Nažalost, mi čak ni ne znamo koliko su tačno javne finansije opterećene novim zaduženjima, jer je postala uobičajena praksa da se kriju i izvori i uslovi zaduženja, ali jasno je da kontinuirano i ubrzano rastu, povećavajući opterećenje i za aktuelnu i buduće generacije, i umanjujući prostor za djelovanje čak i kada bi se nekim čudom kreirala ozbiljna ekonomska politika i pokrenule stvarne reforme.
Ovo u razgovoru za portal MojaHercegovina kaže ekonomski analitičar Igor Gavran koji godinama kritikuje lošu finansijsku politiku Vlade Republike Srpske, neracionalna zaduživanja, propast javnog i realnog sektora…
Kako ocjenjujete ekonomsku politiku Vlade RS uoči izbora?
Oslikava sklonost većine političara da se fokusiraju na kratkoročne poteze umjesto dugoročnih reformi. Populističko povećanje primanja određenih kategorija građana (koje je uglavnom samo nominalno, jer paralelno troškovi života rastu mnogo brže) tipičan je primjer. Ono što je, ipak, u Republici Srpskoj drugačije od nekih drugih područja, jeste činjenica da mi gledamo bukvalno isti scenario već godinama i decenijama sa istim akterima, istom ili jako sličnom vladajućom strukturom.
Kratkoročni populizam ove vrste ima smisla kada se preduzima jednom, ali ako se stalno ponavlja isto, a bukvalno nikada nemamo dugoročne reforme, dok kontinuirano rastu i troškovi poslovanja privredi i troškovi života građanima, onda to više nije ni populizam nego karikatura politike, uključujući i ekonomsku.
Čak se ne može reći da je ekonomska politika Vlade RS neuspješna. Ona jednostavno ne postoji. Postoje brojne floskule i obećanja, ali nema stvarnih mjera i aktivnosti koje vode nečemu pozitivnom, osim sve češćeg i sve nepovoljnijeg zaduživanja. Uostalom, šta reći za vladu koja svako malo najavi silna čuda, a onda malo zatim podnese ostavku, pa se opet vrati u malo ili nimalo izmijenjenom sastavu da najavi ista ili nova čuda, itd.
Da li su nova povećanja plata i penzija ekonomska mjera ili izborni potez?
Kao što sam već rekao, riječ je o predizbornom populizmu, a koliko su takvi potezi (ne)održivi pokazuju stalna zaduženja. Da bi neka mjera bila održiva, morala bi se finansirati iz redovnih vlastitih izvora ili generisati nove prihode kojima bi se mogli izmiriti krediti za njenu realizaciju.
Ovdje je riječ o čistom rashodu finansiranom iz duga, koji se poslije mora vratiti iz nekih drugih izvora. Povećanja plata, odnosno usklađivanje prihoda s troškovima života je neophodno, ali ne na ovakav način. Uostalom, nije jedini način poboljšanja životnog standarda povećanje primanja. Jednak učinak, a mnogo „jeftiniji“ za realizaciju ima smanjenje troškova života (za građane) odnosno poslovanja (za privredu).
Limit zaduživanja povećan je na gotovo 2,5 milijardi KM. Da li je to održivo?
Kao što i nedavno potvrđeni kreditni rejting (koji je veoma loš i vlasti se iz nepoznatih razloga njime hvale) pokazao – samo kratkoročno se ne očekuju kolaps i bankrot javnih finansija, dok dugoročno postoje značajni rizici i prijetnje. Ovi rizici i prijetnje su dobrim dijelom opisani kao ono što je i do sada poduzimano (prekomjerno zaduživanje i odsustvo ekonomskih reformi), dakle dugoročno se ne može ići istim putem i sistem to ne može izdržati.
Moguće su još očajničke mjere rasprodaje preostalih i dobrim dijelom već urušenih segmenata javne imovine (prije svega Elektroprivrede RS) i pokušaja ustupanja prirodnih bogatstava, ali i to bi bilo samo produžavanje agonije. Jedino održivo rješenje je suštinski zaokret, koji podrazumijeva odgovorno upravljanje javnim finansijama i efikasnu ekonomsku politiku.
Gdje je granica između razvojnog zaduživanja i zaduživanja za održavanje budžeta?
Logička je granica ova koju stalno prelazimo – da se sredstva troše na neproduktivnu potrošnju umjesto na održiva ulaganja i razvojne projekte. Primarno treba težiti finansiranju razvoja vlastitim sredstvima, tako da čak i krediti za razvojne namjene nisu idealno rješenje, ali krediti za rasipničku nenamjensku potrošnju i „kupovinu glasova“ su svakako tragedija.
Može li RS istovremeno povećavati plate i penzije i značajno povećavati dug?
Čini se da može, jer to upravo gledamo godinama. Međutim, istovremeno se potpuno ignoriše ili čak podstiče inflacija, tako da je ovaj rast primanja uglavnom iluzoran. Troškovi života rastu puno brže i više, kao i troškovi poslovanja. S druge strane, povećanje duga je i te kako stvarno, a kamate su sve više pri svakom novom zaduženju. Jasno je da tako nešto ne može biti dugoročno održivo, a već smo svjedočili i slučajevima kašnjenja budžetskih isplata kada bi prethodni dugovi dolazili na naplatu.
Koliko će građani dugoročno plaćati odluke koje se donose u izbornoj godini?
Kao i do sada, građani će ih plaćati kroz poreze i druga opterećenja, kroz više troškove života i kroz smanjenje obima i kvaliteta javnih usluga. Ne može se prognozirati koliko dugo, jer ovakvo ponašanje vlasti Republike Srpske se nastavlja i dalje, pa tako i iste posljedice.
