To što se neka žena našla na izbornoj listi, pa čak i osvojila mandat, u Bosni i Hercegovini nije garancija da će se njen glas čuti ili da će samostalno odlučivati o budućim politikama.
Prema podacima sa izbornih lista, žene čine 50,1 odsto biračkog tijela, dok ih je među kandidatima 43 odsto. Ipak, žene predvode svega 15,5 odsto izbornih lista u BiH, a u Narodnoj skupštini Republike Srpske samo 9,4 odsto.
Sagovornice MojeHercegovine upozoravaju da zakonska kvota od 40 odsto osigurava prisustvo žena na listama, ali ne i ravnopravan pristup političkoj moći. Njihova vidljivost i mogućnost da dođu do mandata često zavise od stranačke hijerarhije, resursa i medijskog prostora. Tačnije, slažu se one, njihova politička vidljivost često zavisi od stranačke hijerarhije, novca i medijskog prostora, dok se o njihovom izgledu, godinama i porodici i dalje govori više nego o njihovim programima i rezultatima.
Glavna i odgovorna urednica portala Interview.ba i moderatorka nedavno održanje rasprave “Na sva zvona” u organizaciji EED i udruženja “Umbella” Senka Kurt objašnjava da su žene na papiru veoma dobro zastupljene. Međutim, ako otvorimo naslovnice i portale i izbrojimo političare i političarke u medijima, kaže Kurt, slika nije ista. Pitanje je ko dobija glas, a ko ostaje u kadru i koga mediji biraju za sagovornika. Dodaje da je zato važno razlikovati da nije isto biti pomeunta i biti protagonista političke priče.
“Na žalost, nije rijetkost da se umjesto o stavovima ili programu govori o izgledu kandidatkinje, porodici, godinama, privatnom životu. Ako žene rijetko predvode liste, a mediji istovremeno uglavnom prate nosioce lista i najviše stranačke funkcionere, nastaje začarani krug”, kaže Kurt.
Kaže da se uglavnom biraju već poznati političari i poznate političarke, izborna kampanja postaje reprodukcija postojeće političke moći umjesto prostora u kojem birači upoznaju nove ljude i ideje.
“Mediji nisu jedini odgovorni za političku vidljivost žena. Stranke odlučuju ko dobija visoke pozicije na listama, ide na skupove, govori u ime stranke i dobija resurse za kampanju, dok mediji koga će pitati, kome dati prostor, čiji će glas postati dio javne debate”, kaže Kurt.
Direktorica fondacije “Akademija za žene” i bivša zastupnica u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine Maja Gasal smatra da je najveća prepreka stvarnoj političkoj ravnopravnosti unutarstranačka raspodjela moći. Mjesta na kandidatskim listama s kojih se stvarno osvaja mandat i dalje drži uska, ustaljena grupa ljudi, najčešće muškaraca koji su već na funkcijama u izvršnoj vlasti.
“Kvota se najčešće ispunjava tako što se žene postavljaju za nosioce liste upravo u izbornim jedinicama gdje politički subjekt ni blizu ne prelazi izborni prag. Da li nam je dovoljno da vidimo gole brojeve a da se ne zapitamo da li su to baš one koje neće biti puke sljedbenice svojih muških kolega, koje će se oduprijeti antirodnim politikama i koje će se na svako pitanje osvrnuti i ponuditi rješenje iz ženske političke perspektive”, kaže Gasal.
Napominje da će se uticaj žena u politici svoditi samo na kozmetiku sve dok se ravnopravnost mjeri brojem u skupštini, a ne time kakvu politiku one zapravo vode.
“Da nije zakonom propisane kvote od najmanje 40 odsto, žena vjerovatno ne bi bilo nigdje – ni na listama, ni u skupštinama. Zato kvota nije “nužno zlo”, nego preduslov bez kojeg izborni sistem sam po sebi ne bi doveo do bilo kakve ženske zastupljenosti. Međutim, čak ni pozicija broj dva na kandidatskoj listi ženi ne garantuje mandat”, kaže ona.
Objašnjava da je njena analiza Opštih izbora 2022. za osam izbornih jedinica za Zastupnički dom PSBiH pokazala da je čak pet muškaraca uspjelo preferencijalnim glasovima osvojiti 20 odsto i skočiti na poziciju broj dva, pomjerajući time ženu s pozicije koja joj je obezbjeđivala mandat.
