Nakon višemjesečnog zahlađenja odnosa, lideri četiri opozicione stranke u Republici Srpskoj konačno su se našli pod istim krovom. Na Petrovdan, 12. jula, predsjednik Srpske demokratske stranke Milan Miličević uspio je da na krsnoj slavi SDS-a okupi Branislava Borenovića, Nebojšu Vukanovića i Jelenu Trivić.
Ima izvjesne simbolike u mjestu susreta, jer je riječ o hotelu „Rođo“ u teslićkom naselju Đulići. Ovaj ugostiteljski objekat postoji već pola vijeka, ali, sticajem okolnosti, ima zanimljiv naziv. Najvjerovatnije je riječ o nadimku osnivača, međutim, u kontekstu posljednjeg druženja opozicionara, važnije su druge konotacije te odrednice. Jer, one u neformalnoj varijanti srpskog jezika mogu da označavaju prisnost, ali i ironiju, budući da se ovakav izraz povremeno, uz pokroviteljski, pa i potcjenjivački prizvuk, upućuje i osobama koje ne razumiju najbolje situaciju u kojoj se nađu u određenom momentu.
Upravo su tom vrstom ironije, blaže ili oštrije, bili obojeni komentari koje su opozicioni čelnici u RS iznosili jedni o drugima u sedmicama, pa i mjesecima uoči druženja u Tesliću. Ipak, pošto je slava SDS-a bila jedinstvena prilika u aktuelnom periodu da bar nakratko demonstriraju konstruktivno raspoloženje unutar bloka naspram vlasti, uspjeli su da se jednokratno uzdrže od cinizma, sarkazma i sličnih disciplina u međusobnoj komunikaciji.
Najmanje glume u takav gard morao je da uloži Milan Miličević, pošto i inače nije prednjačio u zajedljivim opaskama na račun ranijih, a možda i budućih partnera na ovom dijelu političke scene Srpske. Zato su kao kakav-takav trag privremeno zakopanih „ratnih sjekira“ iz Teslića ostale zajedničke Miličevićeve fotografije sa Branislavom Borenovićem, Nebojšom Vukanovićem i Jelenom Trivić. Ali, nije bilo prizora u kojem ovaj kvartet kolektivno pozira, jer je ne tako davno izgovoreno suviše teških riječi da bi to uopšte bilo moguće.
Đulići uveoci
Van opštine Teslić, odrednica Đulići mogla bi da bude poznata tek ponekom entuzijasti sa detaljnijim poznavanjem srpske književnosti, u dovoljnoj mjeri za prisjećanje na istoimenu zbirku poezije Jove Jovanovića Zmaja iz 19. vijeka. Znameniti poeta je čak dvije kolekcije pjesama nazvao po ovoj vrsti cvijeća, s tim da su drugi put to bili „Đulići uveoci“, što će, vjerovatno, biti znatno prikladnija formulacija kada se kroz par mjeseci rijetki poklonici opozicije u RS budu prisjećali „idile“ iz hotela u teslićkom prigradskom naselju, te je budu poredili sa pravcem u kojem su krenuli unutaropozicioni odnosi poslije krsne slave SDS-a.
U svakom slučaju, kao najzanimljivija dilema nakon ovog skupa nameće se mogućnost procjene – kakav će biti odnos snaga u opoziciji na prvom narednom odmjeravanju, dakle na lokalnim izborima u RS i BiH krajem 2024. godine? Naravno, taj izlazak građana na biračka mjesta jeste još prilično udaljen, ali, određene političke zakonitosti postoje čak i u Srpskoj, pa ne treba isključiti varijantu u kojoj se tok događaja odvija baš u skladu s njima.
