Tačno je, Milorad Dodik je u protekle dvije decenije više od 40 puta najavio razne referendume u Republici Srpskoj, a organizovao je samo jedan, pa ga je brzopotezno proglasio “anketom”. Nije sporno, predsjednik SNSD-a je, retorički, pa čak i zakonima, “zabranjivao” Sudu i Tužilaštvu BiH, SIPA i OSA, Oružanim snagama BiH i OHR-u, da djeluju u RS, ali su sve te strukture volšebno preživjele ovakve “giljotine”.
Međutim, Dodik donedavno nije radio čučnjeve pred kamerama, niti je objavljivao prizor sa ovim nadljudskim naporom na društvenim mrežama, a upravo to je učinio 22. februara. Znajući da već uveliko traje izborna godina, opozicione stranke bi morale da se istinski zabrinu, suočene sa zastrušujućim scenama lidera vladajuće koalicije dok izvodi bizarne pokrete na neidentifikovanoj livadi u rodnom kraju, uz brutalnu poruku “Nikad u boljoj formi”.
Posmatračima tog performansa svakako je bolje da vjeruju gospodaru Republike Srpske, nego vlastitim očima. Zato nemaju razloga za sumnju da persona sklona hvalisanju kondicijom više simbolizuje cjelodnevne boravke za raznim soframa, nego zdravo tijelo sa istim takvim duhom. Ako je već tako, onda u “jedinstvo suprotnosti” šefa SNSD-a može stati doslovno sve, pa i poruka opoziciji da će biti “pometena” na prvim narednim izborima, uz poziv političkim protivnicima unutar RS, u istom javnom nastupu, da se “okupe” oko novog predsjednika Siniše Karana i porade malo na “sabornosti”.
U takvim okolnostima, sa prvim čovjekom vlasti koji ujutro ima jednu, popodne drugu, a uveče sasvim treću priču, reklo bi se da je prvi preduslov hipotetičkog uspjeha opozicionara u bližoj ili daljoj budućnosti – potreba da pokažu minimum dosljednosti i logike u sopstvenim potezima. Da li im to uspjeva? Pa, i ne baš. Ali, imaju još više od pola godine da se prestroje u hodu, tako da nema razloga za naročitu brigu.
Potrošna roba
U protivrječnostima, naravno, prednjači Draško Stanivuković, gradonačelnik Banjaluke i (ne)suđeni kandidat za predsjednika Republike Srpske. Iako je prvi mandat dobio na talasu oštre “antirežimske” retorike, od takvog govorničkog stila, nakon šest godina, nije ostao kamen na kamenu. Svoje “otrovne strijelice” odavno ne usmjerava prema vrhu republičke vlasti, već se isključivo fokusira na lokalne vedete ove ekipe, ranije na Vladu Đajića, a sada na Ljubu Ninkovića.
Ipak, od povremene razmjene uvreda sa tim vidom političke “potrošne robe”, Stanivukoviću su važnije partije šaha protiv ostalih opozicionara. Koliko god u tim nadgornjavanjima bio strpljiv, pa i javno uzdržan – mada iza kulisa ne naročito skrupulozan – gradonačelnik nema šansu da bilo šta promijeni u nepostojećoj komunikaciji sa Jelenom Trivić i Nebojšom Vukanovićem. Nevolja je u tome što i, njemu znatno važnija, relacija sa predsjednikom SDS-a Brankom Blanušom klizi u istom smjeru.
Ovo je postalo očito nakon posljednjeg spina, nesumnjivo uobličenog sadejstvom SNSD-ovog čekića i Stanivukovićevog nakovnja – da je Blanuša, navodno, pristao da mlađem i ambicioznijem “kolegi” prepusti buduću kandidaturu za predsjednika Republike, po cijenu ozbiljne ljutnje u sopstvenoj stranci. Demanti koji je uslijedio prvi put je bio u znaku nedvosmislene nervoze, nesvojstvene za novog prvog čovjeka SDS-a. Poslije ovakvog “kratkog spoja”, ta tema je privremeno sklonjena u stranu, a u prvi plan dolazi činjenica da su trenutni najveći nezadovoljnici Stanivukovićem – zagovornici opstanka dvije komponente njegovog Pokreta “Sigurna Srpska”. Dakle, pristalice očuvanja Partije demokratskog progresa i Nezavisnog pokreta “Svojim putem”.
