Nije sporno, većina političara širom planete jedno misli, drugo govori, treće radi. Međutim, Srbe su u 2023. godini, sa obe strane Drine, zadesili vladari koji su tu matricu doveli do maksimuma. Ova neprijatna navika uglavnom funkcioniše tako da predsjednik Srbije Aleksandar Vučić postavlja standarde, a manje ili više oduševljeni prvi čovjek Republike Srpske Milorad Dodik često ponavlja gestove biološki mlađeg, a politički „starijeg brata“ iz Beograda.
Posljednji primjer te vrste je slučaj „Narodnog pokreta za državu“, navodno nove etikete čije je formiranje Vučić teatralno najavljivao mjesecima. Još u martu je donedavni lider Srpske napredne stranke počeo da priprema teren za Vidovdan, kao datum kada će predstaviti Srbiji novi okvir za njegovo političko djelovanje. Međutim, kada se približio 28. jun, prevrtljivi „vođa“ je samo nadrndano procijedio da se čitav poduhvat odgađa za septembar, a da će epski datum, zapamćen po Milošu Obiliću i Gavrilu Principu, biti tek povod za daleko skromnije oglašavanje, u znaku nekakvog proglasa, te uz par obznanjenih imena iz vrha budućeg „projekta“, tek toliko da pastva gladna informacija ima čime da se zanima do završnice ovog ljeta. Ipak, čak se ni to nije desilo, pa je Vučićev „spin dana“ bilo tek slanje vlastitog sina u Gračanicu u majici sa natpisom „Predaja nije opcija“.
Naravno, u uobičajenom folirantskom stilu, Vučić i njegovo neposredno okruženje dali su do znanja da je do hronološkog pomjeranja došlo zbog krize na Kosovu koja se, s njihovog stanovišta, približava vrhuncu. Međutim, situacija na KiM, što se tiče intenziteta, bila je neznatno različita i tokom proljeća ove godine, kada je prvi put bačen mamac zvani „Narodni pokret za državu“. Ali, to nije spriječilo vrh SNS-a da sedmicama zabavlja mase pričom o predstojećem poduhvatu nakon kojeg na političkoj sceni Srbije „ništa više neće biti isto“.
Gora i miš
Biće da je ipak riječ o svojevrsnoj psihološkoj anomaliji Aleksandra Vučića, zapamćenog u proteklim godinama po nizu sličnih egzibicija, uz nevjerovatnu potrebu da danima, sa raznim povodima, trese svakakve gore, a da se na kraju „pravi Englez“ kada se ispostavi da je jedina posljedica njegovih frtutmi to da se rodio gotovo nevidljivi miš. Možda je najbizarniji prizor sa ovakvim tokom povezan sa svojevremenim ubistvom folk pjevačice Jelene Marjanović. Uporniji mazohisti vjerovatno još pamte kako je predsjednik Srbije, 21. aprila 2016. godine, najavio da će „ubica biti uhapšen u narednih 48 sati“. Naravno, to se nije dogodilo, pri čemu je sasvim nevažan podatak da su se izbori održavali tri dana nakon famozne izjave. Suprug nesrećne žene jeste uhapšen i osuđen, jer je sud smatrao da je odgovoran za njenu smrt, ali sve to se desilo znatno kasnije u odnosu na tajming Vučićevih „kulminacija“.
U svakom slučaju, u aktuelnom Vučićevom prezrivom odmahivanju rukom na podsjećanje da je obećao „Narodni pokret za državu“ baš na ovogodišnji Vidovdan, većini posmatrača promakao je naoko periferan detalj. Jer, Miloš Vučević, Aleksandrov nasljednik na poziciji formalnog predsjednika SNS-a, u proteklim danima obilazio je unutrašnjost Srbije, pa je negdje na „južnoj pruzi“ buduću organizaciju nazvao pokretom „Za narod i državu“.
