Opozicija ne shvata da se ne može kriti iza građana i njih optuživati za vlastite poraze, te da nije dovoljno izaći na izbore i “na crtu“ SNSD-u, pa će birači po nekom automatizmu između dva zla izabrati njih kao manje zlo, kaže za Moju Hercegovinu politički analitičar Nebojša Tojagić.
U intervjuu za naš portal Tojagić, između ostalog, govori o razlozima zbog kojih su SNSD i Milorad Dodik nesmjenjivi s vlasti skoro dvije decenije, efektima nedavnog “parlamenta na otvorenom”, koji je opozicija održala ispred zgrade Narodne skupštine RS u Banjaluci, koliko je realna Dodikova ideja o priključivanju Republike Srpske i BiH BRIKS…
Može li Milorad Dodik izaći kao pobjednik iz brojnih bitaka koje je pokrenuo? Sa Kristijanom Šmitom, američkim ambasadorom u BiH, Velikom Britanijom, Sudom i Tužilaštvom BiH…
Postoje političari koje je teško, gotovo nemoguće maknuti sa političke scene. Voljeli mi ili ne voljeli Milorada Dodika, simpatisali njegove odluke i poteze ili bili protiv njih, govorili u hvalospjevima o njegovom liku i djelu ili smatrali da vodi ovaj enitet i sprski narod u BiH putem propasti i nestanka, evidentno je riječ o osobi koja je pokazala zavidan nivo znanja, snalažljivosti i mudrosti.
Možete li to da objasnite?
Malo je ljudi koji su bili miljenici političkog Zapada, a koji su postali miljenici Istoka, a koji su pritom ostali živi i na vlasti. Još je manje onih koji se mogu pohvaliti da su podržavali Demokratsku stranku Borisa Tadića, koji su na predizbornim skupovima demokrata govorili da Aleksandar Vučić ne može da vodi ni mjesnu zajednicu, a koji su postali odani saradnici baš tog sposobnog Vučića i prekinuli gotovo sve kontakte sa demokratama. Za takav salto mortale treba biti dovoljno hrabar i znati predvidjeti naredni potez druge strane, ali i biti uvjerljiv kada blefiraš sa lošim kartama u rukama. A Dodik je sve to. Sasvim sam siguran da je Milorad Dodik spreman za naredne poteze svojih protivnika, ali se čini da su nikad veće opasnosti po njegovu vladavinu. Sigurno da nije lako protiv sebe imati Šmita, bez obzira da li je ili nije visoki predstavnik, sankcije, ambasadore i predstavnike establišmenta svjetskih sila, tužilaštvo i sud, ali ne vidim neku paniku i nervozu kod Dodika. Na momenat se činilo da organizacijom skupa „Živjeće Srpska svoja na svome“ pokušava da mobiliše širu javnost kroz provjerene nacionalne teme, ali se i prije toga vidjelo da on stvarno vlada situacijom, medijima i partijom. Čak je i skupovima na međuentitetskoj liniji pokazao priličnu dozu smirenosti. Na osnovu svega toga, mislim da ne postoji legalan način da se zbaci sa vlasti Milorad Dodik.
Koliko ima istine u tvrdnjama da Zapad, zapravo, ne želi da sklanja Dodika sa vlasti, jer, navodno, radi za njihove interese?
Da se ne lažemo, Dodik je u prošlosti akrobatski pokušavao da učvrsti vlast, učini ono što Zapad traži, a ostane nacionalno čist, te da se u svemu tome ne zamjeri ni Istoku. Znam da zvuči nerealno, ali jeste tako. U tome se može mjeriti jedino sa Aleksandrom Vučićem koji pokazuje klasu. Mislim da Zapad u Republici Srpskoj ipak ima daleko veće ljubimce od Dodika, a sigurno i one koji su spremniji da se povinuju njihovim interesima i potrebama bez puno premišljanja i suvišnih pitanja. Zaista mislim da postoje u Republici Srpskoj veći favoriti SAD, Evropske unije i Velike Britanije.
