Možda je politička karijera sadašnjeg predsjednika Republike Srpske puna dramatičnih iskušenja i sudara titana, ali su njegovi susreti sa pravosuđem tek bure u čaši vode. Iako zabrinuti poklonici lidera SNSD-a sigurno rezonuju drugačije, nema indicija da će aktuelni proces u Sudu BiH biti izuzetak od pravila zvanog – mnogo buke ni oko čega. Ako se zna kako funkcionišu institucije zadužene za tumačenje zakona u postdejtonskoj BiH, pogotovo više instance, svi argumenti idu u prilog tezi da će rasplet sage sa pojavljivanjem na ročištima u Sarajevu imati dva obilježja – biće zamarajući za publiku, ali i bezazlen za aktere.
Konkretno, to podrazumijeva relativno nepovoljnu presudu za Milorada Dodika, ali samo u prvom stepenu. Naravno, neće biti nikakvih traumatičnih posljedica u domenu lične slobode, jer su uslovne osude standardno „solomonsko rješenje“ za kontroverze poput one koju je šira populacija u RS i FBiH mogla da posmatra više puta u toku 2024. godine. Dodatni aspekt predstojeće sudske odluke bi, ipak, mogao imati mučnu dimenziju za buntovnika koji se uredno pojavljuje u sudnici, jer, prema većini procjena, uključuje i zabranu bavljenja politikom u određenom periodu.
Tada će uslijediti ovdašnji uobičajeni teatar. Osuđeno lice će, uz glasnu podršku simpatizera, nastaviti da radi osporeni javni posao. Sud BiH neće posegnuti sa bilo kakvim mehanizmima prinude da bi sopstvenu odluku sproveo u djelo. Jer, realno, krupne poteze u ovom domenu nikada nisu povlačili ljudi u crnim togama, već ključni predstavnici stranog faktora u BiH, a njima trenutne međunarodne okolnosti nikako ne idu u prilog, da bi krenuli u avanturu deložacije uz pomoć Sipe ili čak Eufora. Jer, bez saglasnosti vodećih igrača na globalnoj sceni, to je poduhvat koji, čak i na skrajnutom Balkanu, lako može da se otme kontroli i ostavi drastične posljedice.
Truli kompromis
Zatim ima smisla očekivati period zakovanih pozicija – OHR i njihovi portparoli u Sudu BiH „pucaju“ iz prazne puške sa najavama da će preduzeti „ozbiljne mjere“ ako izvjesna osoba nastavi da dolazi na radno mjesto u Banjaluci, a šeret iz susjedne lokalne zajednice, Laktaša, nastavlja da ih provocira, ohrabren saznanjima da neće biti ništa od prelaska „crvene linije“ u gestovima njegovih rivala.
A onda će žestoki vokabular, kao i svaka retorika, sa protokom vremena početi da gubi na intenzitetu. Nakon šest mjeseci ili jedne godine, počeće da se vode zakulisni razgovori o modalitetima koji će omogućiti objema stranama da stave tačku na čitavu situaciju. Nema sumnje da će biti postignut kompromis – a kakav drugačiji, nego truli, jer neće impresionirati ni vjernike teorije da će lider SNSD-a konačno utemeljiti nezavisnu RS, a ni konzumente teze da će Kristijan Šmit pronaći način da oponent iz Srpske trajno umukne. Onda će takav dil biti prepušten takozvanim pravnicima, da ga prekomponuju u drugostepenu odluku Suda BiH. Izlazna strategija je već viđena u nizu drugih slučajeva, jer je mašta domaćih i stranih demagoga neiscrpna, pa samo treba odlučiti zbog kojih će proceduralnih propusta čitav predmet biti oboren, a u perspektivi i definitivno napušten i zaboravljen.
Naravno, sa stanovišta izrazite većine ljudi u Republici Srpskoj – kako onih koji su skloni predsjedniku, tako i drugih, koji ga baš ne ljube – takav rasplet uopšte nije loš. Jedino mučno u čitavoj farsi jeste njeno trajanje, pošto treba imati jak želudac za višemjesečne karikaturalne prizore. Jer, povod za lakrdiju u sarajevskoj sudnici predstavlja jedan od rijetkih detalja koji će ljude različitih političkih orijentacija u RS animirati samo da – zakolutaju očima. Natjerati bilo koga između Novog Grada i Trebinja da sjedi pred osobama u komičnim togama zbog „neizvršenja odluka visokog predstavnika“ u 2024. godini ima efekat kakav, recimo, izaziva scenski susret Davida Štrpca sa austrougarskim činovnikom zbog „jolpaza“. I tu nema mnogo varijacija, bez obzira na to da li će se u ulozi domaćeg šereta naći Milorad Dodik, Nenad Stevandić, Jelena Trivić ili Nebojša Vukanović.