Objašnjava da to pokazuje da muškarci imaju bolje izborne strategije i kampanje. Kaže da to nije iznenađenje, budući da su duže u stranačkim i političkim procesima i dalje su na pozicijama s kojih su mogli dijeliti grantove, zapošljavati i graditi sopstvenu glasačku bazu. Žene to rade rjeđe, a i imaju manje prilika da uopšte dođu na takve pozicije.
Kaže da se o ženama u politici ne razmišlja kao o akterima moći, što se potvrđuje kvalifikacijama koje se odnose na izgled, porodične prilike, godine i druge, često fizičke karakteristike kandidatkinja, dok se muškarac u politici procjenjuje kroz ono što je uradio i rekao.
“To je isti patrijarhalni obrazac. Žena je poželjna sve dok je slika bez tona i prati muškarca, ne postavlja pitanja, a “otkačena” i nepoželjna čim počne da se ponaša kao politička akterka, a ne dekoracija na listi. Žene koje iskoče iz patrijarhalnih obrazaca bivaju kažnjene od vlastite stranke ako zasjene muške kolege i pokažu samostalnost i to tako da je na vrijeme srežu i zbace”, objasnila je Gasal.
Stranke ne trebaju nova pravila, objašnjava, dovoljno bi bilo da se konačno počnu pridržavati Izbornog zakona BiH kako on zaista glasi, da je žena najmanje 40 odsto, a ne fiksno, da je to donja granica koja se ne smije rušiti, a ne gornja koju ne smiju preći.
“Ako se ni same žene ne pobune protiv onoga što im se servira, zašto bi se time uopšte bavili muškarci? Ženske organizacije unutar stranaka moraju u 21. vijeku konačno postati političko tijelo, a ne ostati na nivou humanitarne organizacije. Moraju krojiti politike, tražiti zakonska rješenja i tako dalje”, kaže Gasal.
Vesna Iliktarević, komunikološkinja i medijska ekspertkinja kaže da i na ovim izborima vidimo “politički patrjarhat” u kojem najvažnije i najuticajnije političke funkcije u većini slučajeva pripadaju muškarcima. Što je pozicija u političkoj hijerarhiji viša, taj jaz postaje izraženiji.
“Jednu od značajnih prepreka stvarnoj političkoj ravnopravnosti predstavlja nedovoljna podrška političkih stranaka svojim članicama. Žene često nemaju jednaku podršku i prostor za promociju kao njihove muške kolege. To je vidljivo i tokom izbornih kampanja, na bilbordima i u drugim oblicima predstavljanja kandidata i kandidatkinja. Iza njihove političke (ne)vidljivosti nerijetko se nalazi figura uticajnog muškarca iz stranke”, kaže Iliktarević.
U zvaničnim institucijama i dalje gledamo muškarce na pozicijama odlučivanja, kaže Iliktarević.
“Stvarna politička ravnopravnost ne podrazumijeva samo veći broj žena na listama ili u institucijama, nego jednak pristup političkom uticaju, resursima, javnom prostoru i stvarnom donošenju odluka. Zaista imamo veliki broj obrazovanih, angažovanih i mudrih žena da im trebamo dati priliku, a ne da one svoje glasačko tijelo ili osvojene rezultate preusmjeravaju na muške članove u partiji”, kaže Ilktarević.
Žene od medija često dobijaju pitanja o tome da li njihova porodica „pati“ zbog njihovog političkog i profesionalnog angažmana, dok se takva pitanja gotovo nikada ne postavljaju političarima. Takođe, imamo situacije u kojima se komentarišu izgled žene, obuća, odjeća, boja i dužina suknje, potom da li je imala estetske operacije, kakva joj je frizura i druge slične banalnosti, čime se fokus javnosti usmjerava na njen izgled, umjesto na njene političke stavove, inicijative i rezultate.
Takođe, pozivaju ih da govore o takozvanim “ženskim temama”, dok se za teme poput ekonomije, ustavnih pitanja ili drugih oblasti koje se tradicionalno smatraju važnim političkim i društvenim pitanjima, uglavnom kontaktiraju muškarci sagovornici.
“Na kraju krajeva, takav odnos prema novinarkama često postoji i među samim političarima. Imali smo prilike vidjeti i situacije u kojima se političar obraća kamermanu, a ne novinarki koja mu je postavila pitanje”, kaže Iliktarević.
