Jedan sluga, dva gospodara – Commedia dell'PUNKarte (ili… Potpuno Uvredljivo Negiranje Klasike…)

Sinoć je u pozorišnoj sali Kulturnog centra u Trebinju odigrana pretpremijera komada ”Jedan sluga, dva gospodara” u izvođenju Gradskog pozorišta Trebinje. U pitanju je pozorišni komad rađen po kultnoj komediji staroj gotovo 300 godina, pisca Karla Goldonija. Trebinjska inscenacija ovog komada rađena je po Demarkovoj adaptaciji iz 1939. godine uz rediteljsku intervenciju Željka Miloševića. Od originalnog Goldonijevog predloška ostalo je vrlo malo, a likovi komedije del arte postali su pankeri, tačnije članovi benda, koji iz ne baš jasnih razloga, igraju predstavu. U predstavi igraju Darko Kurtović, Zoran Jakšić, Nikolina Ateljević, Bojan Ninković, Milica Salata i Marija Parežanin. Dobar posao uradila je Milica Jeremić Telebak, koja potpisuje kostimografiju te Božidar Bobo Vučur koji je autor originalne muzike – pjesama koji izvodi bend ”Defficit mozzga”, sastavljen od članova ansambla ove predstave. Pomoćnik režije je Darko Kurtović. U Miloševićevoj adaptaciji i režiji, ovaj komad postaje Potpuno Uvredljivo Negiranje Klasike (kao što je PUNK onomad nazvao poznati rok kritičar Darko Glavan), baveći se kritikom gotovo svih društvenih devijacija današnjice (poltronstvo, koristoljublje, prostitucija, narkomanija, promiskuitet…). Djeluje da je sve to izvedeno na prilično konfuzan način, pa je predstavu na momente teško pratiti. Milošević je rekao da je predstava svjesno konfuzna, ali onda bi se trebalo razmisliti o načinima na koji će ta konfuzija biti ”pročitana” kao svjesna, valja organizovati taj haos, kako ne bi djelovao kao haos iz neznanja već namjerni haos. Sve u svemu, predstava je ovo čiji je glavni adut glumačka igra i koja neupitno iziskuje dosta rada i truda do premijere kako bi se sve kockice poklopile u jedan dobar mozaik. 

Predstava ”Jedan sluga, dva gospodara” je sinoć u pozorišnoj sali Kulturnog centra imala svoju pretpremijeru. Klasični komad Karla Goldonija, napisan sredinom XVIII vijeka, a u adaptaciji Demarka iz 1939. godine te adaptaciji Željka Miloševića koji radnju smješta u današnje Trebinje, neobičan je pozorišni događaj. Neobičnost se najviše očitava u rediteljskoj ideji da likove komedije del arte zamijeni pank bend ”Defficit mozzga” koji čini šestorka koja (iz ne baš definisanih razloga) igra predstavu ”Jedan sluga, dva gospodara”. Vođa benda je Darko Kurtović, koji u predstavi tumači slugu Adama, a ostatak benda čine Zoran Jakšić, Milica Salata, Nikolina Ateljević, Bojan Ninković i  Marija Parežanin.

Željko Milošević, reditelj predstave ”Jedan sluga, dva gospodara” za internet magazin Moja Hercegovina govorio je o intervencijama na originalnom predlošku Karla Goldonija, u Demarkovoj adaptaciji, te porukama koje prenose ovim komadom.

