Marija Šuković za MH: Zaobiđite me uštirkani, ovo je pjesma smrada…

Marija Šuković je rođena 1993. godine u Trebinju. Do završetka srednje škole živjela je u Gacku. Na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Istočnom Sarajevu upisuje Opštu književnost i teatrologiju, koju uskoro završava. Do 2017. je bila na Palama, gdje je aktivno učestvovala u radu Studentskog pozorišta. Posljednje dvije godine živi i radi u Sarajevu, te uspješno objedinjuje poeziju, pisanje i glumu. Reklo bi se – živi svoj san! Nedavno je objavila prvu zbirku poezije – ”Onostranost je prilika”, koja je u aprilu predstavljena na sarajevskom Sajmu knjiga. U svom Gacku se predstavila 31.5. a sinoć je u galeriji Kulturnog centra u Trebinju takođe predstavila svoje pjesništvo, govoreći svoje stihove nadahnuto – mladalački. Tim povodom, Marija Šuković je za internet magazin ”Moja Hercegovina” govorila o svojoj zbirci, o tome kako je jedno pjesničko veče natjeralo da napiše prvu pjesmu, ali i o teatru, kao i glumi uopšte. 

Marija Šuković je sinoć u Trebinju održala promociju svog književnog prvijenca – zbirke poezije ”Onostranost je prilika”. O njenoj poeziji je govorio Miloš Šuković, profesor srpskog jezika i književnosti i Marijin otac, koji je o kćerkinom stvaralaštvu govorio nadahnuto, ali i očinski, što je cijeloj promociji dalo posebnu draž. Na promociji je učešće uzela i pjesnikinja Dragica Ivanović, koja je govorila o Marijinoj poeziji, njenim počecima, podijelivši malobrojnoj publici i neke svoje stihove. Marija je za naš magazin za početak govorila o sebi, tačnije o onome što je ona danas i čemu svakako strijemi. Kaže da ”već” ima 26 i da ne želi gubiti vrijeme na ”neistine i poluatmosfere”.

Foto: Privatna arhiva

”Poslije Gacka gdje sam živjela  i Pala gdje sam studirala, ovo Sarajevo gdje sad živim mi je otvorilo već neka vrata, i počela sam da zarađujem od onog u čemu uživam, ne samo da volonterski glumim, ne više da se“probijam“ nego da konačno  pišem, glumim (odradim i neki modeling), a da mi to zapravo donosi keš,  a radim i u galeriji savremene umjetnosti Charlama kod Jusufa Hadžifejzovića kao asistent kustos. Napunila sam nedavno 26. i već se tripujem da starim pa sam sad u fazi totalnog zaleta u život i nemam vremena za neistine i poluatmosfere, jača sam jer znam šta želim, a ranije sam znala eventualno šta ne želim.”

Foto: Privatna arhiva

Kada govori o svojim počecima, kada je pisanje u pitanju, Marija se sjeti jedne poetske večeri grupe autora, nakon koje je uvidjela da se danas mnogi sa i bez pokrića nazivaju pjesnicima, te je, došavši kući, napisala prvu pjesmu.

”Poezija je u mom životu od neke 2009. Iste te godine, inspirisali su me loši pjesnici. Pratila sam sve te književne događaje punog srca, ali to jedno pjesničko veče grupe autora mi se ogadilo i tad sam prvi put u punoj sali pomislila: „ Ma daaj ko se sve naziva pjesnikom, mogu ja ovo bolje“, i odem kući i napišem svoju prvu pjesmu. Ona je sa ove distance smiješna, ali bio je to moj okidač. Kasnije sam opet imala pauzu na faksu kad sam sumnjala u nedoraslost, a sad mi ide sve prirodnije i lakše. Nakon izlaska ove zbirke „Onostranost je prilika“ aprila 2019. dobila sam duplu snagu.” – kaže Marija za internet magazin ”Moja Hercegovina”.

Zašto baš onostranost kao inspiracija i šta je inspiriše?

”Prilika je u onostranosti, zato što je onostranost neistraženo područje svega, sve je priklonjeno jednoj strani priče, znači uvijek jedna strana ovoga, jedna strana onoga. Odlazak u onostranost ili neko stanje smrti i generalno to neko ispitivanje je za većinu ljudi mračno i zaziru od toga. Mene zanima baš to. Zato je onostranost prilika u onome što nismo istražili jer ne znamo šta je to iza. Što se tiče inspiracije, nakon tih loših pjesnika, svemu ostalom je bilo lakše da me inspiriše (smijeh). U početku bila je to ljubav, ili ono što sam mislila da je ljubav, i sve propratne emocije koje dolaze uz nju ili iza nje poput tuge, žala, samoće, nade, a zatim me više počeo interesovati unutrašnji svijet individue, sopstvo, biće kao takvo, pa period prije rođenja ili period poslije smrti, onostranost, ono što je neistraženo, što je nesigurno,  posthumna pretpostavka, pa odnosi među ljudima, detalji i čarobnosti trenutka. Sigurna sam i da muzika dosta pokreće moj kreativni izražaj, ali nikad u trenu dok pišem; to uvijek radim u mrtvoj tišini.” – kaže Marija.

