Ima izvjesne simbolike u činjenici da je nova Vlada Republike Srpske izabrana na sjednici Narodne skupštine RS održanoj 21. decembra, dakle, na datum kada se u bivšem Sovjetskom Savezu zvanično obilježavao Staljinov rođendan, mada je davno preminuli vladar, prema dostupnim saznanjima, u stvarnosti ugledao svijet 15 dana ranije.
Vezu, ipak, ne treba tražiti u brutalnim obračunima Josifa “Visarionoviča” Džugašvilija sa skepticima u SSSR-u, a još češće sa istomišljenicima, ako bi se desilo da nekog pogrešnog ružno pogledaju. Naravno, nije baš sjajno biti kritičar aktuelne vlasti u RS, ali, osim sumnjivih tragičnih sudbina više desetina osoba u proteklim decenijama, prostor između Novog Grada i Trebinja još nije dobio razne “gulage” i slične lokacije za “prevaspitavanje narodnih neprijatelja”.
Konekcije pogotovo nema u aktuelnim burama na globalnoj sceni, koju obični smrtnici među Srbima sa obe strane Drine uglavnom posmatraju sa neskrivenom rusofilijom, dok pripadnici političke ili intelektualne samoproklamovane elite nerijetko traže opravdanja za preusmjeravanje nacionalnog broda prema dominantnom zapadnom narativu u odnosu na rat u Ukrajini. U aluziji na datum, daleko bilo, nema nikakvog osporavanja srpskih emocija prema zemlji od Kalinjingrada do Vladivostoka.
Jer, Staljin, prije svega, uopšte nije bio Rus, a njegove najčešće žrtve pripadale su najbrojnijem narodu u pokojnom SSSR-u, na tragu Lenjinove mantre o “velikoruskom šovinizmu” kao glavnoj opasnosti za boljševički sistem u nastajanju. Džugašvili je, nije na odmet podsjetiti, bio Gruzin, mada ni u njegovom rodnom kraju nisu rijetki glasovi koji sa nelagodom i distancom odbacuju taj podatak, pa Staljina svrstavaju u Osetine, narod iranskog porijekla, danas separatistički raspoložen prema Tbilisiju.
Međutim, određene dodirne tačke između današnje RS i Kremlja prije skoro čitavog vijeka postoje u domenu gotovo potpune beznačajnosti izvršne vlasti. U Staljinovo doba, Vlada se, prvobitno, zvala Sovnarkom (Savjet narodnih komesara), a njeni članovi su, tokom godina, postali irelevantni činovnici, zaduženi za puko održavanje sistema, dok je sve strateške odluke u njihovim resorima donosio ili odobravao samo jedan čovjek. Baš kao u današnjoj RS, gdje se zna ko je ključni autoritet za tokove novca, mehanizme sile i sva ostala pitanja, iole značajna za život u Srpskoj.
Tim koji dobija
Naravno, mašta samih šahovskih figura na Dodikovoj tabli ne seže toliko daleko da bi u tom miljeu tragali za bilo kakvim konotacijama formiranja nove Vlade RS osim, eventualno, spoznaje da je verifikovana na zvanični prvi dan ovogodišnje zime. Eh, da je prvi, rekli bi, figurativno, svi oni koji se ne osjećaju najbolje živeći pod vlašću aktuelnog predsjednika Srpske, do te mjere da bi se rado prisjetili i nekadašnjih objava da se drevni kalendar Maja iz srednje Amerike završio 21. 12. 2012. godine, nakon čega je trebalo da se desi kraj svijeta, tako da ispada da već jednu deceniju, u stvari, živimo u postapokaliptičnom dobu.
Neki i u takvim vremenima sasvim vješto plivaju. To se, prije svega, može primijetiti za pet ministara čije su pozicije, uz premijera Radovana Viškovića, ostale nedirnute. Riječ je ministarki finansija Zori Vidović, Petru Đokiću u resoru energetike, te Alenu Šeraniću, Zlatanu Klokiću i Senki Jujić u fahovima zdravstva, evropskih integracija i lokalne samouprave. Obično se kaže da se ne mijenja tim koji dobija. U ovom slučaju, čak i uz maksimum tolerancije, teško je prepoznati “pobjedu” u rezultatima ovog kvinteta. Prije svega u dometima Vidovićeve, naročito ako se zna da novi mandat preuzima neuvjerljivo ponavljajući šefovu mantru da je “Srpska najmanje zadužena u regionu”. Pri tome, ne smatra naročito bitnim to da je ukupni dug RS krajem 2022. dostigao skoro 6,2 milijardi KM, a da je ne tako davno, odnosno, uoči korone, recimo, iznosio 5,3 milijardi KM. Ovaj podatak s početka 2019. godine govori o nimalo ohrabrujućem skoku, ma koliko se apologete vlasti trudile da objasne kako je najvažnije da je ukupni dug “zakovan” za relativno stabilnu cifru od 50 odsto BDP-a Srpske.