Goldoni je, pišući ovaj tekst prije gotovo 300 godina, je otkrivao svoje glumce, skidao im je maske, znači u komediju del arte je uvodio lik glumca, što je tada bila novina. To nas pretjerano nije interesovalo, koliko je mene interesovao taj spoj komedije del arte i njenog izlaska na ulicu, kao što je svojevremeno pank u Britaniji a potom i u ostatku svijeta izašao na ulicu upravo tim svojim specifičnostima u imidžu. Želio sam, na neki način napraviti neku malu paralelu između svega toga a i jedan i drugi pokret su u svoje vrijeme bili pokreti bunta. Danas živimo neko vrijeme kada je bunt potpuno mrtav, neko vrijeme letargije, a u kojem nam se dešavaju svakakve stvari. Postoji jedan lik koji je uveden, to je lik mlade sobarice, kuvarice, spremačice, konobarice, koja sve te poslove radi da bi upisala glumačku akademiju i pokušava uraditi nešto od svog života, dakle, umjetnost je ono što je u našoj predstavi starije od svega i to je jedini pozitivan lik u predstavi. Svi ostali likovi su negativni likovi, naravno, gazde i vladari ne mogu biti negativni likovi bez onih najgorih, onih koji su oko njih, koji im titraju i koji im povlađuju. Komad smo smjestili na naše govorno područje, u lokalni kraj, u svoju sredinu, u kontekst u kojem se pominje i razvoj turizma, odnos prema kulturi, bolje reći neodnos, stalna je borba. Ovo je predstava koja nema niti srećan, niti nesrećan kraj, isto kao i ovo vrijeme, niti postoji nagrada, niti sankcija.”

Takav vid intervencije na ovom komadu nije novost, pa je zagrabačko pozorište ”Kerempuh” ne tako davno igralo komad ”Jedan sluga, dva gospodara”, doduše po adaptaciji britanskog dramatičara Ričarda Bina, koji je radnju smjestio pred sami kraj šezdesetih godina prošlog vijeka, u Brajton. Tu je viđen bend koji je svojim songovima uvodio u radnju i bio integralni dio ansambla, s tim što je bend bio džezerski, sa prizvukom kabaretskog. Gledajući sinoćnju predstavu, uvođenje pank benda kao svojevrsni pandan likovima del arte komedije, čini se kao zanimljivije rješenje, a kako je Milošević radnju smjestio u današnje Trebinje (u kojem je, kao i svuda, sve manje pankera), taj slobodarski duh kojim odiše pank supkultura dobro je ukombinovan u rediteljsku zamisao. Za ovu priliku ”okupljeni” bend ”Defficit mozzga” na čelu sa frontmenom Darkom Kurtovićem, koji i izvodi sve songove, koje je pisao Željko Milošević, a komponovao Bobo Vučur, funkcioniše na principu toplo – hladno. Naime, kako bi ovaj bend opravdao svoje bitisanje na sceni, neophodno je da se svi uključe u svirku, da postanu punopravni članovi benda, kojim za sada dominira Kurtović. Takođe, bilo bi dobro da, u duhu mjuzikla (koliko god to čudno zvučalo imajući u vidu da se radi o kombinaciji pank muzike i mjuzikla) svi članovi ansambla imaju svoju pjevačku dionicu, ili se uključe u izvođenje, u vidu pratećih vokala. Pank ne samo da to dozvoljava, već jednostavno zahtjeva.

Darko Kurtović je poznato ime trebinjskog glumišta, a cijeli region ga je upoznao kroz popularnu seriju ”Lud, zbunjen, normalan”. Veliki ljubitelj muzike, čovjek koji odavno ima izmaštani bend ”Defficit mozzga” čiji je naziv upotrebljen za pank bend predstave ”Jedan sluga, dva gospodara”. Kaže da je jako srećan što je dio ovakve predstave a pogotovo zato što je imao priliku da pjeva. Posebno mu je drago što se radi o jednom pank bendu. Kao pomoćnik režije uzeo je značajno učešće u stvaranju ovog pozorišnog čina

Nisam želio da čitam originalni tekst, jer bih našao nešto što bih ubacio i vratio u predstavu, tako da sam odlučio da ne čitam originalni tekst već ono što nam je Željko donio. To je možda greška, a možda i nije. Igram lika sa mostarskim naglaskom, koji dolazi sa gazdom u hotel na proputovanje i sreo je svoju staru ljubav i ti sve kreće. Svi smo nešto moderni, in, kul, super a u stvari sve je totalna anarhija. Mada, nije anarhična komedija, više je pank komedija. Meni je bilo posebno drago što sam mogao da pjevam i što su napravljeni originalni songovi, to mi je super, mada ne znam koliko je sve to doprlo do publike. Radiće se još do premijere, znamo otprilike gdje smo griješili i gdje treba nešto da se doda, gdje oduzeti, do tada ćemo se i uigrati, moramo biti precizniji, jer ovo je ipak pank komedija i zahtjeva, prije svegam preciznost ali i veliku energiju i agresivnost, da se malo napadne publika, a ne samo da se podilazi publici. Moramo biti agresivniji u svakom slučaju.”