Gdje griješi opozicija? Iako se ekonomska i socijalna situacija u Republici Srpskoj ni približno ne mogu nazvati sjajnom, vlast se ne mijenja skoro 20 godina.
Naizgled, stanje u državi i entitetu je takvo da nam još samo malo gore može biti. Nismo na dnu, ali nismo ni daleko od njega. Na svakoj temi opozicija može efektno poentirati i to pokušava da uradi. Ogromna većina ljudi je nezadovoljna, od kojih je dobar dio već napustio ili planira da napusti zemlju. Opozicija ne shvata da se ne može kriti iza građana i njih optuživati za vlastite poraze. U ovoj zemlji odavno su ideologija, programi političkih stranaka, te obrazovanje i pamet prestali biti bitni u izbornom procesu.
Šta je onda bitno?
Najveći broj birača ima takve kriterije kao da bira ljude za Zadrugu ili drugi rijaliti, a ne ljude koji će u institucijama stvarati preduslove za normalan život, te se boriti za ekonomski i demografski opstanak Republike Srpske i srpskog naroda. Opozicija je, nakon poraza SNSD-a u Banjaluci, trebala izvući pouke koje očito nije izvukla. Uspon radikala u Srbiji započeo je dobijanjem izbora u Zemunu. Tada je Šešelj u opštini okupio sve najbolje što ima u SRS i napravio tzv. „radikalsko čudo” u Zemunu. To „čudo“ PDP nije napravio za tri godine vladavine u najvećem gradu Srpske. PDP je trebalo do sada da pokaže kako se može, hoće i mora, a zapravo je upitno šta je do sada urađeno. S druge strane, nakon onolike priče o pokradenim izborima, očekivao sam značajan iskorak u smislu organizaciono –tehničke pripreme. Fudbalski rečeno – kada imate protiv sebe 11 igrača na terenu i spremne rezerve, onda protiv njih mora igrati isto toliko spremnih vaših igrača koji moraju imati ne samo snagu i motiv, već i vjeru u pobjedu. U političkom smislu, izbori se provode na 2.239 biračkih mjesta širom Srpske, na kojima bi opozicija morala imati bar 2.239 budnih „čuvara kutija“ koji će poput bijesnog psa čuvati svaki listić! Ako ste pažljivo pratili nastupe Jelene Trivić, vidjeli ste da je njoj sporno 1.329 biračkih mjesta. Ne ulazim u to da li je bilo prevara, dopisivanja, smanjivanja, već zaključujem da opozicija na gotovo 60 odsto biračkih mjesta nije imala uopšte predstavnike, ili nije imala kvalitetne članove biračkih odobra i posmatrače!? Ako ih nije imala, a da jeste ne bi ih pokrali, kako kažu, onda se postavlja pitanje ko je poslao izborne rezultate u štab PDP-a kada je proglašena pobjeda njihovog kandidata? I to je vrlo ozbiljno i zaboravljeno pitanje. Da zaključim, Real Madrid je teško pobijediti sa 11 igrača, a kamoli sa 60 odsto igrača manje. Tek onog momenta kada opozicija, ujedinjena oko minimuma zajedničkih stavova, može da obezbijedi 5.000 čestitih i nepotkupljivih ljudi na biračkim odborima, kada na svakom biralištu bude imala svoje ljude, stvoriće se pretpostavke da se porazi Dodik i SNSD. Tek kada bude postojala „armija“ koja će obići svako selo i zakucati na vrata svake kuće u Srpskoj i širiti ideju o promjenama, tada će se opozicija imati čemu nadati. Do tada je nerealno o bilo kakvim promjenama pričati.
Da li je “parlament na otvorenom” jedan od načina da se opozicija “približi” narodu?