Đokić je vjerovatno jedini ministar energetike u regionu kojem je pošlo za rukom da nove četiri godine u ministarskoj fotelji dočeka u znaku štrajka u termoelektranama u Gacku i Ugljeviku, što je vrlo bizarno, ako se zna da upravo ova javna preduzeća slove za sisteme koji omogućuju zaposlenim visok životni standard, bar za pojmove važeće u RS. Ali, Đokiću se “može” da politički preživi nezadovoljstvo čak i relativno privilegovanih u ovom društvu, jer uz potpuni muk javnosti protiču i znatno ozbiljniji lomovi, poput predstojećeg osjetnog poskupljenja struje za najširu populaciju.
Jujićeva produžetak mandata, po svemu sudeći, duguje činjenici da je u prethodnom periodu bila nevidljiva, što je nije spriječilo da u resor uvede originalan običaj – da zaposleni u ministarstvu ustaju na noge lagane kada se ona pojavi u njihovim kancelarijama. Za razliku od nje, Šeranić se možda i miješao u posao, ali ne svoj, već je “oduzimao hljeb” portparolu vlastitog ministarstva. Mora se priznati da je, naročito u periodu epidemije, izuzetno elokventno obavljao dužnost “glasnogovornika”. Ali, šta to vrijedi kad se nije usudio da preispita nijedan kontroverzni potez sivih eminencija ovdašnjeg zdravstva, od ranijeg ministra Ranka Škrbića pa nadalje.
Zanimljivo je da čak troje od pet preostalih “veterana” u Vladi dolaze iz bošnjačkog naroda. To se može objasniti težinom potrage za “poštenim Bošnjacima”, čak i unutar glomazne mašinerije kakva je SNSD. Međutim, iako poduhvat jeste komplikovan, nije nepremostiva prepreka, što potvrđuje i dolazak Sevlida Hurtića na mjesto ministra trgovine i turizma RS. Čovjeku novac sigurno nije motiv, jer je u zvaničnim formularima pomenuo da raspolaže kapitalom i imovinom čija je vrijednost blizu 10 miliona KM. Ali, čak i za takvu relaksiranu klijentelu, bio bi pretjeran direktan transfer iz SDA u SNSD, pa je Dobojlija Hurtić namjeru da lično doprinese cvjetanju trgovine i turizma u RS privremeno kamuflirao ličnim projektom “BH Zeleni” i jednokratnom koalicijom “Pokret za državu”.
Krvna zrnca
Takve sreće nije bio posljednji, peti Bošnjak, Dado Dogan, jer su dušmani odmah “iskopali” ne baš pohvalni detalj o njemu – da je svojevremeno bio osuđen uslovnom zatvorskom kaznom zbog ugrožavanja javnog saobraćaja, da bi mu sankcija naprasno bila oproštena, u okviru amnestije na koju je imala pravo ranija predsjednica RS Željka Cvijanović, lucidno sluteći da će mladić biti upotrebljiv kao ministar samo par sezona kasnije. Griješni socijalista iz Brčkog, odnosno Pelagićeva, brzopotezno će dobiti rezervu, a Milorad Dodik je iskoristio priliku da malo praktikuje svoju omiljenu disciplinu, demonstrirajući “žestoki”, a suštinski fingirani obračun sa “mangupima u sopstvenim redovima”.
Ali, lider SNSD-a to čini samo kad su “mangupi” manje-više marginalni, poput do juče anonimnog Dogana ili nesrećnog predsjednika Regulatorne komisije za energetiku sa nebuloznim tumačenjima obračuna za struju. Čim imaju kakvu-takvu težinu u Dodikovom okruženju, poput Vlade Đajića, zaustavljaju se teatralno najavljene “čistke”, pa nakon “kuliranja” direktora UKC-a više niko i ne pominje navodnu stranačku obavezu odricanja od viška funkcija.
