Posljednja sjednica jedanaestog saziva Narodne skupštine Republike Srpske okončana je juče, a najvažnija „tačka dnevnog reda“ desila se dan ranije kada je predsjednik parlamenta Nenad Stevandić na pravdi boga izbacio Nebojšu Vukanovića nakon čega su radnici obezbjeđenja pokušali da izvedu lidera Liste za pravdu i red iz skupštinske sale kao da je terorista.
Četiri godine vanrednih zasjedanja, divljanja i maltretiranja – tako bi se najkraće mogao opisati ovaj saziv parlamenta Srpske koji je gori nego prethodni koji je bio nemoguć. Na svim sjednicama i po svakoj tački dnevnog reda vodile su se beskrajne i malokrvne polemike o domaćim izdajnicima i o stranim plaćenicima, o junačkoj vlasti i o kukavičkoj opoziciji, o kriminalu jednih i o podaništvu drugih…
Ovaj saziv je obilježio i rekordan broj posebnih zasjedanja. Čak je i posljednja sjednica saziva, na kojoj se raspravljalo o povećanju plata (pred izbore), bila posebnog karaktera. Posebnih sjednica je bilo duplo više nego redovnih i sve su one bile praćene nevjerovatnom drskim i bahatim ponašanjem skupštinskog rukovodstva, prije svega prvog čovjeka parlamenta Nenada Stevandića i potpredsjednice NSRS Anje Ljubojević.
Koliko se Stevandić zapravo „zanio“ najbolje pokazuje nedavna prijetnja koju je uputio lideru PDP RS Igoru Crnatku rekavši da će mu „crveni kombi doći kući“. Stevandić tokom rasprave nije propuštao priliku da opozicione lidere Nebojšu Vukanovića i Igora Crnatka nazove „Bećirove Mujice“ i „izdajnički ološ“, ali se činilo da će sve ostati na tim uvredama. Ali, stvari su otišle predaleko kada je Crnadak rekao kako nikome u Republici Srpskoj neće biti dobro dok se ne suzbije korupcija i dok se ne vrati pokradeno.
„Crnadak je presuđeni ološ iz Bećirovog dvojca koji crta metu na čelu srpskim patriotama. Lansira priče o crvenom kombiju koje su 26 puta odbačene. Zbog takvih priča neki ludaci prijete mojoj porodici, ženi i djeci. Jak sam kao zemlja. Crveni kombi će vama doći kući“, rekao je Stevandić.
Crnadak kaže kako su teške diskusije, ponekad i sa neprikladnim i neprihvatljivim kvalifikacijama, često dio rasprava u Narodnoj skupštini, posebno otkako njom rukovodi Nenad Stevandić. Međutim, Stevandić je prešao svaku granicu kada je uputio prijetnju da će upravo Crnatku „crveni kombi doći kući“.
„Time je najavio napad na moj dom u kojem živim sa porodicom. U Banjoj Luci svi veoma dobro znaju da se, kada Stevandić nekom zaprijeti da će mu ‘crveni kombi doći kući’, radi o ozbiljnoj i utemeljenoj prijetnji, na koju bi trebalo da reaguju i nadležne institucije. U svakom slučaju, znam veoma dobro i sam odbraniti svoj dom i porodicu od kukavica i polusvijeta kakav je Stevandić“, istakao je Crnadak.
Novinar Radoš Krstojević kaže za MojuHercegovinu da bi dešavanja sa posljednje sjednice parlamenta Srpske u ovom sazivu bilo sasvim dovoljna sve i da se do današnjeg dana nije desilo ništa po čemu bi ovaj saziv bio upamćen.
Ovakva salva prepucavanja koju smo mogli čuti na 39. i 40. posebnoj sjednici, praćena međusobnim uvredama i najpogrdnijim psovkama koje, vjeruje on, ne bismo čuli ni u kafani, samo je potvrdila zašto je ovo daleko najgori saziv Narodne skupštine Republike Srpske u njenoj istoriji.
„Tri i po godine nevjerovatne netrpeljivosti između nekoliko poslanika i rukovodstva skupštine koje se na momente toliko osililo u svom radu i pokušaju da dokažu da je mnogo važno što oni presjedavaju tu. Iskreno, nije me jednom bilo sramota šta mi pratimo i ko predstavlja građane“, kazao je Krstojević.
Nijedna sjednica, dodaje on, nije završena bez svađe, prozivki, izdajnika i patriota. Na trenutke je sve više ličilo na cirkus nego na najveći zakonodavni dom, jer kakve „face“ su samo prodefilovale kroz skupštinsku salu – od onih koji četiri godine žive na grbači naroda bez da progovore nijednu riječ do onih koji bi možda bilo bolje da nisu ništa ni progovorili.
„Tužno, jadno i čemerno izgleda više od 1.000 dana koliko pratimo narodne poslanike, njihov rad i neku njihovu borbu za građane koji su ih birali. Možda je nekad i sreća što nisu zasjedali redovno, jer je zaista malo stvari na koje bi oni mogli biti ponosni za svoj rad. Svađali su se više nego ikad. Nadam se da se ovako nešto neće ponoviti. Ali, znajući našu istoriju i način kako sve funkcioniše, ne bih se smio kladiti da nas od novembra ne čeka još gora grupa ljudi“, kategoričan je Krstojević.