Opozicija pokušava da uđe u narod. Legitiman pokušaj. Priča o otvorenom parlamentu mi najviše liči na dan otvorenih vrata koje je svojevremeno banjalučki SNSD održavao u „Staklencu“, gdje je tadašnji gradonačelnik sa saradnicima pokušavao da odgovori na pitanja građana i riješi neke probleme. Dobra ideja se u našim uslovima pretvorila u socijalnu priču o pomoći, o zaposlenju, o nekim usko ličnim interesima i potrebama. Svojevremeno je Dragan Đilas imao vrlo zanimljiv koncept Narodnih kancelarija predsjednika Republike Srbije.
Kakvi su bili efekti tih pokušaja?
Obični građani su se uvjerili da im niko ne može naći posao, da se njihovi problemi ne mogu riješiti na način i brzinom koju su oni zamislili, te su i iz „Staklenca“ i iz „Đilasovih kancelarija“ izlazili nezadovoljni, ljuti i razočarani. Na nedavnom otvorenom parlamentu pred Narodnom skupštinom RS postavljeno je jedno pitanje oko zaposlenja i sasvim sam siguran da ta osoba nije zadovoljna odgovorom.
Vjerujete li da će opozicija jedinstveno nastupiti na izborima sljedeće godine? Koliko sukob Jelene Trivić sa Draškom Stanivukovićem, pa i većinom rukovodstva PDP, smanjuje šanse za pobjedu na lokalnim izborima?
Svojevremeno sam izjavio da bi ova naša opozicija još obarala Miloševića da su kojim slučajem u Srbiji. Toliko egoizma, umišljenih zvijezda, nepromišljenosti, da je to teško objasniti. Sjetimo se kako su pred prošle izbore iz opozicije doslovno izbacili Nešićev DNS i Selakove socijalste, i to u vrijeme kada je bilo evidentno da će svaki glas biti itekako značajan. Mislim da će drugi ujediniti opoziciju, a ne ona sama. Tu prije svega mislim na logiku da će ih razjedinjene SNSD razbiti u toj mjeri da će im biti značajno smanjene mogućnosti pobjede na predstojećim opštim izborima. Ne mislim da će to biti iskreno zajedništvo i sasvim je izvjesno da će na terenu biti svega, kada je u pitanju podrška načelnicima i gradonačelnicima. Opet ćemo u toku izborne noći do ponoći imati više pobjednika, a nakon izbora slušaćemo opet priče o izbornim prevarama. Naša opozicija, ako želi pobjedu na izborima, mora da prevaziđe sve podjele i da djeluje kao jedna monolitna organizacija. Do tada ćemo biti svjedoci opozicije kao jednog velikog vrtića u kome prilično samouvjerena djeca žele biti zvijezde raštimovanog orkestra u kojem svako svira svoju pjesmu. U toj želji da diriguju vidjećemo neslogu, vadiće se prljav veš, pljuštaće optužbe. U fokusu će biti kandidat za gradonačelnika Banjaluke i Bijeljine. Vjerujem da se niko neće otimati da dobije svog kandidata u Doboju ili Zvorniku, i to zapravo pokazuje nemoć opozicije kada i prije raspisivanja izbora u pojedinim lokalnim zajednicama već može suparniku čestitati pobjedu.
Koliko je realna ideja o priključenju BiH BRIKS, koju je Dodik nedavno najavio? Može li BiH napustiti tzv. evropski put?
Koliko god je BiH daleko od EU i NATO, a jako je udaljena, još je dalja od BRIKS. Kao što niko ne može osporiti legitimno pravo jednog od konstitutivnih naroda, u ovom slučaju Srba, da ne idu u pravcu NATO, tako je teško uskratiti to isto pravo drugim narodima da ne idu u BRIKS. Mislim da je ova ideja neka vrsta probnog balona, teme o kojoj će se neko vrijeme raspravljati i koja će biti brzo zaboravljena.