Prije bilo kakvog uvida u potencijalna statistička pomjeranja, neophodno je reći da se, u ovom momentu, opozicija u RS, okvirno, može klasifikovati na „staru“, etabliranu, čiji su sinonimi SDS i PDP, te „novu“, antisistemsku, ako se govori o Listi za pravdu i red i Narodnom frontu, mada, naravno, ovakve termine treba shvatiti uslovno, budući da Vukanović i Trivićeva sa najbližim saradnicima nisu baš od juče u politici.
Kako u realnosti funkcioniše ovakva polarizacija, pokazalo se na posljednjoj sjednici Narodne skupštine RS. Nije neophodno ići dalje u prošlost, već je dovoljno samo pogledati rezultate parlamentarnog glasanja o famoznoj kriminalizaciji klevete, da se shvati različit pristup opozicionih partija kontroverznim temama u Srpskoj. Jer, NSRS ima ukupno 83 poslanika, a u sali je tokom izjašnjavanja bilo njih 63. Za izmjene Krivičnog zakona glasalo je 47 poslanika, a 16 je bilo protiv. Znači, čak 20 nije našlo za shodno da iznese stav o ovom pitanju.
Naravno, gotovo niko nije očekivao nekakav preokret u finišu. Bilo je izvjesno da će vladajuća koalicija, koja i inače raspolaže komotnom skupštinskom većinom, imati dovoljan broj „ruku“ da zakon bude usvojen. Međutim, problem je sa strukturom opozicionih glasova. Jer, ovo je bila tema povodom koje postoji jedinstven negativni stav populacije sa kritičkim odnosom prema vlasti u RS, zbog čega je postojao imperativ da svaki poslanik, sklon da sebe i dalje naziva opozicionarom, u momentu glasanja bude u sali i glasa „protiv“.
Ipak, to se nije desilo. Odnosno, dogodilo se, ali samo u slučaju Liste za pravdu i red i Narodnog fronta. Sva četiri poslanika u klubu Nebojše Vukanovića, kao i oba poslanika NF-a – Radislav Dončić i Željko Dubravac, učinili su upravo tako. S druge strane, „listing“ pokazuje da su iz PDP-a „protiv“ glasala tek tri od sedam poslanika – Milanko Mihajilica, Mirna Savić Banjac i Diana Čekić. Takođe, ovoj grupaciji pridružilo se sedam predstavnika SDS-a. Inače, poslanički klub SDS-a ima 12 članova, odnosno 11, ako se uzme u obzir to da Milan Radović zvanično nije napustio stranku, niti odustao od mandata, ali se već izvjesno vrijeme ne pojavljuje ni u javnosti, ni u u zgradi NSRS.
Dašak svježeg vjetra
Simptomatično je da uopšte nisu glasali šefovi ova dva kluba, Igor Crnadak i Vukota Govedarica. Imajući u vidu njihovu kontinuiranu oštru retoriku, bilo bi pretjerano reći da su ušli u „nagodbu sa režimom“ povodom kriminalizacije klevete. Očito, smatrali su da je odsustvo iz sale najočigledniji način da se otklone sumnje u hipotetičke „muljaže“ u opozicionim redovima tokom glasanja. Ali, u konkretnom slučaju, takav gest bio je potpuno deplasiran. Jedino su uspjeli da stvore utisak da njihove riječi nisu praćene djelima i da su, u suštini, ravnodušni prema namjeri koju su u proteklim mjesecima, s pravom, označavali kao veliku opasnost za Srpsku.
Ovakav čin, svjež i ilustrativan, sigurno ne ide u prilog rejtingu SDS-a i PDP-a unutar populacije sklone opoziciji. Ne samo zbog te situacije, već i niza sličnih primjera notorne traljavosti, karikaturalnog nejedinstva i pretjerane komotnosti u određenim prelomnim okolnostima, „stari“ opozicionari bi, da se bilo kakvi izbori održavaju u ljeto 2023. godine, i te kako ispaštali.