Ovaj saziv Narodne skupštine Republike Srpske, ističe novinar Andrijana Pisarević, vjerovatno je najgori koji smo do sada imali, bez obzira na to iz kojih političkih partija dolazili poslanici. Ako je do ovog saziva postojao ijedan razlog da ih nazovemo narodni i uvaženi, sada to više nije slučaj.
„Pamtiću ovaj saziv po tome što je sve manje ličio na parlament, a sve više na servis za potvrđivanje unaprijed donesenih odluka ili objavljenih tvitova. Jedino u čemu su bili uspješni je normalizovanje vanrednog stanja u politici. Sve je bilo hitno, sve istorijsko, sve presudno, a prostora za stvarnu raspravu nije bilo“, kaže Pisarević.
Bio je ovo saziv u kojem je skupštinska govornica često služila za unutrašnje monologe pojedinaca, a ne kao mjesto kontrole vlasti. Skupština je postala kulisa za potvrđivanje onoga što je već odlučeno negdje drugo. Teško bi, dodaje Pisarević, bilo sabrati koliko su građane koštali poslanički cirkus i performansi, a još teže šta su sve propustili i mogli da urade za to vrijeme.
Poslanici su, dodaje ona, posebno blistali pri nekritičkom i nepromišljenom usvajanju zakona o kojima nisu ništa znali, jer se većina nije potrudila da pročita skupštinske materijale. Kao posljedicu jalovih sjednica više puta smo vidjeli usvajanje promašenih, stupidnih i neustavnih zakona, pa ih onda povlačili pod pritiskom sudova ili javnosti.
„Ipak, poseban pomen zaslužuju predsjednik Nenad Stevandići i potpredsjednica Anja Ljubojević koji su bili uspješni jedino u pogrešnom razumijevanju poslovnika i pravila demokratske rasprave. Vladanje čeličnom pesnicom, rasprave sa poslanicima, provociranje i lijepljenje ličnih kvalifikacija ogolili su i cijeloj državi pokazali koliki je njihov nedostatak znanja, pristojnosti, uravnoteženosti, pa i šarma za vođenje rasprava najvišeg zakonodavnog tijela“, kazala je Andrijana Pisarević.
Novinar Dragan Maksimović sažima sve kao narodni pjevač: ne samo da ovaj saziv neće pamtiti, nego će učiniti sve da ga što prije zaboravi. Najbolje bi bilo, kaže on, kada bi mogao izbrisati „fajl“ u kojem se nalaze sve „uspomene“ na jedanaesti saziv parlamenta Srpske.
„Bože me sačuvaj i sakloni. Ne ponovilo se nikome, čak ni našim neprijateljima. Mogu da kažem samo što kažu oni koji zaglave u bolnici: Jadan onaj koji mora. Novinari koji su četiri godine pratili rad ovakvog saziva moraju da dobiju najmanje godinu dana liječenja u nekom sanatorijumu“, kazao je Maksimović.
Novinar Sanja Krasić Božić kaže kako je ovaj saziv pomjerio sve granice i pokazao da uvijek može i gore. Visoki dom je, kaže ona, pao na najniže grane. Zakoni su se donosili uz veliku pompu, predstavljani kao brana i temelj nacionalnih interesa da bi potom, gotovo preko noći i uz neuvjerljiva objašnjenja vladajuće većine, bili povlačeni ili obarani.
„Atmosfera u parlamentu često je bila bliža teatru apsurda nego ozbiljnoj političkoj raspravi. Nije pretjerano reći da bi se iz tog ambijenta moglo izvući dovoljno materijala i za ozbiljne naučne studije, ali i za višesezonsku dokumentarnu seriju o degradaciji političke kulture“, tvrdi Krasić Božić.
Umjesto da budu garant dostojanstva institucije, nastavlja ona, Nenad Stevandić i nedavno smijenjena Anja Ljubojević, koja je uspjela u namjeri da bude veći Stevandić od samog Stevandića, pretvorili su NSRS u prostor demonstracije sile, političke pristrasnosti i otvorene bahatosti.
„Njihovo vođenje sjednica često je ličilo na disciplinovanje nepodobnih, a ne na vođenje demokratske rasprave. Prekidi, oduzimanje riječi i udaljavanje poslanika nisu bili izuzetak nego pravilo. Takav pristup nije samo degradirao parlamentarnu kulturu, već je direktno urušio autoritet i smisao same institucije“, ističe naša sagovornica.
Najogoljeniji primjer takvog pristupa jeste odnos prema Nebojši Vukanoviću. Svaki njegov istup, svako insistiranje na odgovornosti, tretirano je kao incident koji treba hitno ugušiti. Umjesto političkog dijaloga – zid. Umjesto argumenata – prekid. Umjesto odgovora – udaljavanje. Ta uporna potreba da se jedan glas ućutka ogolila je suštinu: problem nije bio u tonu, nego u sadržaju koji vlast nije željela da čuje.
„Narodna skupština Republike Srpske je, bez sumnje, položila test poslušnosti. Ali je, nebrojeno mnogo puta – pala na ispitu dostojanstva. Ja se u ovom trenutku mogu sjetiti više zaključaka i zakona koji su pogaženi, nego onih koji su ostali na snazi“, zaključila je Sanja Krasić Božić.