Riječ je o “insajderima”, a ne o bilo kakvim saplitanjima sa strane. Nedavno je Igor Radojičić pokazao izvjesnu mrzovolju prema načinu funkcionisanja PSS-u u prvih nekoliko mjeseci postojanja. Da su odnosi daleko od idealnih, bilo je jasno nakon glasanja za budžet Banjaluke, 30. januara. Tada je Radojičić bio uzdržan, uz neuvjerljivo objašnjenje da je uskratio podršku jer nisu usvojena tri njegova amandmana, ukupne finansijske vrijednosti 185.000 KM. Naravno, dokument nije oboren tim gestom, jer je dobio “zeleno svjetlo” 26 odbornika skupštinske većine oko SNSD-a, udruženih sa PDP-om, dok su, osim Radojičića, još samo dvojica “delegata” bili izuzeci od apologetskog “pravila”.
Lijeva i desna noga
Zatim je uslijedio sastanak Predsjedništva NP SP, 5. februara, kada su, osim usputnih zamjerki zbog površne i nekompetentno napisane platforme PSS-a za predstojeće izbore, ključne primjedbe novom pokretu bile usmjerene zbog “kvote” Radojičićevih kadrova za liste u oktobru. Znači, od pokušaja da se stvori slika harmonije, vrlo brzo se stiglo do prebrojavanja “naših” i “vaših”. Ispostavilo se da Radojičiću nije dovoljan garantovani kompenzacioni mandat za njega na nivou BiH, već je insistirao na bar još tri sigurna poslanika u NSRS iz miljea vlastitih saradnika. Čak ni to nije bilo dovoljno da stiša rastuće nezadovoljstvo među Radojičićevim kadrovima “po dubini”, zasnovano na uvjerenju da je šef “egoista”, te da brine samo o sebi.
Kako god, talasanje se završilo navodnim ultimatumom Stanivukoviću da do 1. marta uzme u obzir kritike iz ovih redova. Taj datum je prošao, a nije se desilo nikakvo preispitivanje statusa NP SP unutar PSS-a, pa ima smisla aktuelnu “konstruktivnu” retoriku Igora Radojičića povezati sa nagodbom u kojoj je, bar za sada, ukalkulisan dio prohtjeva bivših SNSD-ovaca pod skutima ranijeg gradonačelnika Banjaluke.
Ne klima se samo lijeva, već i desna “noga” političkog tijela nazvanog PSS. Disonantni tonovi unutar “starog” PDP-a uglavnom se čuju od Igora Crnatka, a tu i tamo i od Mladena Ivanića. Nenad Vuković je u vrijeme dolaska Draška Stanivukovića na predsjedničku funkciju pokazivao ambicije da bude nosilac alternativnog koncepta. Međutim, biće da je odustao od talasanja i da će u toku godine pronaći mjesto u novoj strukturi, baš kao i Branislav Borenović.
Opservacije o mogućoj kandidaturi Mladena Ivanića za srpskog člana Predsjedništva BiH su ipak iluzija, ali sigurno nije bez značaja to što je uskratio podršku Stanivukovićevoj politici “simbioze”, a posebno utapanju PDP-a u PSS. Njegov “minuli rad”, naravno, imaće težinu u slučaju svrstavanja uz predstojeće poteze Igora Crnatka, ali teško je očekivati Ivanićev lični upliv u budućim kadrovskim kombinatorikama. Ne samo zbog zvanično proglašene političke “penzije” prije više od pet godina, nego i zbog opštepoznatog insistiranja na širokom opozicionom konsenzusu u vezi sa vlastitim personalnim angažmanom, a takva harmonija se u ovom periodu ne nazire.
Ponosni Kardelj
Što se tiče Crnatka, nedavno je, gostujući na jednoj sarajevskoj TV, eskivirao pitanje o pokretanju sopstvene stranke, riječima da “nije vrijeme za takve priče”. Teško da će ga i biti, u doglednoj budućnosti. Jer, Crnadak, po svemu sudeći, namjerava da okupi većinu u PDP-u koja je protiv gašenja te stranke, a onda bi “kritična masa” diktirala sastav kandidatskih lista na idućim izborima. Realno, od toga nema ništa. Stanivuković je već preuzeo skoro sve konce uticaja u stranci. U tom poduhvatu, ne pokazuje nimalo skrupuloznosti, o čemu svjedoče Crnatkove tvrdnje da su njegovi istomišljenici izloženici pritiscima, tako da neće biti prostora za očuvanje starog okvira za izborni nastup.