Dodikova žustrina u reakciji u slučaju “Dogan” već nije ponovljena kad se ispostavilo da i nesuđeni ministar rada i boračko-invalidske zaštite, Dragoslav Kabić iz Prijedora, ima slične grijehove u prošlosti kao mladić iz Distrikta. Iako se već zakotrljalo suprotno uvjerenje, da će doći do svojevrsnog domino-efekta, koji bi mogao da pogodi u narednim danima čak i Petra Đokića, pa i samog Radovana Viškovića, čak i da se to desi, za Dodika neće uslijediti nikakva apokalipsa. Tačno je da je Đokić napoznatiji kolekcionar nepovoljnih, a pravosnažnih sudskih presuda. Nije sporno da je u opticaju, za sada samo u federalnim krugovima, teorija o navodnim kompromitujućim snimcima koji bi mogli da dovedu i premijera RS u ozbiljnu nevolju, do granica ostavke. Ali, čak i da ovaj dvojac bude prinuđen na odlazak, što bi već značilo da je “pokošena” skoro trećina vlade na samom startu, ovi potresi, koji na ovdašnjoj javnoj sceni danas djeluju veliki kao svemir, već sutra će biti deplasirani, upravo zbog činjenice da su svi u vladajućem bloku, osim jednog lica, puki potrošni materijal. Ma koliko ranije bili prepoznatljivi i žilavi.
Ako predsjednik banjalučkog SNSD-a ne mora da ide zbog niza funkcija, nekako će se “prošvercovati” i Miloš Bukejlović, novi ministar pravde, ali i stari vlasnik prijave “Transparency Internationala” zbog sukoba interesa, jer je kao još jedan Dobojlija u izvršnoj vlasti već u predministarskim danima naučio da je u RS moguće istovremeno biti i odbornik u gradskom parlamentu i direktor u javnom preduzeću i član dva nadzorna odbora. I povrh svega, moguće je zvati se Miloš, a predstavljati Hrvate u Vladi. Što ne treba da čudi, pored kolege sa nesporno slovenačkim prezimenom Vipotnik na funkciji ministra porodice, omladine i sporta što, kao i u prethodnom slučaju, izazove i mnoge koji su neskloni “prebrojavanju krvnih zrnaca” da se bar nasmiju ovakvim egzibicijama. Njegova ekselencija Bojan je, prema posljednjim saznanjima, ne tako davno čak i mijenjao nacionalno određenje, što je običaj koji je u RS inaugurisala živopisna Nina Bukejlović, pokćerka dobojskog šerifa Obrena Petrovića. Budući da se, očito, na nju više ugleda nego na vlastitog stranačkog lidera, ovaj kadar US je već prikupio i solidne nepotističke odrednice, kao kum odlazećeg ministra Srđana Rajčevića, ali i rođak Natalije Trivić, takođe vedete na izlaznim vratima iz Vlade.
Konačno, u živopisnom tročlanom hrvatskom sektoru u Vladi RS nalazi se i Željka Stojičić, ranija potpredsjednica NSRS, čije kompetencije ne osporavaju ni politički rivali. Ali, u domenu ekonomije, što joj je dosadašnja profesija, prije nego što je dobila u nadležnost prosvjetu i kulturu, sa kojima nije imala nikakva iskustva, baš kao ni Bukejlović junior sa pravosuđem.
Gotovo dvije trećine Vlade čine, bar nominalno, novi ljudi. Mada, to se teško može reći za Vojina Mitrovića, dosadašnjeg ministra spoljne trgovine BiH, iako formalno jeste “dašak svježeg vjetra” u Viškovićevom budućem kabinetu. Jer, očito, nema te funkcije kojom će Dodik da se dovoljno oduži visprenom Sembercu za “prelijetanje” iz nekada opozicionog NDP-a u SNSD 2014. Iako je taj angažman, u suštini, bio tek pauza od par mjeseci između dva Mitrovićeva članstva u Dodikovoj stranci, a i NDP je četiri sezone kasnije završio u istom jatu. Vojin je toliko zaslužan da će, sigurno, kada SNSD u dalekoj budućnosti izgubi vlast, vjerovatno biti jedini kadar za kojeg će Dodik “urgirati” i kod novih gospodara RS da ga preuzmu.