Neće biti da je baš riječ o običnoj nehajnosti, jer je ona u njihovoj hijerarhiji dopuštena samo Vučiću. Izvjesnija opcija je da je šef ponovo korigovao ideju o nazivu novog projekta, što je do sada učinio već nekoliko puta. Ipak, ako do septembra ne bude opet prolazio kroz stilske i lingvističke transformacije, ovakvo rješenje značiće da se veoma približio varijanti koju je i Milorad Dodik u toku prošle godine plasirao kao rezervno značenje skraćenice njegove partije, jer će, kako je tada pominjao, doći trenutak nakon koga će četiri slova, SNSD, biti inicijali za „Snagu naroda – snagu države“.
Rebrendiranje: Hoće li SNSD postati „Snaga naroda – snaga države“?
Naglašena jezička sličnost imena kojima sada barataju Vučić i Dodik otvara i dilemu – da li će i predsjednik RS krenuti stopama prvog naprednjaka Srbije, pa će uputiti dosadašnjim koalicionim partnerima „ponudu koju ne mogu da odbiju“? Ovakav tok događaja vrlo je moguć, imajući u vidu činjenicu da je Dodik do sada pokazivao sklonost da prati, pa i kopira Vučićeve poteze, u domenima koje ne smatra suštinskim za očuvanje sopstvene vladavine. Dakle, želi potpunu autonomiju u sferi tokova novca, kao i kontrole nad mehanizmima sile i medijskom sferom. Sve ostalo, što se nalazi na terenu nacionalne demagogije i onog što se označava zbirnim imenom „imidž“, može doći u obzir.
Salata ili čorba
Kada je već tako, prvo je neophodno razlučiti – šta će, u organizacionom smislu, predstavljati Vučićev pokret „Za narod i državu“? Prvobitno, najavljen je kao krovno tijelo, svojevrsni koordinacioni odbor u kojem će se povremeno okupiti lideri dosadašnjih članica vladajuće koalicije u Srbiji da odslušaju Vučićeve monologe, bez naročitih posljedica u dosadašnjoj strukturi tog bloka. Ipak, kako vrijeme prolazi, vidljivija je namjera da to bude veći stepen integracije.
Dilemu je najispravnije postavio potpredsjednik SPS-a Predrag Marković, poznati istoričar. Naime, on je to definisao kao izbor između „čorbe“ i „salate“, te je objasnio da u prvom slučaju sastojci gube svojstva, a u drugom ih zadržavaju, pri čemu se Marković opredijelio za labaviji način povezivanja. Ali, s obzirom na Vučićev stil funkcionisanja, izvjesnije je da će dosadašnjim partnerima na kraju biti predočen koncept „čorbe“, u skladu sa principom „uzmi ili ostavi“, uz dobro poznat momenat da je varijanta sa odustajanjem tek retorička egzibicija, a da se od sagovornika ne očekuje da je ozbiljno razmatraju.
Markovićev šef Ivica Dačić još pokušava da spasi ono što se može sačuvati od SPS-a, pa eskivira završni čin uz tvrdnje da socijalisti imaju dobru volju za viši nivo spajanja, ali postavljaju pitanje „orijentacije“ budućeg projekta. Zbog ovakvih zakeranja, uglavnom usmjerenih na dilemu – Zapad ili Rusija, Dačić je uvijek u Vučićevom okruženju i imao status jedinog saveznika dovoljno relevantnog da se ne može ignorisati, ali i toliko iritantnog da mu se svaki put pronalazi funkcija koja ga čini najmanje srećnim. Jer, za predsjednika Srbije, izbor između Vašingtona, Brisela, Moskve i Pekinga uvijek je bio pitanje trenutnog raspoloženja i hira, a najbolje bi bilo, s njegovog stanovišta, da ga u tim centrima moći tretiraju kao ravnog sebi, te da se redovno konsultuju sa samoproklamovanom kopijom Josipa Broza Tita, kada god kreću u pohode prema pustinjama Bliskog istoka ili stepama Ukrajine, odnosno obalama Tajvana.