Da li povećanje plata prati stvarni rast produktivnosti i privrede?
Naprotiv, povećanja se dešavaju paralelno sa padom većine ili svih ekonomskih parametara, uključujući i produktivnost. Industrijska proizvodnja je u padu ili stagnaciji već dugi niz godina, spoljnotrgovinski deficit kontinuirano raste, građani se iseljavaju, broj radnika u privredi smanjuje (zapošljavanje podobnih u javnom sektoru to sigurno neće nadomjestiti, naprotiv je dodatno opterećenje). Ponavljam da povećanja plata jesu potrebna, jer primanja većine radnika su preniska, ali ona nisu održiva bez rasta produktivnosti, smanjenja ostalih troškova poslovanja i ukupnog privrednog rasta i razvoja.
Šta je najveći problem ekonomske politike RS-a: javna potrošnja, zaduživanje ili nedostatak investicija?
Najveći problem ekonomske politike Republike Srpske su vlasti koje uopšte nemaju smislenu, a pogotovo ne efikasnu i konzistentnu ekonomsku politiku. Javna potrošnja je previsoka i neracionalna, finansira se prekomjernim i nepovoljnim zaduženjima, uslovi poslovanja su loši, ulaganja se praktično aktivno destimulišu održavanjem ovakvog neodrživog sistema i obiljem korupcije.
Kako da očekujete povjerenje ozbiljnih ulagača ako vlasti mimo svih propisa i procedura pojedincima koje nazivaju investitorima omogućavaju preuzimanje značajnih privrednih resursa i prirodnih bogatstava, često uz direktne isplate javnim novcem ili neopravdana oslobađanja od poreskih i drugih obaveza. Dovoljno je samo spomenuti naftnu industriju, koncesije u Ugljeviku i rudnike u Ljubiji, a mnogo je više takvih primjera. Najveći problem Republike Srpske su njene vlasti, jer niko drugi nije odgovoran što nema ni ekonomske ni drugih neophodnih politika za rast, razvoj i bolji život građana.
Koliko je za ekonomiju RS-a štetno nepovlačenje novca iz Plana rasta?
Iako u Planu rasta postoje i neke mjere koje donose više štete nego koristi i njih ne treba nikada ni implementirati (npr. uvođenje viza zemljama iz kojih imamo veliki broj turista i ogroman potencijal za ekonomsku saradnju ili blokiranje kineskih tehnoloških kompanija iz razvoja 5G i širokopojasnih mreža iako su globalni lideri i cjenovno povoljnije), velika većina planiranih mjera su korisne i time donose dvostruku korist – unapređenje i novac kojim ga finansiramo.
Čak bi i krediti iz Plana rasta bili korisni za Republiku Srpsku, jer su puno povoljniji od onih koje danas koristi, ali najveća šteta su gubitak bespovratih sredstava, izostanaka realizacije korisnih mjera iz Plana i negativan signal potencijalnim ulagačima da je riječ o području koje odbija reforme i razvoj.
Može li RS sebi priuštiti da ostane bez stotina miliona evra evropskih sredstava?
S obzirom na stanje javnih finansija i ukupne ekonomije, ni sva sredstva iz Plana rasta ne mogu riješiti sve te probleme, ali zaista je duboko autodestruktivno i štetno odbijati ovaj novac i propustiti priliku da se on iskoristiti u interesu građana i privrede Republike Srpske. U najmanju ruku propušta se prilika da bude barem nešto bolje nego sada, a vjerovatnije vodi ka tome da bude još gore. Uostalom, ako vlasti smatraju da ovaj Plan nije dobar i da dostupni novac nije vrijedan njihove pažnje, gdje je onda njihov alternativni „bolji“ Plan rasta i jednako povoljni izvor finansiranja?
Zašto vlast više novca obezbjeđuje zaduživanjem nego kroz ozbiljne reforme i privlačenje investicija?
Jer je zaduživanje brže i lakše, posebno kada se i uslovi zaduživanja i namjene novca mogu kriti. Jedina je obaveza finansijska, a javni novac doživljavaju kao vlastitu kasicu koju puni neko drugi (građani i privreda). Reforme zahtijevaju vrijeme i političku volju, a zaduživanje kod MMF-a ili EU ima i uslove koje nisu spremni ispuniti.
Kakvo je vaše predviđanje: može li RS nakon izbora nastaviti sadašnji model potrošnje bez novih rezova ili novih zaduženja?
Model je dokazano neodrživ bez novih rezova ili dodatnog zaduživanja. Ako se ne promijeni struktura vlasti ili eventualne nove vlasti ne promjene način upravljanja finansijama, najvjerovatniji scenarij je nastavak zaduživanja do potpunog kolapsa sistema, a onda radikalni rezovi i rasprodaja preostalih ostataka imovine i prirodnih resursa kojima još uvijek budu raspolagali.
Još bih dodao na sve ovo da su vlasti Federacije BiH ipak sve ovo za šta opravdano možemo kritikovati vlasti Republike Srpske preuzele kao svojevrstan „role model“ i bukvalno slijede iste korake već duže vremena. Iako stanje ekonomije i javnih finansija u FBiH još uvijek nije tako loše kao u RS, trendovi su isti i konačan ishod će takođe biti neminovno isti, makar i da dođe nešto kasnije, jer vlasti u ovom entitetu još uvijek imaju više javne imovine za prodati, iako se „trude“ da je obezvrijede koliko mogu.