Vjerodostojna provjera popularnosti partija koje ne pripadaju vladajućem bloku, u aktuelnom periodu, po svemu sudeći, pokazala bi da je njihov redosljed definisan datumima formiranja. To znači da bi najbolje prošao Narodni front Jelene Trivić, kao najnovija stranka. Za njima bi, po broju glasova, slijedila donekle „iskusnija“ Lista za pravdu i red Nebojše Vukanovića. Na opozicionom začelju kaskali bi „veterani“, trećeplasirani PDP, sa hronologijom dužom od dvije decenije, te SDS na četvrtom mjestu, sa više od 30 ljeta „u nogama“.
Ali, trenutno, izbora u RS i BiH nema ni na vidiku, tako da niko neće poentirati zato što sada slovi za „dašak svježeg vjetra“. Neće biti nikakve nagrade ni za dosljednost i disciplinu pri opredjeljivanju protiv kriminalizacije klevete. Prvo naredno izjašnjavanje građana desiće se tek za 15 mjeseci, a toliki protok vremena sigurno ne ide u prilog radikalnijem segmentu opozicije. Umjesto „revolucionarnih“ tendencija, primat će imati puka inercija, a kada se političke stranke nađu na takvom terenu biračkog raspoloženja, znatno veću težinu ima dužina trajanja i rasprostranjenost njihove infrastrukture, ma koliko bila ruinirana, nego kratke i intenzivne kampanje povremenih aktivista sa žestokim porukama.
Apatija i anestezija
Ukoliko se rezultati predstojećih lokalnih izbora 2024. godine preračunaju u zbir na republičkom nivou, to će, u suštini, podrazumijevati status kvo, odnosno, reprizu redosljeda sa opštih izbora 2022. Ako se imaju u vidu izbori za NSRS, tada je SDS imao oko 15 odsto, PDP oko 10 procenata, dok se lista Nebojše Vukanovića bila blizu pet postotaka. Sve tri opcije zajedno tada su dobile malo više od 190.000 glasova, što je za buduća odmjeravanja snaga sa vladajućom koalicijom pouzdaniji orijentir nego podrška u duelima za inokosne funkcije. Dakle, nadmetanja za gradonačelnike i predvodnike opština, bez obzira na moguću neizvjesnost na pojedinim adresama, neće imati toliki motivacioni potencijal da opozicione glasače animiraju do te mjere da se ponovi oko 270.000 glasova Jelene Trivić, pa čak ni oko 230.000 glasova Mirka Šarovića.
U svemu tome, nikakvu specijalnu promjenu neće donijeti ni pojava Narodnog fronta. Do jeseni 2024. splasnuće najveći dio početnog žara s kojim je u redovima dijela opozicionara prećen nastanak NF-a. Donekle će takav tok biti posljedica naglašene identifikacije Jelene Trivić, bar u inicijalnom periodu Fronta, sa Aleksandrom Vučićem i vlašću u Srbiji. Pri tome, treba imati na umu da je većina opozicionih glasača osjetno alergičnija na sve ranije aranžmane Vučić – Dodik od političara za čije stranke u RS, bez obzira na sve zamjerke, ipak glasaju, što Trivićevoj ne ide naročito u prilog.
Ipak, trend splašnjavanja NF-a će u većoj mjeri biti posljedica krajnje diskutabilne kadrovske politike. Sinonim za ovu vrstu gafova već je postao slučaj Aleksandra Trninića, osobe koja je za nekoliko godina prešla bizarnu političku putanju SDS – SPS – SDS – NF, da bi se sada, sa neizvjesnim rokom trajanja, zaustavila u statusu samostalnog poslanika. Ako se uzme u obzira brzina i način okupljanja početnog jezgra NF-a, nema sumnje da će u narednih godinu dana biti još epizoda u kojima će Trivićeva plaćati danak takvim improvizacijama.