Dok se to ne dogodi, za Vučića optimalni partner ostaje Aleksandar Vulin, pa je zbog toga i dogurao do položaja direktora BIA. Iako nijednim gestom do sada nije pokazao da je kompetentan za tu poziciju, uvijek je bio bespogovorno lojalan, uz spremnost da nerijetko nastupa i kao „veći katolik od pape“, što je dovoljno da završi kao usamljeni dobitnik Vučićevog komplimenta kakav se nikad nije čuo za ostale u vladajućoj koaliciji. Jer, Vučić je, ne tako davno, samo za Vulina rekao: „On je više od koalicionog partnera, on je moj saborac“.
S kim god da patron pokreta u osnivanju krene u buduće avanture, „doglavnicima“ će morati da bude jasno šta se od njih očekuje. Pošto Vučić nije baš toliko isključiv kao što se vjeruje, nema sumnje da će pristati na kompromisnu varijantu u kojoj će biti sačuvani tragovi kakvog-takvog identiteta dosadašnjih partnera Srpske napredne stranke. Ipak, Vulinov Pokret socijalista uz puni entuzijazam, a svi ostali nevoljno, suočiće se sa novim pravilima igre u kojima, unutar pokreta „Za narod i državu“, SPS Ivice Dačića, JS Dragana Markovića Palme, SDPS Rasima Ljajića, PUPS porodice Krkobabić, PSS Bogoljuba Karića, NSS Marijana Rističevića, SPO Vuka Draškovića i SNP Nenada Popovića imaju ovlašćenja kao ZSO na Kosovu, ako ikada bude ustanovljena u skladu sa mjerilima – Albina Kurtija. Dakle, mogu da budu tvorevine u rangu nevladinih organizacija ili folklornih društava.
Dan srpskog (ne)jedinstva
Tu dolazimo i do Republike Srpske, tako da bi, iz ugla Milorada Dodika, savršen model za prepakivanje dosadašnje vladajuće koalicije u novi okvir predstavljale nadležnosti RS u hipotetičkom novom ustavu BiH koje bi, uz obavezno zadržavanje dvoentitetske strukture, imao priliku da odredi – Denis Bećirović. Znači, onoliko ovlašćenja koliko bi bošnjački član Predsjedništva BiH bio spreman da pruži Srpskoj, toliko bi dobili i SP Petra Đokića, DEMOS Nedeljka Čubrilovića, NPS Darka Banjca, US Nenada Stevandića, SPS Gorana Selaka, DNS Nenada Nešića i NDP Bojana Šapurića u prekomponovanom vladajućem bloku u RS, po uzoru na predstojeće zahvate Aleksandra Vučića u Srbiji.
Do sada je Dodik uspijevao da kontroliše sve te saveznike. Kada su DNS i SP porasli u protekloj deceniji do razmjera kada već mogu da budu ozbiljni konkurenti, desili su im se raskoli, sa očitim prstima vodećeg čovjeka SNSD-a u pozadini takvih procesa. Sada su svih tih sedam stranaka – odnosno šest, ako se uzme u obzir činjenica da NDP više nije u stanju da samostalno pređe cenzus – do te mjere fragmentirane, da se može reći da na duži rok nije moguć neplanirani uzlet bilo koje od njih. Ipak, nije na odmet podsjetiti da, u aktuelnom sazivu NSRS, SNSD ima 29 mandata, a svi njihovi partneri u zbiru 24 poslanika. Ukoliko bi im u jednom naučno-fantastičnom scenariju palo na pamet da djeluju kao „paket“, predstavljali bi ozbiljnu snagu, čak relevantniju nego što je opozicioni kvartet SDS – PDP – NF – LNV.
Zbog toga će transformacija vladajuće strukture u Srbiji, u skladu sa principom „više od koalicije, manje od jedinstvene stranke“, biti optimalan povod za Dodika da pokrene sličan proces i u Republici Srpskoj. Čak se i tajming najavljenih okupljanja prilično podudara, ako se zna da je prvi naredni sabor SNSD-a najavljen za posljednju sedmicu u septembru, a održaće se, kako je ne tako davno rečeno, u Doboju. Budući da je Vučić sklon datumima sa simboličnom porukom, ne bi bilo iznenađenje da, nakon odgađanja vidovdanskog skupa, svoj „novi projekat“ pokrene na ovogodišnji Dan srpskog jedinstva, 15. septembra.
