TREBINjE – Dvadesetosmogodišnja Trebinjka Oksana Kašiković (rođena Kuljanin) majka je dva dječaka i jedan je od najboljih studenata prve generacije smjera industrijsko inženjerstvo za energetiku na Fakultetu za proizvodnju i menadžment u Trebinju, gdje je nedavno diplomirala i tako postala prvi diplomac na ovom smjeru.
Oksana se udala sa osamnaest godina i sa suprugom Dejanom odlučila da osnuje porodicu. Tek kada je rodila prvog sina odlučila je da nastavi obrazovanje i upiše fakultet koji je željela.
Kada je stariji sin David imao tri godine rodila je drugog dječaka i dvije sedmice nakon poroda nastavila da ide na predavanja.
U priči za “Moju Hercegovinu” Oksana kaže da bi ponovo isto uradila. Nije se obazirala na komentare “gdje si požurila sa udajom?”, “zašto prvo nisi završila fakultet?” i slično.
Kad imaš porodicu koja te voli, i učenje ide lakše, uvjerava ona.
Protekle nepune četiri godine, priča, najbitije je bilo dobro se organizovati. Pored obaveza koje je imala u kući i brige oko djece, našla je vremena da čita, vježba, crta i bez problema naniže brojne desetke. Zato je uvjerena da ko hoće nešto da uradi taj nađe način, a ko neće, vrlo lako nađe izgovor. Ona je našla način.
Kaže da nije dovoljno da žena bude samo majka, u potpunosti je ostvarena tek kad ima srećnu porodicu i kada radi ono što zaista voli, sigurna je Oksana. Baš zato je na putu do zvanja koje je željela ništa nije moglo zaustaviti.
Najveću zahvalnost, kaže, duguje svom mužu, koji je i sam insistirao da ona nastavi školovanje, a bez pomoći njenih i muževljevih roditelja uloge majke i studentkinje ne bi bile tako lako spojive.
U priči za “Moju Hercegovinu” Oksana se s osmijehom prisjeća tog 4. decembra, kada je s predavanja otišla u bolnicu da se porodi.
“To jutro, dok sam se spremala za predavanja, činilo mi se da je porođaj blizu, ali ipak sam odlučila da odem na fakultet. Na predavanjima sam osjetila da bih mogla da se porodim. Otišla sam kući, uzela stvari i suprug me je sa starijim sinom odvezao u bolnicu i uskoro sam rodila Andreja. Kad sam se vratila, nakon dvije sedmice sam krenula ponovo na predavanja, jer nisam željela da nešto propuštam”, priča Oksana.
Učenje joj nije teško padalo, a i motiva je imala na pretek.
Iako je prvobitno fakultet upisala u Mostaru, odlučila je da se prebaci u Trebinje, kako bi sebi olakšala i bila bliža mužu i djeci.
“Tada sam rekla sebi da moram dati sve od sebe. Mala su djeca bila, nisam mogla ništa da radim, a s obzirom na to da predmeti nisu previše teorijski, uglavnom su u pitanju proračuni, sve je to bilo drugačije. Nisam to doživljavala kao neko pretjerano “bubanje”. Bukvalno sam učila u slobodno vrijeme, uz muziku sam to radila. Prva godina je bila dosta lakša, a kasnije sam polako napredovala. Opet kažem, svako treba da radi i uči ono što ga interesuje. Možete vi žavršiti nešto sto možda važi za dobar fakultet i da imate unosno zanimanje, ali ako vi ne volite to da radite i ako to činite sa nervozom, od toga nema ništa”, kaže Oksana za “Moju Hercegovinu”.
Iako se udala poprilično mlada, smatra da nigdje nije zakasnila, ništa nije propustila, i ostvarila je ono što je željela. Vrlo je važno, kaže, da žena ulaže u svoje znanje, pa Oksana namjerava da nastavi i master studije, a o proširenju porodice za sada ne razmišlja.
Oksanin muž Dejan zaposlen je u Oružanim snagama BiH. Kaže da je od početka znao želje svoje supruge i da je baš zog toga odlučio da joj pomogne kako bi u potpunosti bila zadovoljna. Podrška i povjerenje, kaže Dejan za “Moju Hercegovinu”, najbitnije je u odnosu supružnika.
„Smatrao sam da je za moju suprugu najvažnije da na vrijeme izvršava svoje obaveze koje su se odnosile na predavanja i polaganje predispitnih i ispitnih obaveza, tako da sam preuzeo veliki dio i njenih obaveza kako bi ona sve to mogla postići. Kada su u pitanju djeca, najveću zaslugu prepisujem svojim roditeljima koji su bili i ostali velika podrška, za moju suprugu i mene. Veoma sam ponosan na svoju suprugu, jer je izuzetno jaka i samostalna osoba. Najviše bih volio da sam prisustvovao odbrani Završnog rada, ali je moj posao takav da zahtjeva česta odsustva od porodice“, kazao je za „Moju Hercegovinu“ Dejan, koji je trenutno na mirovnoj misiji van zemlje.
Oksanina nije zaposlena, a želja joj je da svoje znanje prenosi mlađim generacijama i sebe vidi u ulozi profesora. Smatra da ništa u životu ne treba čekati, već svemu ići ususret.
“Prvi sam student koji je završio ovaj ovaj smjer u Trebinju i nadam se da će neko imati sluha, dati dobar primjer i pokazati mi da se moj trud zaista isplatio. Mislim da imam dovoljno znanja da bih mogla to da radim”, iskrena je naša sagovornica.
Iako veliki broj obrazovanih mladih ljudi svoju budućnost ne vidi u BiH, Oksanina želja je da ostane u Trebinju.