Dok se Centralna izborna komisija BiH pripremala da svečano obilježi prvi mjesec prebrojavanja glasova na prijevremenim izborima za predsjednika Republike Srpske, a Milorad Dodik jedva odolijevao svakodnevnim udarima Ace Lukasa, decembar u RS obilježila je sasvim neočekivana ličnost – Sretko Đurković.
Naravno, malo ko van njegove matične “komune”, Doboja, uopšte zna o kome se radi. Međutim, kada je izgovorio čuvenu rečenicu da će “u budućnosti svako biti 15 minuta slavan”, jedan od najvažnijih umjetnika druge polovine 20. vijeka, Amerikanac slovačkog porijekla Endi Vorhol, sigurno je imao na umu i ovu živopisnu osobu, sugrađanima poznatu pod nadimkom “Sreto Pekara”.
Šta je gospodin učinio da privuče svjetla reflektora krajem 2025. godine? Klupko ove misterije počelo je da se odmotava kada je objavljeno da je Đurković imenovan za povjerenika Socijalističke partije Srpske u Doboju. Ništa posebno, rekli bi neupućeni. Ipak, nije riječ o političkoj “tikvi bez korijena”. U pitanju je jedna od onih osoba kakvih ima u skoro svakoj lokalnoj zajednici u BiH, sa entuzijazmom da prodefiluju kroz čitav niz stranaka. Naravno, nema te memorije, osim, eventualno, u najbližem okruženju, sa kapacitetom da zapamti sve karike takvih lanaca.
Šira populacija se obično sjeća posljednjih nekoliko članskih karata, a u Đurkovićevom slučaju to su, prije aktuelne partije Gorana Selaka, NDP i Ujedinjena Srpska, a nekada davno, do 2010. godine, i SDS. Kada su “rani radovi” već zaboravljeni, na lokalnim izborima 2020. godine, Đurković je bio adut stranke čiji je osnivač Dragan Čavić. Izabran je za odbornika, ali u toku mandata postala mu je tijesna ova koža, pa je prešao u redove US Nenada Stevandića, gdje je postao i predsjednik Gradskog odbora. Godine 2024. Đurković je, sa 695 individualnih glasova, izabran za jedinog odbornika US u Skupštini grada Doboja.
Srećna nova 1948.
Primirio se čitavu jednu sezonu, da bi se 5. oktobra ove godine – dakle, na datum sa “revolucionarnim” konotacijama u regionu – probudio iz hibernacije. Kako je kasnije otkriveno, tada je na sjednici Predsjedništva Ujedinjene Srpske grmio protiv vladajuće koalicije, a “tačka na i” u toj tiradi bile su oštre riječi o Miloradu Dodiku, samoproklamovanom “predsjedniku svih predsjednika” i neformalnom akteru tročlanog “Predsjedništva RS”, zajedno sa Sinišom Karanom i Anom Trišić Babić.
Pošto u bloku oko SNSD-a odavno nije bilo “pobuna”, ni pojedinačnih, ni kolektivnih, saznanje o Sretinom “ustanku”, makar i zakašnjelo, mnoge u publici ostavilo je bez daha. Tiha radost u kritičkom dijelu javnosti dobila je na zamahu kada se, osim navoda o Đurkovićevom “gnevu pravednika”, pojavila i urnebesna reakcija US.
U maniru koji bi mogao da se okarakteriše formulacijom “Srećna nova 1948”, obznanjeno je da se Sret(k)o nije obazirao na upozorenja predsjednika stranke Nenada Stevandića tokom famoznog sastanka. Nastavio je da huli na Dodika, pa je bilo jasno da će biti pozvan na “disciplinsku odgovornost”, a zatim i “isključen” iz stranke, ponosno su, poslije svega, deklamovali predstavnici ove karikaturalne opcije sa utemeljenjem u nekadašnjim udbaškim strukturama. Znajući šta ga čeka, poentirali su oni, Đurković je sam napustio US.
Zbog čega je njegov odlazak iz US toliko specifičan, iako je, na prvi pogled, u pitanju tek jedan od čestih kameleonskih gestova manje ili više bitnih političara širom RS? Zato što je osoba koja je, navodno, istupila antidodikovski oštro na internom skupu vrha US prešla u SPS, dakle, iz jedne garniture lojalne Dodiku u drugu, istu takvu strukturu. Svaki sociolog ili psiholog, sklon da se pridržava opštih mjesta stručne literature, uhvatio bi se za glavu pred takvom akrobacijom. Naučni dometi, ipak, ne pomažu pred ovim piruetama. Od koristi je samo kontinuiran uvid u slične egzibicije i mentalne sklopove, pa će, nakon prvih 100 posmatranja, šok ustupiti mjesto kakvom-takvom razumijevanju ovog sumanutog fenomena.