Krug budućih činovnika sa zvučnim titulama, ali i neznatnim ovlašćenjima, imajući u vidu dominantnu sjenku Milorada Dodika koja se nadvija nad svima njima, zatvaraju kadrovi SNSD-a, Željko Budimir i Savo Minić. Ako Budimir, kao profesor FPN-a i novi “komesar” za visoko obrazovanje, bude suočen sa osporavanjima kao ministar, nema sumnje da će bilo kakav minus kompenzovati nadobudnošću i pretenciozošću, kategorijama kojima ovaj “ekspert za geopolitiku”, čije su analize uvijek nepogrešivo usklađene sa Dodikovim dnevno-političkim potrebama, raspolaže u dovoljnim količinama za svih 15 preostalih kolega u Vladi RS.
Ozbiljna sila
Sa Savom Minićem već nema šale, ali ne zbog toga što je bio načelnik opštine Šamac ili direktor “Kaldere”, već zato što je godinama predsjednik Lovačkog saveza RS. A ta formacija je, bar je u FBiH u ovakvu teoriju uvjeren značajan broj poznatih persona, od Josipa Pejakovića pa nadalje, jedina istinska nasljednica Vojske RS, jer raspolaže sa 20.000 naoružanih članova raspoređenih u 79 društava. Realno, to jeste sila od koje bi i Dodik morao da strepi, ukoliko mu se omakne da povisi ton u Minićevom prisustvu. Pučeve su, kroz istoriju, i srpsku i globalnu, češće predvodili neupadljivi likovi, poput Minića, nego osobe koje izazivaju žestoke polarizacije, kakav je bio dosadašnji ministar Dragan Lukač.
A odlazak Dragana Lukača iz Vlade i dolazak Siniše Karana na njegovo mjesto je jedina promjena koja zaista ima određenu specifičnu težinu. Bar toliku da u Karanovom slučaju ima smisla sačekati da prođe znamenitih 100 dana prije suvisle ocjene njegovih dometa. Bez obzira na simpatije ili antipatije prema političkoj strukturi iz koje dolazi, personalno, on se u dosadašnjoj biografiji potrudio da se ne bruka.
To, naravno, nije garancija uspjeha na novoj funkciji, jer je ipak riječ o osobi koja veoma drži do hijerahije, što značajno sužava prostor za ozbiljnije zahvate u budućem resoru, kakve može da izvede samo profesionalac sa iole odriješenim rukama, a ne puki izvršilac tuđih zamisli.
A o Lukaču znatno više od početka i sredine govori kraj njegove ministarske karijere. Iako je dugo, a ispostavilo se i sasvim neopravdano, slovio za jedinu osobu u Dodikovom okruženju spremnu da mu parira na svaki način, pa čak i da iznutra pokrene “tranziciju vlasti”, sada je jasno da su to bile notorne mistifikacije. I da je mnogo talentovaniji za otrcane interesne dilove, odavno poznate u balkanskoj politici, nego za “igre prestola”. Kada se saga okonča Lukačevim dolaskom na buduću poziciju direktora Puteva RS, bisage novopečenog civila nesumnjivo će biti popunjene, ali će takva putanja, bar kad je CV u pitanju, biti podjednako porazna kao pristanak Dragana Čavića da nakon mandata predsjednika RS bude direktor “Elektrokrajine”. Pogotovo ako se zna da je u oba slučaja riječ o ličnostima koje su se veći dio života trudile da ostave utisak da za njih ne važi onaj stih Duška Trifunovića: “Po meni se ništa neće zvati”.
Sa tim riječima, ovjekovječenim u refrenu “Bijelog dugmeta”, nikakav problem nemaju koalicioni partneri SNSD-a. Kada US, NPS, DEMOS i SP, uz rastureni “Pokret za državu”, bez gunđanja prihvate da Dodikova stranka ima 10 od 16 ministarskih fotelja, a osim socijalista sa dva resora svi ostali pristanu na po jednu adresu u Vladi RS, onda nema dileme da je riječ o odnosu snaga u kojem “stariji brat” može da čini, doslovno, šta hoće. Pa i da stavi katance na prostorije ovih strančica, a ključeve baci u Savu ili Drinu.
Brojevi govore da ne bi moralo da bude tako, jer SNSD ima 29 mandata u NSRS, a US, NPS, DEMOS i SP u zbiru 17. Ako im se dodaju i jednokratni lažni “opozicionari”, DNS i SPS, sa ukupno sedam poslanika, to su 24 glasa u parlamentu. Svako ko se ozbiljno bavi politikom širom planete ovakvu statistiku tretirao bi kao važan ucjenjivački kapacitet. Ali ne i koalicioni partneri SNSD-a, bilo da, poput Nenada Nešića i Gorana Selaka, pristaju da bude dio skupštinske većine i bez ministara, samo za pokoju mrvicu “po dubini”, bilo da, kao u slučaju DEMOS-a, pa i US, prolaze kroz ozbiljne unutrašnje lomove zbog poniženja u podjeli karata za koalicionim stolom.