Milica Salata već nekoliko godina predanim radom i talentom vodi novi talas trebinjskih amatera, a sinoćnjom izvedbom zasijala je, čini se, jače nego ikad, kreirajući jedan zaista dobar lik, tačnije više likova, kroz sjajne transformacije. Ona je govorila o radu na predstavi i liku koji tumači.

”Predstava govori o lošim stranama našeg društva, droga, prostitucija i svi poroci i anomalije današnjeg društva su tu. Igram jedini pozitivan lik, djevojku koja radi kako bi zaradila za školovanje na akademiji i kako bi uspjela u životu da bi se odmakla od takvog društva i radila ono što voli. U toku rada na predstavi smo u tekst uvodili sve te stvari kojima smo okruženi i kojima smo se bavili kroz ovu predstavu.”

Taj pankerski nastup mora biti istinski, jer u moru onoga što pank prezire možda počasno mjesto zauzima preziranje pozera. U sinoćnjoj predstavi pored pank benda koji je u pozadini cijele priče (ne baš srećno ”uglavljen” u cjelinu) takav lik, koji je svjestan mana društva i kritikuje ga, ne libeći se, je dopisani lik djevojke koja želi da upiše glumačku akademiju i koja radi kao konobarica kako bi mogla finansirati svoje školovanje (u izvođenju sjajne Milice Salate). Danas ne postoji kritika već društvo sa svim svojim vrlinama i manama, te pojedinac koji se uklapa u takvo i slično društvo. Rijetki su oni koji misle drugačije, rade drugačije i koji jesu drugačiji. Lik koji tumači Milica Salata je jedina svjetla tačka komada, ona nada koja tinja i u koju čovječanstvo polaže nadu da stvari mogu i moraju biti bolje. Isto to čovječanstvo, ogrezlo u sistem i sve pošasti istog, ne želi priznati da je to što se uvijek očekuje od pojedinca, bez podrške šire ili uže zajednice, predstavlja ništa drugo do licemjerje koje je takođe dio tog sistema i pošast svoje vrste. Uvođenjem pank supkulture u jedan klasični komad postignut je onaj iskonski cilj kojem je pank i težio, kada je krajem sedamdesetih godina prošlog vijeka hrabro pljunuo na klasiku, izbacivši na površinu živote i potrebe običnih ljudi, pripadnike radničke klase, stavivši u fokus malog čovjeka koji želi preko crte margine u kojoj se nalazi. Stoga je zgodno spomenuti Darka Glavana, autora knjige ”PUNK – Potpuno Uvredljivo Negiranje Klasike”, jer ”Jedan sluga, dva gospodara” u izvođenju Gradskog pozorišta Trebinje zapravo to i jeste. Ne samo to, malom intervencijom Glavanove ”definicije” panka, umetanjem kolotečine umjesto klasike, dobila bi se definicija predstave ”Jedan sluga, dva gospodara” u trebinjskoj izvedbi. Zato trebinjski ansambl, na čelu sa rediteljem Željkom Miloševićem ukazuje na svu pogubnost te kolotečine koju svi živimo bez potrebe za otporom, a kamoli otporom. Kritikuju se globalni problemi, poput poltronstva, licemjerja, narkomanije, prostitucije, ali i neki lokalni poput (ne)odnosa prema kulturi.

Troje debitanata se sinoć našlo na sceni Kulturnog centra Trebinje. Jedna od njih je Nikolina Ateljević, koja je tumačila lik gazdarice Somović, sklone svim mogućim porocima.

O svom debiju ona kaže:

Debitovala sam, skupa sa Marijom i Bojanom, na pozorišnim daskama, sve je bilo mnogo lakše uz iskusne glumce i Željka Miloševića, njihova podrška je bila dragocjena. Glumim jednu srednjovječnu gospođu koja oličava poročnost današnjeg društva, njen moral je upitan kao što je moral mnogih danas upitan a na svakom od nas je da se gradimo kao pojedinci i razvijamo u nekom pozitivnom smjeru. Nemoral koji je vidljiv u našoj predstavi je zapravo poučan i upozoravajući.”