Međutim, u kompletnoj situaciji, ostala je zanemarena dimenzija kojom se ni akteri, ni publika, nisu previše bavili. Naime, u više navrata, i Milorad Dodik i njegovi saradnici su insistirali na tvrdnji da, u slučaju zabrane političkog djelovanja lidera SNSD-a, imaju „plan B“. Tokom javnih istupa intoniranih na takav način malo ko je potencirao potrebu da se pobliže objasni šta to podrazumijeva. Zbog toga je sve ostalo obavijeno velom mistifikacije, mada je čitava „magla“ sasvim deplasirana, pošto zdravi razum sugeriše nimalo spektakularan scenario.
Prije svega, za „planom B“ neće biti potrebe, budući da je „plan A“ sasvim dovoljan u suočavanju sa aktuelnim rivalima. Jer, kada iza predstojeće presude o zabrani političkog djelovanja stoje dominantno bošnjačke pravosudne strukture sa nivoa BiH, jasno je da one nemaju mehanizme da realizuju ovakvu odluku. Da je u pitanju bilo koji obični smrtnik u RS, izložen naprasnom interesovanju Sipe ili Ose, naravno, hladno bi bio „pušten niz vodu“, sa stanovišta „zvanične Banjaluke“. Ovako, skoro čitav srpski segment tih institucija bio bi angažovan da opstruiše bilo kakve konkretne korake, pa poduhvat u startu ne bi mogao da računa na bilo šta, osim propasti. Naravno, tu je i OHR, kao „vrh ledenog brijega“ stranog faktora u BiH. Ali, dok prva „mreža“ ima volju, ali nema moć, sa ovom ekipom je obrnut slučaj.
Vlažni snovi
A čitav „plan B“ je, u suštini, značio tek pomjeranje Milorada Dodika sa višestranačke scene u nevladin sektor. U više navrata, on sam je pred kamerama pominjao da bi, u slučaju da ga iz Palate predsjednika iseli nekakva „neočekivana sila koja se pojavljuje iznenada i rješava stvar“, osnovao „udruženje za nezavisnost RS“, preselio se u kancelariju udaljenu par stotina metara od sadašnje i nastavio sa istom retorikom. A onda je samo nebo granica, jer, ako je glavna globalna zvijezda ove sezone, Donald Tramp, uspio da se vrati pod svjetla reflektora, iako je već imao jedan izborni poraz iza sebe, kao i desetine pravosudnih postupaka za vratom, zašto mini-verzija ovog povratka ne bi bila moguća i na Balkanu?
U takvoj verziji alternativne istorije, osnivač hipotetičkog „udruženja za nezavisnost“ proveo bi jednu dvogodišnju epizodu ili, maksimalno, četvorogodišnji mandat izvršne i zakonodavne vlasti „u kazni“, a onda bi ponovo trijumfalno stigao u višepartijsku arenu RS. Do tada bi neko morao da upravlja „brodom bez kormilara“, a to je već nivo na kojem se otvara pitanje – ima li opozicija u Srpskoj „plan B“, za slučaj da Republika jednog dana osvane bez njihovog glavnog konkurenta, svojevrsne „osobe A“?
Iako se već decenijama razbacuju samouvjerenošću, nema dileme da prve postave opozicionih stranaka već dugo ostavljaju utisak da su uglavnom sastavljene od osoba koje, realno, očekuju da neko drugi obavi posao koji je, po definiciji, namijenjen upravo njima. Najčešće, to biva oficijelni Beograd, mada je svojevremeno bilo i entuzijasta koji su sumanuto vjerovali da i pojedini centri moći u inostranstvu BiH i Balkan smatraju „pupkom planete“, zbog čega, navodno, vrijedi pokrenuti sve moguće globalne resurse za rješavanje ovdašnjih kadrovskih ukrštenica.
Kakva bi bila situacija u NSRS kada bi se „vlažni snovi“ ovih utopista ostvarili? Naravno, u takvoj kalkulaciji, i SNSD bi bio „zamoljen“ da izvjesno vrijeme odsustvuje iz parlamentarnih klupa, jer bi puko udaljavanje njihovog lidera bilo nedovoljno, ukoliko bi opstao „protočni bojler“, zadužen za realizaciju svih zamisli navodno sankcionisanog šefa.
