“Kad Trebinje grli, to se pamti”

Da li ste nekad bili na nekom čarobnom mjestu, a da nije dobro skriveno od ljudi i pogleda, nego naprotiv, raširenih ruku, otvoreno za sve? Priznaćete, malo je takvih mjesta. Obično su ona čarobna, dobro skrivena i mistična. Ovo je jedno mjesto, jedan grad, koliko god otvoren za sve, isto toliko i čaroban, zove se Trebinje.

trebinje_panorama_mh_radovan_dangubic
Pogled sa Crkvine u Trebinju (FOTO: Radovan Dangubić / Moja Hercegovina)

Jedini grad u mojoj zemlji koji me je istinski i uvijek oduševljavao, iako sam kroz njega do sad samo prolazio ili se kratko zadržavao, jer nisam imao vremena, je Trebinje. Prvi put Trebinje se pominje u desetom vijeku kod Konstantina Porfirogenita, pod nazivom Tribunija. Hercegovina, grad na krajnjem jugu Republike Srpske, grad na rijeci Trebišnjici (ponornica), podno planine Leotar, grad jednog od najpoznatijih Srba, Jovana Dučića (kom sam uvijek bio naklonjen, s obzirom na to da se osnovna škola koju sam pohađao u mojim Šekovićima zove “Jovan Dučić”). To je grad u kamenu, što je posebna fascinacija za mene budući da dolazim iz krajeva koji su sušta suprotnost tom “kamenjaru”.

Konačno, došao je dan da s namjerom krenem u Trebinje, budem tri dana dijelom poslovno, a dijelom da konačno vidim Trebinje onako kako sam želio, da prošetam ulicama, osjetim taj ambijent, atmosferu, miris tog grada, miris primorja, ali ne na obali, nego u zaleđu Jadrana, što je takođe jedan poseban osjećaj. Krenuo sam sa nekoliko kolega ka krajnjem jugu Republike Srpske, preko Romanije, Goražda, Foče, Tjentišta i Čemerna. Polako smo se spuštali ka Hercegovini, Hercegovina-Kalifornija, pjeva grupa “Zoster”, i stvarno je ambijent sličan. Kamen je na kamenu, u pojedinim dijelovima je pustinjski ambijent, niske trave i rastinje, nenaseljeni dijelovi, kuće od kamena slične onima koje viđamo u starim, takozvanim, western filmovima.

Selo-Zakovo-Trebinje_Hercegovina
Selo Žakovo (FOTO: Slavenko Vukasović)

Potom, Bileća (za vojnike koji su služili vojsku RS “noćna mora” je bila kasarna u Bileći, pogotovo za one čiji je vojni rok obuhvatao ljetni period), a onda i prekrasno Bilećko jezero, vodena površina u sred “ničega”, u kamenom okolišu. Slijedi krivudav put i spuštanje ka Trebinju. Prvo što upada u oko je brdo Crkvina sa kog sija i na kom ponosno stoji Hercegovačka Gračanica (vjerna kopija manastira Gračanica, Kosovo i Metohija), posvećena Presvetoj Bogorodici. Po želji pjesnika Jovana Dučića, koju je iskazao u svom testamentu, sagrađen je hram Presvete Bogorodice u kome je Dučić sahranjen. Hram se može vidjeti sa svake tačke u Trebinju i to je najljepša sakralna građevina u cijeloj Hercegovini. Pjesnikova želja je bila da bude sahranjen u Trebinju, tako da su njegovi posmrtni ostaci preneseni iz Amerike u Hercegovačku Gračanicu u oktobru 2000. godine.

Hercegovacka-Gracanica-Trebinje_Hercegovina
Hercegovačka Gračanica (FOTO: Slavenko Vukasović)

Pored Gračanice, u Trebinju postoji još nekoliko manastira, od kojih je vjerovatno najpoznatiji manastir Tvrdoš. U prvoj polovini XVI vijeka manastir Tvrdoš je bio najveći skriptorijum na slovenskom jugu, a istovremeno je bio i kulturno i duhovno središte šireg područja.

Već smo se spustili u Trebinje. Sunce je ovdje nemilosrdno, kamen gori. Uz Mostar i Neum, Trebinje je najtopliji grad u Bosni i Hercegovini, ljeti su temperature često iznad 38 stepeni celzijusa, a najviša izmjerena temperatura iznosila je 45,5 stepeni celzijusa 22. jula 2007 godine. Dana 08.08.2012 tačno u ponoć, u Trebinju je izmjerena temperatura od 32,2 °C, a prema podacima RHMZ RS to je jedna od najviših ponoćnih temperatura ikada zabilježenih na prostorima BiH. Ništa manje toplo nije bilo ni tog septembarskog dana, iako, prema riječima naših domaćina, to je za njih već jedan vid svježine u odnosu na julske dane, a ja dvije noći skoro da nisam spavao zbog toplote. Konačno smo tu, smjestili smo se, domaćini su prijatni. Tako je svugdje u RS, svi znaju da ugoste, pa i Trebinjci.

Tog dana sam imao neke obaveze zbog kojih sam došao, a posle toga, odmah sam požurio da osjetim čari Trebinjskih ulica. Čim sam zakoračio na njih, osjetio sam putovanje kroz vrijeme, arhitektura, popločane ulice, uski prolazi, kamene zidine i građevine poslali su me par vijekova unazad. Bio sam, malo je reći, fasciniran, kao u nekom drugom svijetu. Niti jedan grad koji sam posjetio, ne samo na našim prostorima, nego i u Evropi nije ostavio takav utisak na mene kao naše Trebinje. Nenaviknut na tako tople noći, prvo veče sam spavao jedva nekih 5 sati i to je to.