Male bare pune krokodila
Zbog toga su, u drugom slučaju, nevoljnici došli do tačke da van njihovih “barica” nikog ne zanima to što su pune frustriranih “krokodila”. Pa ni to da je Nedeljko Čubrilović svojim pristankom na jedno ministarsko mjesto – naravno, za sebe – uspio da u ljutnji ujedini čitav partijski vrh, uključujući čak i neartikulisanu i bezbojnu Spomenku Stevanović. Ili da tri poslanika US uopšte nisu oduševljena “delegiranjem” Vipotnika u Vladu. A o izostanku otpora NPS-a prilikom degažiranja Dike Cvjetinovića iz fotelje ministra privrede u samom foto-finišu, i to u režiji Vojina Mitrovića, da se i ne govori. Osim u kontekstu činjenice da su pojedine odrednice, poput žargonskog izraza za tečni sadržaj iz nosa, prerano potrošene, na nadimak bivšeg ministra unutrašnjih poslova Srbije, na primjer, pored tako visprenih kandidata za ovu “titulu” zapadno od Drine.
U svakom slučaju, kada nova-stara Vlada RS bude obilježavala prvu godišnjicu rada, u posljednjem mjesecu 2023. godine, ne bi bilo na odmet da pribjegnu malom falsifikatu. Recimo, istom kakvom su pribjegli vodeći ljudi FNRJ, kasnije SFRJ, kada su poslije Drugog svjetskog rata počeli da obilježavaju jubilej Prve proleterske brigade, jedne od najpoznatijih partizanskih jedinica. Naime, ta formacija je, kako potvrđuju sve objektivne hronike tog doba, u stvarnosti osnovana 21. decembra 1941. godine. Datum nije slučajno odabran, već se ciljano išlo na to da se dan osnivanja podudari sa Staljinovim rođendanom.
Ali, avaj, 1948. je došlo do razlaza sa “Visarionovičem”, pa je jugoslovenskim komunistima postalo nelagodno da slave godišnjicu formiranja famozne brigade na realni datum. Pronađen je prilično komičan izlaz iz novonastale situacije, jer je jubilej – koji je poslije rata već postao Dan JNA, sa takvim statusom sve do 1990. godine – naprasno pomjeren za 24 časa, te je počeo da se slavi dan kasnije, 22. decembra.
Dakle, i vladajući blok u RS sada ima pred sobom čitavu godinu da se presabere i da se, shodno tome, udalji od ne baš željenih aluzija na Staljina. Jer, i vrijednosno, titoizam im je svakako bliži od Moskve, ma koliko godinama potencirali neiskrenu i demagošku verziju rusofilije, sa naopakim varijacijama u kakvim čak i surovi Gruzin predstavlja “kariku koja nedostaje” između ruskih imperatora, zaključno sa Nikolajem II Romanovom, te jedinog postjeljcinovskog lidera savremene Rusije, Vladimira Putina.
U takvim okolnostima, bilo bi optimalno da Vlada Srpske jubilarnu sjednicu održi idućeg 22. decembra, a ne 21. 12. Pri tome, njenim kreatorima, od onog koji ima posljednju riječ pa do manje važnih, neće biti problem da ubijede podanike u RS da više vjeruju njima, nego vlastitim očima i ušima. Kada se čitava simbolika izmjesti na Dan JNA, onda će se već lakše disati. Jer, ipak je to bila, kako su tvrdili njeni civilni i vojni predvodnici, jedna od pet najmoćnijih armija u svijetu u doba hladnog rata. Sad, to što se raspala po etničkim šavovima kao kula od karata pri prvom ozbiljnijem izazovu, nije toliko ni važno.
U glavnoj vladajućoj stranci u Srpskoj, a posebno njenim manjim partnerima, i onako ne prave planove na duže staze, pa više i ne pamte svrhu “petoljetki”, Staljinovih ili Titovih, svejedno. Rok trajanja SNSD-ovih projekcija, u svakom domenu, jeste – od danas do sutra. A u tom vremenskom rasponu, “čelična krila naše armije”, raspoređena u “prekomponovanih” 16 ministarstava u Vladi RS, svakako će solidno poslužiti.