U okolnostima izmjenjenim na taj način, bile bi izvodljive dvije opcije. U prvoj varijanti, NSRS bi ostala bez 29 poslanika SNSD-a, što bi umanjilo njeno „brojno stanje“ sa dosadašnjih 83 na 54 mandata. Budući da su u proteklim sedmicama Milan Dakić i Suzana Gašić najavili da iz Demosa prelaze u poslanički klub Saveza nezavisnih socijaldemokrata, bilo bi nepravedno da ne podijele sudbinu svoje željene destinacije, te da sa njom ne odu u jednokratnu „ropotarnicu povijesti“. To bi značilo da SNSD ima 31 poslanika, pa bi ovako „korigovana“ Skupština Srpske imala 52 „predstavnika naroda“.
Ako bi se imale u vidu aktuelne linije podjele vlasti i opozicije u RS, to bi značilo da bi se u prvoj kategoriji našao „suženi“ Demos Nedeljka Čubrilovića sa tri poslanika, SP Petra Đokića sa pet, NPS Darka Banjca sa isto toliko – pet, US Nenada Stevandića sa četiri, SPS Gorana Selaka sa tri i DNS Nenada Nešića sa dva mandata. Ukupno, koalicioni partneri SNSD-a, lišeni „starijeg brata“, imali bi ukupno 22 poslanika.
Na drugoj strani, ostali bi SDS sa 12 poslanika, PDP sa sedam, Lista za pravdu i red sa četiri i Narodni front sa dva mandata. U zbiru, to bi bilo 25 poslanika. Dakle, „kolo sreće“ bi se volšebno okrenulo, pa bi dosadašnja opozicija bila na ivici mogućnosti da postane vlast. Ali, avaj, u NSRS sa 52 poslanika, za tijesnu natpolovičnu većinu bilo bi neophodno 27 poslanika. Oba srpska bloka morali bi se obratiti, ako žele da dostignu taj cilj, ni manje, ni više, nego jedinoj preostaloj grupaciji, Pokretu za državu, sa pet poslanika.
Faktori prevage
Ali, tu nije kraj, jer Pokret za državu nije nikakva homogena cjelina, iako je prvobitno zamišljen kao takav, kada se okupilo 10 bošnjačkih stranaka sa namjerom da formiraju jedan snažan blok. Od tih pet mandata, danas tri pripadaju SDP-u. U početku, bila su dva, čiji su vlasnici Saša Grbić i Andrea Gajić, a kasnije im se pridružio Mirsad Duratović, koji je inicijalno bio član DF-a Željka Komšića, pa se, nakon isključenja, pridružio partiji Nermina Nikšića. Preostala dvojica poslanika nekadašnjeg „Pokreta za državu“ su Ramiz Salkić (SDA) i Amir Hurtić (BH Zeleni).
Posljednji poslanik je posebna priča, pošto dolazi iz minorne „partije“ sa sjedištem u Doboju, čiji je „lider“ Sevlid Hurtić, nekadašnja vedeta Stranke demokratske akcije u tom gradu. Kada je Sevlid, nakon nagodbe „Trojke“ sa Miloradom Dodikom, izabran za ministra za ljudska prava i izbjeglice na nivou BiH, poslanički mandat u NSRS, inače prvobitnim rješenjem CIK-a namijenjen Sevlidu, nevjerovatnim akrobacijama naslijedio je njegov rođak Amir.
Znači, unutar bivšeg „Pokreta za državu“ sada postoje čak tri posebne adrese, pa bi i „opozicija“ iz RS sa 25 poslanika, kao i „vlast“ bez SNSD-a, sa 22 mandata, morale da pregovaraju sa neočekivanim „faktorima prevage“. Ukratko, to bi značilo da bi Milan Miličević, kao šef najveće stranke jednog bloka, te Darko Banjac ili Petar Đokić, kao lideri stranaka sa najviše poslanika u drugoj koaliciji, morali da komuniciraju, prije svega sa Vojinom Mijatovićem, kao „sivom eminencijom“ koja se nazire iza tri poslanika SDP-a u RS. Ako on ne bi bio raspoložen da asistira kvartetu SDS – PDP – LPR – NF u dostizanju većine od 27 mandata, morali bi da se okrenu podjednako predusretljivom Ramizu Salkiću, a u krajnoj instanci i dobojskim rođacima Hurtićima. Banjac ili Đokić čak ne bi imali ni takav luksuz, pošto bi do „spasonosne matematike“ stigli samo uz podršku svih pet poslanika ranijeg integralnog „Pokreta za državu“.
