovjek. Nacija – to je glupost.
„Ma za mene ne postoji nacija. Ma mi smo svi isti. Svaka čast pravim vjernicima. Pravog vjernika se nikad ne boj, nego se boj onog nevjernika. Bog je jedan. Bog je nas sve stvorio isto ko što je stvorio ovu mušicu, ovcu, sve… Normalan narod. Ako vidiš da će te glava zaboljeti od nekoga, ti bježi od njega, nije bitno koje je nacionalnosti. Vidiš šta se danas dešava, ubija se za sto maraka. Trebinje, kakvo je bilo prije, nije bilo ljepšeg i mirnijeg grada na svijetu. Sada se ne može porediti. Sada nema ni firmi. Ne znam od čega ljudi žive. Na selo neće danas niko. U Lastvi, evo ovdje, ovi što su otišli, ma nema toga Boga više ih vratiti na selo. Ma to nema teorije. Neće. Sela su sva pusta“, iskren je Izet.
Dođe mu i nekoliko puta godišnje brat iz Sarajeva. Simbolično obilježi Bajram, ide kod prijatelja na slavu, čestita im, čestitaju mu, i tako ukrug.
Dolazi zima. Iako u Gornjem Grančarevu ne budu jake Izet ih dočekuje spreman. U ovom dijelu Trebinja Hercegovina se osjeti onako istinski, izvorno. Kamen, livade, nisko i srednje rastinje, a katkad se zna javiti i vuk, pa Izet kaže da je najbitnije ovce zaštititi od njega.
On se ne plaši i jedno sigurno tvrdi, u grad ne bi nipošto, pod Zastrmom će i dalje ostati, tu se osjeća slobodno i da vrijeme vrati unazad, kaže, sve bi uradio isto.
Husein Hodžić: Nemaju svi jednak tretman u Trebinju
Sa problemima trebinjskih bošnjačkih povratničkih porodica najbolje se upoznao dugogodišnji, sada već bivši efendija Husein Hodžić.
U razgovoru za „Moju Hercegovinu“ govori o tome kako je tekao proces povratka u Trebinje i koliko se svijest ljudi o suživotu u ovom hercegovačkom gradu promijenila. On kaže da veliku pomoć Bošnjacima u Trebinju pružaju njihovi prijatelji i rodbina iz inostranstva.
Mišljenja je da pripadnici sva tri konstitutivna bh. naroda u Trebinju nemaju jednak tretman u pogledu povrata imovine vjerskim zajednicama. Na tom polju, ističe Hodžić, nešto se radilo, ali sve je to jako malo.
Prema njegovom mišljenju, posljedice rata u BiH može riješiti samo vrijeme, ne ljudi. Njegova glavna zamjerka trebinjskim povratnicima je to što se nisu inkorporirali u društveni život.
„Da oni time što nisu aktivni u društvu, mogu da riješe svoje probleme, ja bih to pozdravo, a ovako nema smisla. Ovako ovo se vuče u jedan ambis odrođavanja čovjeka od čovjeka, pa čovjeka od institucije. Tu se i sam čovjek gubi“, smatra Hodžić.
Nema tačnu evidenciju o trenutnom broju Bošnjaka u Trebinju, ali se procjenjuje da ih je trenutno oko 150.
„Oni koji su prvi došli, oni polako izumiru. Imamo tendenciju da oni koji su otišli snažni, mladi, hrabri, sada se vraćaju kao penzioneri i borave ovdje sve više i više. Tri mjeseca su gore, a devet ovdje. U koju statistiku tog insana pisati. Turista nije, kod svoje kuće nije… Imamo i još nešto starih povratnika. Novi se ne rađaju“, kaže Hodžić.
On ističe da su povratnici uglavnom u grupi kojoj je potrebna neka vrsta socijalne pomoći, te da je u Trebinju osnovano Udruženje za humanitarnu pomoć „Imaret“, čije usluge mogu koristiti svi, bez obzira na to kojoj konfesiji pripadaju.
[mhc_antrfile naslov=”Bošnjačka naselja”] Bihovo i Gornje Grančarevo su naselja koja su prema prijeratnom popisu stanovništva imala najveći broj Bošnjaka. Pored tih, Bošnjaci su u Trebinju bili brojni u Donjem Čičevu, Donjem Grančarevu, Arslanagića Mostu, Skočigrmu i drugim mjestima.[/mhc_antrfile]
Hodžić, upoređujući vrijeme svog dolaska u Trebinje i situaciju, po pitanju suživota, danas, kaže da se, ipak, dosta toga popravilo.
„Ja kada sam 2001. godine došao, to je bila jedna jeziva slika i mislio sam da se ništa neće moći uraditi. Mi nismo u Trebinju imali nekih problema da ubiju, napanu ili premlate nekog povratnika. I ovo što je bilo, bilo je vrlo sitno, a mi smo znali vikati kao da je golemo. Kasnije je došlo jedno mirnije vrijeme, ljudi su počeli kafe da piju zajedno. Sjećam se maja 2001. godine, kada je bila svečanost postavljanja kamena temeljca za džamiju. Bile su tada strašne demonstracije. Te slike su obišle svijet. Sve nam je taj dan prisjelo. Policija je narednih dana non-stop tu bila. Kontrolisali su svakoga ko nam se želio približiti. Sada je mnogo bolje, toga više nema“, ističe Hodžić i sa razočaranjem govori kako ga sada muče drugi problemi.
„Sad mene gone ovi moji. Ja sam neko ko može graditi saradnju sa Pravoslavcima. Meni sad iz Sarajeva kažu da sam previše otvoren. Ima u tome i politike“, zaključuje Hodžić za „Moju Hercegovinu“.