Sve to dovešće NF do četvrte pozicije unutar kvarteta opozicionih partija u jesen 2024. Skromni segment birača koji će i tada biti uz njih uglavnom će stići iz ranije baze PDP-a, uz manji broj prethodnih glasača Nebojše Vukanovića i SDS-a. A ostatak „tabele“ zadržaće isti sastav kao na opštim izborima 2022. godine – znači, Lista za pravdu i red trećeplasirana, PDP na drugom, a SDS na prvom mjestu. Svakako, ovakav niz neće biti posljedica nekakve spektakularne transformacije SDS-a pod liderstvom Milana Miličevića, još manje „konsolidacije“ PDP-a u mandatu Branislava Borenovića u svojevrsnoj „sudijskoj nadoknadi“, sa Draškom Stanivukovićem kao neformalnim kopredsjednikom ove partije. Na kraju, treća pozicija Vukanovićeve opcije neće biti posljedica njegove političke nemoći, već naprosto nuspojava ranijeg značajnog zaostatka za vodećim opozicionim tandemom. A takve statističke razlike prevazilaze se samo u okolnostima osjetnih društvenih lomova, koji se u apatičnoj i anesteziranoj Republici Srpskoj ne naziru.
Nova vrijednost
Više od godinu dana prije prvih narednih izbora, opozicione stranke u RS praktično su odustale od nadmetanja sa vladajućim blokom. Bez obzira na retoričku samouvjerenost bez naročitog pokrića, sav entuzijazam s tim predznakom, u suštini, fokusiran je na gradonačelničke funkcije u Banjaluci i Bijeljini uz, eventualno, par enklava lojalnih načelnicima iz SDS-a na potezu Posavina – Majevica, te eventualne disonantne tonove u Hercegovini, ali van Trebinja.
Veći dio preostale energije opozicionara u RS biće usmjeren na međusobne obračune, a efekat će biti neznatna pomjeranja u dosadašnjem odnosu snaga. Paradoksalno, da bi uspješno parirali vladajućem bloku, morali bi da učine iskorak kojeg su, bar ako je suditi prema pojedinim javnim istupima u novijem periodu, svjesni i Milan Miličević i Branislav Borenović. Naime, neophodno je da preuzmu solidan segment aktuelnih glasača koalicije oko SNSD-a, a to nikada neće uspjeti oštrom konfrontacijom.
Doduše, prve polovine ove jednačine sjetili su se vođeni sebičnim motivima – samo zato da bi prigovorili Jeleni Trivić zbog preotimanja funkcionera, poslanika i odbornika od drugih opozicionih stranaka, jer, zaboga, to ne stvara „novu vrijednost“. Međutim, ozbiljno razmatranje drugog kompromisa, pružene ruke ka SNSD-u, nosi obrnut rizik – može da im donese „nadgradnju“, u vidu pokolebanih glasača vladajućeg bloka, ali i da ugrozi „bazu“, oličenu u biračkom jezgru alergičnom na sjenke koje se u slučaju SDS-a nazivaju „velikom koalicijom“, a kod PDP-a „simbiozom“.
Dakle, oba pravca sadrže pozamašne razloge za kajanje, ali i posjeduju kakav-takav potencijal za pomjeranje sa „mrtve tačke“. Međutim, nema indicija da će stara, etablirana opozicija „prelomiti“ između takvih nedvosmislenih alternativa. Sve ukazuje na to da će funkcionisati kao i na sjednici NSRS pilikom glasanja o kriminalizaciji klevete. Znači, dio poslanika će ostati u klupama i izjasniti se protiv, a dio će u takvim momentima da izađe iz sale, „samo tetki da odnese lek“. Kada u strukturi koja, u zbiru, ima oko 20 ljudi, nije moguć minimum homogenosti povodom najvažnijih pitanja, to možda nije prepreka da SDS i PDP i dalje pretiču na izborima Listu za pravdu i red i Narodni front. Ali, sasvim sigurno, jeste garancija da doživotno gledaju u leđa SNSD-u.