Ne, nije Đurković neupućen, da bi se moglo reći da je ranije pristupio Ujedinjenoj Srpskoj jer je vjerovao da u njoj ima potencijala za podrivanje lidera SNSD-a, a da je koaliciono partnerstvo Stevandićeve partije sa Dodikovom strankom tek privremeni, taktički potez, koji će se okončati političkim “nožem u leđa”, kad za to dođe vrijeme. Takođe, ni sada nije toliko van tokova, pa da povjeruje da će u SPS-u, kod Selaka, dobiti prostor za “antidodikovsku” retoriku, u čemu su ga sputavali u US.
Doduše, ima izvjesnih indicija da je prvi čovjek Socijalističke partije Srpske pušten u Vladu RS sa velikim oprezom, pošto je SNSD-ova medijska mašinerija, u okviru “dnevnih zapovijesti”, dobila i instrukcije da marginalizuje sadržaje o aktivnostima SPS-a, dok ih Selakovi ljudi neumorno zatrpavaju takvim splačinama, pri tome solidno plaćenim.
Nema tu ni tragova ranije epizode, kada je SPS sa DNS-om “po zadatku” prekomandovan u opoziciju na godinu dana, pa vraćen sa osvojenim glasovima i mandatima, kada je toj obmani istekao rok trajanja. Sada je riječ o pukoj paranoji, sujeti i narcisoidnosti šefa SNSD-a, a u takvim okolnostima na političkoj sceni RS tolerišu se samo patuljci, bilo u opoziciji, bilo među navodnim saveznicima. Svako ko pokaže ambiciju da naraste par centimetara, sa tog stanovišta, zaslužuje saplitanja i opstrukcije, za početak, ili otvorenu eliminaciju, kao u slučaju DEMOS-a, za kraj.
Pragmatizam ili jajarenje
Sve to je sasvim beznačajno iz ugla “Srete Pekare”. Nema u njegovim promjenama dresova nikakvih ideoloških konotacija, a sklonost da među četiri zida ispaljuje verbalne strijelice prema Dodiku znak je raširene navike značajnog broja drugorazrednih stranačkih funkcionera u RS, ali i nezanemarljivog procenta biračkog tijela, da uglavnom ignorišu polarizaciju na liniji vlast – opozicija.
Ovakva politička “šizofrenija” eksplodirala je na lokalnim izborima 2020. i 2024. godine u Banjaluci. Pogotovo na prvom od ova dva glasanja, bar četvrtina birača istovremeno je podržala jednu od stranaka vladajuće koalicije i formalno opozicionog kandidata Draška Stanivukovića. Rezultat je paraliza odlučivanja na lokalnom nivou, jer gradonačelnik i odbornička većina, nominalno, dolaze iz dva tabora. Opet, ni u takvom opredjeljivanju nema nikakve “sabornosti”, niti želje za nacionalnim jedinstvom, već je u pitanju najvulgarnije interesno shvatanje politike. U svakodnevnom rječniku, za tu vrstu lukavstva koristi se izraz “jajarenje”, dok bi sami akteri, sigurno, bili skloniji eufemizmima kao što je termin “pragmatizam”.
Nije Sretko Đurković važan sam po sebi, već je njegov slučaj “tačka na i” u dugom procesu odumiranja bilo kakve principijelnosti na političkoj sceni RS. Naravno, taj tok se, prije svega, odvijao u znaku Milorada Dodika i svih njegovih bizarnih transformacija i “prestrojavanja u hodu”. Međutim, slučaj “Srete Pekare” pokazuje da u Srpskoj, osim lidera SNSD-a i njegovih nedvosmislenih rivala, od Nebojše Vukanovića, preko Ljubiše Petrovća, do Jelene Trivić, postoji čitava “podzemna”, ne mnogo vidljiva populacija, i među političarima i unutar glasačkog tijela, spremna da pruža pipke u oba smjera, ne prepoznajući u tome nikakav politički “protivprirodni blud”.
Logična posljedica potcjenjivanja ovih navika biće uspon i rast takve patologije, a kada se porodica Dodik, u ne baš bliskoj budućnosti, napokon nađe pred gubitkom vlasti, glavni “operativci” u tom poduhvatu neće biti nikakvi “čisti opozicionari” sa “samurajskim kodeksom”. Čak će i “sumnjiva lica” poput Draška Stanivukovića i Igora Radojičića u tom nadolazećem ambijentu biti oličenje “fer pleja”, dok RS prema “tranziciji” budu usmjeravali personalni i politički profili kakvi su danas, recimo, Vlado Đajić i Aca Lukas.