Što se tiče uzora u književnosti, Marija Šuković kaže da su je osvojili francuski simbolisti i pjesnici moderne.

”Mislim da su me najviše osvojili još u srednjoj školi francuski simbolisti, a onda naši pjesnici moderne, svi oni koji se nazivaju „ukletima“, to su moji neki rani uzori. U posljednje vrijeme čula sam da podsjećam na Celana i njegovu „Fugu smrti“. Bio je to vrstan kompliment.”

U studentskim danima aktivno se bavila pozorištem, a u Studentskom pozorištu je igrala u mnogim predstavama dok 2017. nije otišla u Sarajevo, gdje i danas živi i radi.

”Posljednje što sam radila u Studentskom pozorištu Pale bila je predstava ”Maratonci”. U Sarajevu sam glumila u predstavi „Žute čizme“ koja je projekat Populacijskog fonda UN-a, i u toku su probe te predstave koja je u međuvremenu prevedena i na engleski, pa se spremamo da je igramo na tom jeziku, što bi nas trebalo odvesti u London u novembru. Skoro sam glumila i u Pozorištu mladih Sarajevo, u predstavi „Bosnian beauty“ Segora Hadžagića. Još jedna je u planu, ali ne vjerujem više nikome pa neću da trčim pred rudu.” – oprezna je Marija kada su planovi i najave u pitanju.

Filmsko iskustvo stiče u filmu ”Naši očevi, majke i njihova djeca” Sanje Savić, malom autorskom filmu, u kojem su glavne uloge ponije i kvalitetno donijeli debitanti na filmkom platnu, među kojima je i ona. Za taj period vežu je lijepe uspomene ali ipak kaže da je teatar njena primarna ljubav, kada je u pitanju gluma.

” Film „Naši očevi, majke i njihova djeca“ bili su tako davno da se i ne sjećam kakva iskustva nosim, haha, ne, bilo je to super, moj prvi film, mislim i jedini, kasnije sam samo radila neke ulogice u serijama i spotovima, reklamama, tako da to i dalje jeste najveće što se filma tiče. Mene generalno zanima više pozorište što se glume tiče, mada ko zna u budućnosti. Nedavno sam snimala neki spotić za Rock redukciju, to je najnovije što se kamere tiče. I naslovnu za Graciju, u ulozi modela.”

O tome da li mlad čovjek treba da se bavi društvenim temama i na koji način, Marija kaže da joj se definitivno gadi taj stalni povratak na rat i priče o ratu, te da se umjetnost na ovim prostorima mora obnoviti te rasteretiti te (ne)slavne prošlosti.

”Treba mlad čovjek da se bavi drušvenim temama, ali mlad čovjek ne treba da se bavi ratom. Dosta više, dođavola. Isisali su svi umjetnici iz rata karijere, da ga nije bilo ne znam iz čega bi se crpila umjetnost na ovim prostorima. To mi je tako ogavno više, kad vidim da se opet snima nešto o ratu zlo mi je. O društvu kao takvom treba pisati, nikad ne smije da se stane sa satirom, sa komedijom karaktera, treba uskakat martinkom u stereotipe, treba se napokon obnoviti, ludilo proglasiti za sveto!” – iskrena je Marija.

Za kraj razgovora, Marija je sa čitaocima internet magazina ”Moja Hercegovina” odlučila podijeliti posljednje stihove njene kako kaže, najličnije pjesme, koja se tematski nadovezuje za prethodnu priču o prošlosti i obnavljanju umjetnosti.

Dok vaše stvarnosti zaziru od isteka
ja sam rijeka, ja sam hladna rijeka

zaobiđite me uštirkani, ovo je pjesma smrada
ja sam nokat koji urasta i ne marim

neka meso ispašta

Marija je mlada, ambiciozna, hrabra i uporna. Marija definitivno može i hoće ”martinkom razbiti stereotipe” i možda baš ona predstavlja budućnost ovdašnje umjetnosti, neke nove, obnovljene i ponajviše rasterećene prošlošću…

Igor Svrdlin

 

 

Autor