Ne bi bilo mnogo drugačije stanje ni kada bi NSRS zadržala 83 poslanička mjesta. U takvoj opciji, ranijih 31 mandata mogli bi da budu podijeljeni između dva „srpska bloka“, uz pretpostavku da će petorka iz „Pokreta za državu“ aristokratski prepustiti strankama čije sjedište nije u FBiH, poput njihovog, da pravedno seciraju „plijen“. A fer plej bi podrazumijevao da raniji „opozicionari“ dobiju 16 mandata, a ex-vladajući 15. Naravno, nema precizne formule za takav proračun, ali odnos 17:14 bio bi definitivno pretjeran. Ipak, čak i sa 16 novih mjesta, „opozicija“ koja trenutno ima 25 imala bi 41 poslanika, a većina u „kompletnoj“ NSRS sa 83 mandata jeste – 42.
To bi opet značilo da se mora kucati na vrata Vojinu Mijatoviću, Ramizu Salkiću i Hurtićima. U takvim kombinacijama, elementarne prepreke ne bi uopšte imale nekakav nacionalni predznak, ma koliko Mijatović u svom „drugom političkom životu“, a Salkić oduvijek, imali potpuno različite rezone o odnosima u BiH od obje struje srpskog „mejnstrima“. Ovdje bi sve bilo pretvoreno u „gutanje žabe“ iz trivijalnijih razloga, pošto su se potencijalni učesnici ovakvih nadrealnih pregovora u dnevno-političkim interesnim šemama toliko puta našli na različitim stranama, da bi „dil“ u budućnosti za sve aktere imao značenje „pakta sa đavolom“.
Smrzavanje od straha
Ako bi se i ta, posljednja „prepona“ preskočila, jer, što se mora, nije teško, konzumentima ovakvog scenarija preostalo bi tek da uživaju u vremenski limitiranim blagodetima. Jer, Milorad Dodik i SNSD bi, prema svim procjenama o presudi, apstinirali od stranačkih nadmetanja maksimalno pet godina. A kada bi taj period prošao, nema sumnje da bi opet preuzeli kontrolu nad svim institucijama u RS, uz deklamovanje Trampove mantre, djelimično prrilagođene lokalnim prilikama: „Make Srpska Great Again“.
Hipotetičkim korisnicima odluke Suda BiH, bilo da je riječ o dosadašnjoj opoziciji ili koalicionim partnerima SNSD-a, preostaće tek da se prisjećaju muka sa Vojinom Mijatovićem, Ramizom Salkićem i famoznim Hurtićima. I da shvate se, u rizičnim operacijama onemogućavanja nečijeg stranačkog djelovanja, političkog hljeba u RS neće najesti niko ko ne koristi potencijale autentičnih, domaćih pekara. Mada, prvi i posljednji put na ovom prostoru to se desilo 29. decembra 1920. Tada je vlast Kraljevine SHS donijela tzv. Obznanu kojom je zabranjen rad KPJ. Tvorac tog propisa, ministar Milorad Drašković, ubrzo je stradao u atentatu, kao i njegov egzekutor Alija Alijagić, kasnije osuđen na smrt. Ni kralj Aleksandar Karađorđević, ni Josip Broz Tito, kao simboli obe koncepcije, monarhističke i „crvene“, nisu prošli bolje, ne samo u smislu biološkog kraja, već i zato što od njihovih sistema vrijednosti nije ostao “kamen na kamenu“.
Očito, vodeći igrači tog vremena, nakon Prvog svjetskog rata, reagovali su na izazove samo „planovima A“. Više od jednog vijeka kasnije, RS ima pulene koji barataju jedino sa „planovima B“. Ali, ni tada ih ne razrađuju detaljnije od načelne prve rečenice. Ko zna zašto je to dobro, jer bi takav pokušaj mogao da za posljedicu ima, recimo, smrzavanje od straha i da bude daleko kobniji za sve njih od bilo kakve odluke Suda BiH, „bonskih ovlaštenja“ OHR-a, zakulisnih intriga raznih ambasada, a na kraju, kako se moglo vidjeti – i od pregovora o većini u „prekomponovanoj“ NSRS.