Kada u Srbiji već bude ustanovljen pokret „Za narod i državu“, onda će lider ključne vladajuće stranke u RS imati povod da dvije sedmice kasnije rebrendira svoju stranku u „Snagu naroda – snagu države“, dakle, partiju sa istom skraćenicom. Pošto će biti lišena ideološke odrednice, ma koliko te kategorije bile već deplasirane s obe strane Drine, postojaće sve predispozicije da Dodik pozove Đokića, Stevandića, Čubrilovića i ostale da mu se pridruže u kombinaciji vrlo sličnoj onoj koju će Vučić uobličiti u matici neposredno prije toga.
(Ne)upitni monopol
Teoretski, postoji mogućnost da „objekti“ takve inicijative kažu „subjektu“ – ne. Njihov motiv za skepsu, sa stanovišta sitnijih i krupnijih interesa ove klijentele, bio bi shvatljiv. Jer, do sada su imali udobnu poziciju. Raspolagali su izvjesnim, manjim procentom birača, te dobijali skromne brojeve poslaničkih i odborničkih mandata. Ipak, to im je omogućavalo da profitiraju u vidu nesrazmjernog kvantiteta direktorskih i drugih rukovodećih pozicija u javnom sektoru. Dakle, bili su „prvi u selu“, a zašto bi takav monopol mijenjali za poziciju „zadnjeg u gradu“?
Naravno, takav izbor se ne odnosi na navodnu „urbanost“ SNSD-a naspram „ruralnog“ profila ostalih partnera u vladajućem bloku. Radi se, naprosto, o mogućnostima trgovine koje pružaju šefovske pozicije u političkim firmama nevelikih gabarita, koje nisu nezamjenljive, ali su ipak nezaobilazne pri sadašnjem odnosu snaga. Zašto bi, logično rezonuju ovi „biznismeni“, takvo mjesto na tabeli trampili za utapanje u masu funkcionera SNSD-a, makar proširenog, prekomponovanog i preimenovanog? Jer, to podrazumijeva mnogo više „laktanja“, u skladu sa materijalističkim lajtmotivom značajnog broja predstavnika crvene družine: „Glad beskrajna, a ruke vječito prazne“.
Ipak, to nije toliko strašno, koliko bi sada moglo da se učini liderima DEMOS-a, US-a, SP-a, DNS-a, SPS-a, NPS-a i NDP-a. Posebno ako se ne zaboravi da je i Nikola Špirić prvobitno bio „koalicioni partner“ SNSD-a, pošto je skoro deset godina odbijao da ugasi sopstvenu Demokratsku stranku za Banjaluku i Krajinu, iako je za svoj „hod kroz institucije“ mogao da zahvali isključivo Dodiku. Na kraju, Špirić je došao do „reputacije“ jedinog profesora na Balkanu koji je u stanju da od prodaje udžbenika pazari enormni broj kvadrata stambenog prostora u Beču.
Sasvim dovoljan motiv da i predvodnici aktuelnih partnerskih opcija u orbiti SNSD-a odmahnu rukom, pa odustanu od vlastitih stranačkih adresa, tretirajući ih kao svojevrsni „Treći puk RS“ u okviru Oružanih snaga BiH. Znači, kao povod za jedno okupljanje u toku godine i evociranje dragih uspomena. Jer, ovi majstori političkog opstanka znaju da „treba gledati od čega se živi“. Ukoliko to nije sporno, nema prepreka da Srbija i RS u 2024. godinu uđu sa dva vladajuća pokreta, pri čemu bi „Za narod i državu“ imao sjedište u Beogradu, dok bi „Snaga naroda – snaga države“ širila pipke iz Banjaluke. A onda će se zaslužni, ali nenametljivi osnivači skloniti u stranu, pa se neće znati kome će biti bolje, s obe strane Drine – ili narodu ili državi.