Zoran Jakšić je iskusan amaterski glumac. Stariji ljubitelji pozorišta pamte ga kroz angažman u Pozorištu ”Slovo”. Posljednji put se našao na pozorišnim daskama prije 12 godina, kada je igrao u predstavi ”Srđo”. Poslije duge pauze, vraća se zahtjevnom ulogom, tumači ženu, po prvi put. On kaže da mu je ovakva epizoda, koja je zahtjevna ali i dopadljiva, savršeno ”legla” za povratak na scenu.

”Eto vratio sam se na daske koje život znače pa čak i liječe, jer kad sam ušao u ovaj proces, imao sam probleme sa leđima, koje sam prevazišao ”ležeći” na pozorišnim daskama. Meni kao povratniku je ova epizoda taman po mjeri, ne treba mi ni više ni manje, taman da možeš da pokažeš da si nekad nešto radio a da se ne pretrgneš. Igram jednu modernu kaćiperku, koju nažalost možemo vidjeti na svakom koraku, pogotovo kada padne mrak, kada oko ponoći prođeš Trebinjem. Mogu ti reći da su mi u kreiranju lika Evice dosta pomogle djevojke iz ansambla koje su me usmjeravala kada i gdje trebam biti ženstveniji, mada ovo nije završen lik, radićemo još do premijere, mora još da se utegne, ali to ćemo ispraviti.”

No vratimo se na pomalo nesrećnu konstataciju da su članovi ansambla ujedno i članovi benda. Jasno je da oni ne tumače sami sebe, ali nije do kraja jasna spona između benda i glumaca koji igraju predstavu. Prelazi iz muzičkih u dramske sekvence su nerijetko traljave, što radnju čini dodatno nejasnom ii teškom za praćenje. Reditelj Milošević pred sobom ima ne tako lak zadatak da do premijere predstave jasnije donese taj haos i konfuziju, jer jako je teško jasno i precizno na scenu postaviti nešto što je svjesni haos. Taj haos, koliko god zvučalo paradoksalno, mora biti stegnutiji od bilo čega, kako bi se otklonila svaka nedoumica po pitanju konfuzije.

Kada se taj haos organizuje ova predstava će mnogo bolje funkcionisati na više nivoa. U predstavi, pored navedene Milice Salate, igraju Daro Kurtović, koji svojom igrom i energijom nosi predstavu, te starijoj publici poznato pozorišne lice, Zoran Jakšić, koji se poslije 12 godina vratio na pozorišne daske, kao i tri debitanta: Bojan Ninković, Marija Parežanin i Nikolina Ateljević. Debitantski trojac je više nego uspješno zakoračio na pozorišne daske zaokruživši dobar ansambl koji ova predstava zaista ima. Kombinacija iskustva, oličenog prvenstveno u Kurtoviću a potom i Jakšiću i mladoj Milici Salati te navedenoj trojci je dobro funkcionisala, a s obzirom da se radi o pretpremijernom igranju (premijera je zakazana za 17.7.) očekuje se da predstava dodatno ”prodiše”.

Nema razloga da se to ne dogodi, jer temelj postoji, ali potrebno je ukloniti određene prepreke kako bi ovo do kraja bila komedija, kako bi do kraja bio mjuzikl (tamo gdje predstava zapravo i jeste, ili bi trebala biti mjuzikl), kako bi taj haos bio dobro smišljen haos, a na taj način će i kritika koju ova predstava upućuje gotovo svima, biti jasnija, a samim tim i prepoznata kao takva. Jednostavno, treba osvjestiti pank, kako u konceptu, tako i u glumačkoj igri a ako se to postigne, ovo će biti punokrvna pankerska predstava, predstava koja odiše društvenom kritikom, dobrim songovima i jasnom artikulacijom (koja je, iako vam to čudno zvuči, neophodna panku, jer pank nije samo haos, najbolji izdanci panka su oni koji su uspjeli organizovati taj haos). Punk's not dead!

Igor Svrdlin

Autor