Sve u svemu, Stanivuković u prvi mah zaista nije imao namjeru da gasi PDP i Nezavisni pokret “Svojim putem”. Više je riječ o relativno maglovitoj predstavi o stvaranju skalamerije koja bi bila više od koalicije, a manje od potpune fuzije dvije stranke. Takva zamisao je, naravno, krajnje nebulozna, imajuću u vidu ovdašnje političke navike, do te mjere da bi Edvard Kardelj, znameniti “teoretičar” udruženog rada, “federiranja federacije” i sličnih apsurda, bio ponosan na gradonačelnika Banjaluke. Znači, nezavisno od inicijalnog plana, Stanivukovića će, jednostavno, okolnosti prinuditi da krene u potpuno brisanje svakog traga PDP-a i NP SP, te u njihovu totalnu zamjenu novim političkim subjektom, kakav je, formalno, PSS.
Sve to neće proći bez turbulencija, pa će se ova ambiciozna persona naći u paradoksalnoj situaciji. Naime, najveći problem neće mu biti SNSD, jer već godinama trenira “kohabitaciju” sa njima. Naročite nevolje neće mu donositi ni opozicionari iz SDS-a, Liste za pravdu i red i Narodnog fronta, pošto će ih ignorisati dok se protive njegovoj kandidaturi za predsjednika Republike Srpske. Jedine ozbiljne glavobolje dobijaće tokom obračuna sa “nostalgičarima”, sklonim da sačuvaju etiketu PDP-a. Jeste dominantan u tom duelu i dobiće ga, ali nakon višemjesečnog mrcvarenja, što neće dobro uticati na entuzijazam, koji Stanivuković očekuje u široj populaciji zbog pojave PSS-a na glasačkim listićima.
Crnadak se uzalud opire gašenju PDP-a. Može da ga uspori, ali ne i da ga spriječi. Postoji opcija za kojom je svojevremeno posegla ekipa iz Doboja oko Siniše Đorđevića i Tihomira Gligorića, osnivajući PDP 1999. Dakle, i Crnadak može da registruje stranku sa ovom skraćenicom, ali drugačijim brojem, ili sa dodatnom odrednicom, tipa “izvorna” ili “prva”, poput raznih ranijih derivata SDS-a. Ipak, sve bi to bilo jalovo, sa izbornim dometma mjerenim u promilima, kao što je bilo u svim označenim primjerima. Crnadak svakako nije politički neiskusan, a još manje nekompetentan. I dalje ima šta da kaže, ali to neće biti moguće na razvalinama PDP-a, već samo u već etabliranim strankama opozicije, od LPR-a, preko NF-a, do SDS-a.
Signali odanosti
Za razliku od paradoksa koji prati relaciju PSS – PDP – NPSP, Narodni front ima drugačiji hendikep. Iako Jelena Trivić ima neokrnjenu reputaciju osobe nesklone zakulisnim “dilovima” sa republičkom vlašću, od početka solo-karijere ne može, a očito i ne pokušava, da se udalji od duge sjenke Aleksandra Vučića, koja seže i sa ove strane Drine.
Jer, na ponovljenim izborima 8. februara, kao i tokom prve etape duela Siniše Karana i Branka Blanuše u novembru prošle godne, u nizu lokalnih zajednica, sa naglaskom na Zvornik i Doboj, registrovano je prisustvo osoba sa sumnjivim namjerama iz Srbije. Famozni džipovi sa simptomatičnim tablicama uglavnom su bili tu zbog zastrašivanja, a dijelom i radi logističke podrške. Jasno je da se radi o uhodanoj šemi međusobne ispomoći dvije vladajuće stranke, SNS-a u Srbiji i SNSD-a u Srpskoj. Ipak, sve to nije spriječilo Jelenu Trivić da, nakon nesporne podrške kandidatu opozicije za predsjednika RS, bez ikakvog unutrašnjeg konflikta pošalje signale odanosti vlastima u Beogradu.