Hotel-Platani-Trebinje-MojaHercegovna
Hotel Platani u Trebinju (FOTO: Slavenko Vukasović)

Ujutru doručak, ponovo obaveze, zatim još jedna šetnja tokom koje se desilo ono što sigurno ne možete da vidite baš svugdje i često – šetate jednom običnom uličicom, a onda, iza ugla se pojavljuje star model motocikla, neugledan, više predviđen za terensku vožnju nego gradsku, a na njemu jedan od najvećih reditelja na svijetu, Emir Kusturica. Potpuno opušten, kakav jeste, utopljen u ambijent grada, nestvaran poput Trebinja. Kao iz nekog davno prošlog vremena, jednostavan, a jedinstven i poseban. Prizor me je malo podsjetio na slike Če Gevare na njegovom motociklu dok putuje kroz Južnu Ameriku (pogledati film “Diarios de motocicleta”, The Motorcycle Diaries (2004). Ispratim ga pogledom i nastavim.

Tog dana sam posjetio i Hercegovačku Gračanicu. Veliki je uspon do gore, a uzak i krivudav put vodi do vrha brda Crkvine gdje se hram nalazi, a gore je, zaista, prekrasna građevina. U sklopu kompleksa su i zvonik, galerija ikona, parohijski dom, amfiteatar, česma, crkvena knjižara, muzej i ljetnja bašta restorana, kao i suvenirnica. Zaista izuzetan ambijent, pogled na grad, rijeku Trebišnjicu, okolna brda i planinu Leotar.

Nakon ne tako dugog zadržavanja na brdu Crkvine, uslijedio je povratak u grad i obilazak starog grada Trebinja, gdje se nalaze, jedan naspram drugog, spomenici Njegošu. Prvi u svijetu podignut je u Trebinju 1934. godine i Jovanu Dučiću, simbolu grada Trebinja, jednom od najznačajnijih Srba u našoj istoriji. Treba napomenuti da je i naučnik Ruđer Bošković rođen u Trebinju, odakle je odselio u Dubrovnik.

Veče je polako padalo na Trebinje, nisam mogao da se odvojim od popločanih ulica, kaldrma, bašte kafića i restorana, koji se nižu kao perle jedna na drugu. Glasovi sa svih strana, u jednom uglu mural velikana srpske književnosti i kao što već rekoh, jednog od mnogo simbola Trebinja, Jovana Dučića, prosto osjećaj da sam van našeg vremena i van našeg prostora, van svega. Veče sam proveo u jednom od lokalnih klubova, ništa posebno, atmosfera je bila slična kao i u većini naših gradova i mjesta, ali nisam zbog toga ni došao tu. Prosto, sve ono što je Trebinje, u smislu ambijenta, kulture, arhitekture i istorije, mnogo je veliko, fascinantno i lijepo da bi noćni život mogao tu nešto “da se pita”.

arslanagica-most-trebinje-mojahercegovina
Arslanagića most na Trebišnjici (FOTO: Slavenko Vukasović)

Jutro je svanulo. Trebalo je krenuti nazad kući nakon doručka, a mi smo sve više odugovlačili ne bismo li što više udahnuli Trebinja u sebe, u svaku poru naših bića, ne bismo li ponijeli tog ambijenta i vazduha sa sobom, da što duže traje u nama, da nas nosi visoko. Krenuli smo, polako smo se opraštali od Trebinja, Trebišnjice, divnih domaćina, Leotara, Gračanice, Dučića, prekrasnih ulica, starog grada Trebinja i svega, a ima toga mnogo što ovaj grad čini tako posebnim. Ja koji uvijek, bilo gdje da se nalazim, žurim kući, tog dana nisam žurio, osjećao sam da mi treba još malo Trebinja, htio sam da dugo potraje taj prolazak kroz grad. Utisak je bio da opet nisam osjetio taj grad dovoljno, da mi treba još zagrljaja Trebinja, još pogleda sa brda Crkvine i da koliko god bismo se grlili Trebinje i ja, to ne bi bilo dovoljno. Kao kad se opraštaš sa najbližima, pa ti se ne odvaja od tog zagrljaja, jer ti ga nikad nije dosta.

Možda je taj grad toliko čaroban, da prosto nikad neću uspjeti da ga doživim do kraja, što ima posebnu draž i čaroliju, jer ću se uvijek vraćati po još malo Trebinja. Znam da hoću, a onaj ko nije bio tamo ne zna šta je propustio, pogotovo oni koji žive tu u okruženju, koji prolaze tu, kojima je Trebinje na nekoliko sati od njihovog grada. Penjali smo se uz brda, ostavljali Trebinje iza nas, a ja sam i dalje onako, širom otvorenih očiju, kao hipnotisan gledao dole u pravcu grada, samo da moje oči uhvate još neku fotografiju i urežu je u moj um i biće. Ne morate ići daleko da vidite mnogo, lepota je tu, blizu nas. Naše je, a čarobno i pomalo, kao što već rekoh, nestvarno.

Autor: Marko Perendić / iSerbia

Autor