Logično, u izmjenjenim okolnostima zaslužene privilegije dobiće i Sretko Đurković, kao zapaženi pregalac u demontaži sistema iznutra. Do tada će vjerovatno biti razriješena i misterija opstanka njegovog odavno prevaziđenog nadimka. Naime, peciva i pite, prema ocjenama poznavalaca lokalne problematike, Đurkoviću su poslužile samo za “prvobitnu akumulaciju kapitala”, a istinski uspon može da zahvali – eksploataciji šljunka, čija legalnost će se, po svemu sudeći, tek dokazivati.
Baš kao što je i Sretkov drugar iz obližnje Dervente, Pero Đurić, inače SDS-ovac, ali i zvanično najbogatiji odbornik u RS, moguće i poslanik u NSRS, sa “solventnošću” procijenjenom na blizu 18 miliona KM, ne tako davno bio osumnjičen da je po istom osnovu – dakle, vađenjem šljunka na lokalitetu Kostajnica u Gradu Doboju – došao do protivpravne imovinske koristi u iznosu od 2,78 miliona KM.
Čupanje i šamaranje
Naravno, sve te kombinacije nisu baš onih razmjera kakve su svojevremeno mogle da se pripišu Željku Ražnatoviću Arkanu koji je, na papiru, bio tek vlasnik poslastičarnice u Beogradu. Međutim, kada stigne “oslobođenje” od Đurkoviću mrskog Dodika, makar na krilima njemu dragog Selaka i sada manje omiljenog Stevandića, neće postojati nijedna prepreka da odnedavni povjerenik SPS-a u Doboju ponosno ponese adekvatno kodno ime – “Sreto Šljunkara”.
Doći će trenutak kada će se hroničari političkih lavirinata RS sa radoznalošću vraćati otkačenim epizodama iz Đurkovićeve prošlosti. Prema jednoj od njih, u Skupštini grada Doboja “Pekara-Šljunkara” izabran je za člana Komisije za ravnopravnost polova, iako je sa govornice objašnjavao da žene nije na odmet povremeno “počupati”, a ako to ne razumiju, onda i “išamarati”. To mu nije bilo dovoljno, pa je u lokalnom parlamentu znao i da po 15 minuta “tumači” roman Ive Andrića, mada ga, prema vlastitom priznanju, nije ni pročitao, ali je ranije čuo prepričanu fabulu od jednog “učenog čovjeka”.
Osim zabave, bilo je vremena i za ozbiljan rad, jer Đurković nije želio da bude zapamćen samo kao “sakupljač sekundarnih sirovina”, poput šljunka. Zbog toga je porodični biznis proširen i na građevinarstvo, kroz firmu registrovanu na sina, sa “rekonstrukcijom” dobojske tvrđave Gradina i učešćem u obnovi nakon poplava kao vrhuncima neimarskog segmenta ove poslovne imperije.
Znači, lokalni šerif Obren Petrović i tamošnji šeret Sretko Đurković, sa njihovim “toplo-hladno” internim relacijama, naziru se kao simboli postdodikovske budućnosti RS, ako je sadašnje generacije Srba zapadno od Drine uopšte dočekaju. Kome se takva perspektiva čini pretjeranom, može da pogleda jedan od posljednjih javnih nastupa Sanje Vulić, prepoznatljive vedete u istom klanu. Ona udara u tanke lokalpatriotske žice, pa pominje “banjalučke direktore” kao oličenja parazitiranja, a budući glavni grad RS, Doboj, kao inkubator skromnih, vrijednih i nesebičnih kadrova.
Kompletna lakrdija sa Đurkovićem dešava se u periodu kada je Doboj, zajedno sa Zvornikom, u fokusu peripetija u RS sa rezultatima prijevremenih izbora za predsjednika Republike. I dok opozicionari gataju da li će im CIK izaći u susret pa, u naučno-fantastičnom raspletu, ponoviti glasanje na svim biračkim mjestima u ovim sredinama, pred očima nezadovoljnika u Srpskoj odvija se bizaran proces. Naime, jedini način da se dođe do nespornih situacija u Doboju i ostalim “zonama sumraka” jeste da one, u suštini, uđu u sastav RS. Međutim, umjesto da Doboj postane Republika Srpska, događa se obrnuta matrica – bez obzira na njene skromne dimenzije, RS se pretvara u jedan veliki Doboj. Do takvog raspleta kratak je put. Baš kao od pekare do šljunkare.