Posljednji put, to se desilo poslije ko zna kojeg po redu “spriječenog pokušaja atentata” na Vučića. Naravno, ta tematika ne može da bude povod za potcjenjivanje, gdje god postoji i minumum indicija o bilo čijoj bezbjednosnoj ugruženosti. Međutim, u Srbiji sama vlast svaki takav slučaj pretvara u lakrdiju, jer, nakon višednevnog tabloidnog predimenzioniranja raznih lupetanja sa društvenih mreža, te farse nikada više ne budu javno pomenute, niti dočekaju procesuiranje. A onda se u čitavu splačinu uključi i šefica NF, sa izrazima osude, zabrinutosti, lojalnosti i čega sve ne, samo zato što je riječ o istom onom čovjeku iz Srbije pod čijim okriljem stiže asistencija istoj onoj politici protiv koje se Trivićeva u RS bori.
Značajnom broju opoziciono orijentisanih birača u Srpskoj ona je godinama bila oličenje dosljednosti. Ali, izgleda da i taj faktor, koji je imao prevagu u odnosu na bizarnu fascinaciju Vučićem, sve više kopni. O tome svjedoči naprasna promjena odnosa prema Drašku Stanivukoviću. Nakon razlaza sa PDP-om, Trivićeva je konstantno odbijala bilo kakvu saradnju sa kasnijim pokretačem PSS-a. Međutim, u proteklim danima je – doduše, ne lično, već posredstvom poslanika NF-a Željka Dubravca – dala do znanja da joj ne bi smetalo da, uz kandidaturu Branka Blanuše za predsjednika RS, Stanivuković bude zajednički favorit opozicije za srpskog člana Predsjedništva BiH.
Od toga, naravno, nema ništa, jer narcisoidnog Draška jedino zanima pozicija koju Narodni front “rezerviše” za Blanušu. Ali, čitava ta ideja je vrijedna pomena kao znak nepodnošljive lakoće prevrtljivosti, u vidu puštanja niz vodu osoba poput Nebojše Vukanovića, zarad kvazi-pragmatizma sa uzaludnim nuđenjem “utješne nagrade” Stanivukoviću.
Čučeći u rovovima
Inače, čelnik Liste za pravdu i red zaista ima razloga da se “duri” zbog nespremnosti ostalih predvodnika opozicionih partija da podrže bilo kakvu njegovu kandidaturu, bar deceniju unatrag. Nije sporno, čovjek ima živopisniji politički stil u odnosu na vrstu nastupa koja se u Srpskoj smatra “standardnom” i “primjerenom”. Međutim, nerijetko je, fudbalskim terminima, išao glavom tamo gdje drugi ne bi ni nogom, a takva požrtvovanost sigurno zaslužuje adekvatno vrednovanje. A ne prenemaganje kakvo sada dolazi, recimo, iz NF-a, gdje objašnjavaju da su oni, eto, stranka demokratije i širine, sa tolerancijom za “hiljadu cvjetova”, dok se ne iskristališe zajednički stav. Makar ga formirao Vučićev savjetnik Adam Šukalo, sklon kreiranju pakta NF – PSS, gotovo nevjerovatnog nakon svega što je izgovoreno i napisano u proteklim godinama.
U svakom slučaju, sve vodi ka tome da će opozicija u oktobru imati tri kandidata za dvije funkcije, jednog sa opštom podrškom, te dvojicu “samozvanaca”, pri čemu je prvi u toj ulozi iz hira, a drugi zbog elementarnog samopoštovanja. Blanuša i Stanivuković će, prema sadašnjem, a vjerovatno i budućem pozicioniranju, ući u trku za predsjednika Republike Srpske. Odnedavni lider SDS-a imaće podršku Trivićeve i Vukanovića, dok će osnivač PSS-a moći da računa samo na sebe u tom poduhvatu. Baš kao i pokretač Liste za pravdu i red, dok bude ulazio u borbu za mjesto člana Predsjedništva BiH, vrlo moguće – bez drugih konkurenata iz opozicije. Ali, ne zbog toga što ga ne bi “počastili” još jednim potcjenjivanjem i ignorisanjem, već jednostavno zato što nadmetanje za ovu “fotelju” smatraju irelevantnim.
Dok svi budu čučali u rovovima čekajući predvidiv rasplet kadrovske ukrštenice, tek se nazire pomjeranje u već zaboravljenim programskim kategorijama. Riječ je o temi za budućnost, čiji su akteri LPR i SDS. Vukanovićeva lista odjednom je počela da koristi termin “suverenizam”, opisujući vlastito djelovanje. To uopšte nije diskutabilno, samo izaziva blago čuđenje, kada prvi put u opticaj dolazi nakon čitavog niza godina postojanja Liste. Pri tome, biće da se ta poruka uopšte ne odnosi na globalne centre moći, već je riječ o sredstvu da se biračima u RS naglasi autentičnost i autohtonost LPR-a. Odnosno, u pitanju je način da se potencira činjenica da je Vukanović jedini opozicionar u RS koji je i antidodidkovski i antuvučićevski orijentisan, dok ostali bez zadrške mogu da se pozovu samo na prvu kategoriju.
Ovom odrednicom, LPR indirektno ulazi na teren koji je, istorijski, pripadao SDS-u. Za to vrijeme, Srpska demokratska stranka, mada “ispod radara”, uporno nastoji da se umili međunarodnim strukturama koje u današnjem svijetu gravitiraju Briselu, kao jedinom uporištu “evro-atlantizma”, o čijoj drugoj komponenti bi se, nije isključeno, moglo iznova pričati tek nakon isteka mandata Donalda Trampa 2028. godine.
Sudar titana
Dirljiva je ta upornost čitave serije predsjednika SDS-a u 21. vijeku, sa potpredsjednikom Želimirom Neškovićem kao trenutnim nosiocem ove intencije, da ubijede zapadne diplomate kako su upravo oni “konstruktivni činilac” za sva buduća rješenja, a ne “remetilački faktor”, što im je trajno pripisano na ovim adresama devedesetih godina. Naravno, to nema veze sa stupidnom retorikom vrha SNSD-a o “izdaji”, već sa odsustvom senzibiliteta za planetarne promjene koje su EU ostavile u daleko većem stanju dezorijentisanosti, pa i impotencije, u poređenju sa godinama kada je Pedi Ešdaun kinjio Blanušine i Neškovićeve prethodnike.
I dok se četiri opozicione opcije suočavaju sa kontradikcijama – PSS i NF sa velikim, a SDS i LPR sa malim – Milorad Dodik ipak ostaje šampion u toj disciplini. Kao tek jedan od niza stranačkih lidera u RS, i dalje povlači skoro sve konce između Novog Grada i Trebinja. Do te mjere da doslovno niko ne postavlja pitanje – gdje je formalni predsjednik Srpske Siniša Karan? Naravno, većina građana jeste obavještena da je imao zdravstvene probleme i da se nakon hospitalizacije oporavlja u kućnom ambijentu. Ali, čak i u takvim okolnostima, gotovo nigdje nije zabilježen toliki nivo opšte nezainteresovanosti za spoznaju da Republika već više sedmica funkcioniše bez, nominalno, prvog čovjeka.
To ipak nije najbizarnije. Još fascinantnija je očiglednost u kojoj lider SNSD-a kao svog najozbiljnijeg političkog rivala u 2026. godini tretira čovjeka koji mu je, u suštini, još uvijek stranački kolega. Uvrnuto je da, pored stvarnih opozicionara, sa svim svojim manama i vrlinama, “broj 1” u RS pomno prati da li će Vlado Đajić da se otisne u političku solo-karijeru.
Ima izvjesne naopake logike u takvom oprezu, pošto je riječ o svojevrsnim dvojnicima, budući da je svaka niskost “originala” dodatno multiplikovana kod “kopije”.
Naravno, obojica bi sopstvene načine funkcionisanja rado ilustrovali stihovima njihovog omiljenog autora Baje Malog Knindže: “Kad sam bio mali, znao sam svoj pravac, svi su bili katolici, a ja pravoslavac”. Međutim, baš kao što čaša može da bude do pola puna ili prazna, tako je i u RS ostao značajan segment populacije, sklon da na “sudar titana” Dodik – Đajić reaguje drugačijim “glazbenim” asocijacijama. Poput, recimo, one koja sadrži dijagnozu: “Užas je naša furka”.
