Kada je 2009. godine otišao u Ljubljanu da svojoj četvoročlanoj porodici obezbijedi uslove za egzistenciju, Dragan Piljević iz Nevesinja nije ni slutio da će mu se ta misija pretvoriti u košmar. Godina dana rada na građevini u jednoj ljubljanskoj firmi obećavala je pristojnu zaradu. Ipak, 20. novembar 2009. godine donio je velike probleme. Pad sa skele koja se nalazila na visini od dvanaest metara umalo ga je koštao života.
Komplikacije su se redale. Provobitna dilema da li je živ ili ne, zatim prestanak disanja, onda osmodnevna koma, da bi mu dvanaesti dan srce prestalo da kuca. Polomljene kičme i rebara sa lijeve i desne strane, Dragan je ipak sve to prebrodio.
Šest godina poslije ove tragedije ekipa „Moje Hercegovine“ je bila kod Piljevića. Dragana, koji je od tragedije nepokretan, zatekli smo u krevetu, gdje, kaže, najčešće i provodi dane. Prošle godine bi u kolicima znao otići i do grada, a sada više ne.
Kada prevršlja u glavi minule godine, Dragan kaže, da je bilo teško, ali vjeruje da čovjek može sve da izdrži. Najbitnije je, kaže, da su djeca zdravo. Ponosan je na svoje dvije kćeri, Nikolinu, koja u Banjaluci studira kriminalistiku i Valentinu, koja je peti razred osnovne škole.
U priči za „Moju Hercegovinu“ Dragan govori o tome šta ga je natjeralo da ode u Sloveniju, kako se desila tragedija, kako je tekao proces njegovog oporavka, ko mu je najviše pomogao, te kako osoba u invalidskim kolicima živi u Nevesinju.
„Ja sam ovdje radio poslije rata u građevinskoj firmi. Kad je firma stala sa radom, kupio sam neke mašine i otvorio sam privatnu stolarsku radionicu. Tu sam radio osam godina. U Sloveniji sam imao dva rođaka koji su tamo radili. Bili su zadovoljni. Meni je ovdje u Nevesinju bilo sve slabije posla, zapravo bilo je posla, ali nisam mogao da naplatim svoje usluge. Mučio sam se tako, zvao sam ljude, tražio im, oni su obećavali, pa lagali. Tako sam odlučio da odem u Sloveniju. Bilo mi je fino. Bio sam fino primljen od tog gazde. Radio sam na gradnji stadiona“, počinje Dragan priču za naš magazin.
Skela na kojoj je radio bila je, prisjeća se, neuslovna, nije bilo nikakve ograde, niti su radnici imali zaštitni pojas. Nosio je nekakve grede, zanio se i pao. Proces oporavka tekao je sporo. U ljubljanskoj bolnici proveo je dva i po mjeseca, a u Centru za rehabilitaciju, takođe u Ljubljani, boravio je pet mjeseci.
Supruga Borka, koja je sa djecom nezaposlena ostala u Nevesinju, dolazila je jednom ili dva puta mjesečno, iako je novac za put bilo jako teško skupiti. Dragan je zahvalan porodici i prijateljima koji su im se nesebično našli pri ruci tih mučnih mjeseci i godina.
„Došao sam ovdje i šta – ništa. Šta, mašine ovdje, mašine tamo, ništa mi ne znače. Ništa ja ne mogu. U Sloveniji me odjavili, odjavio me gazda, odjavilo me socijalno. Nisu me smjeli spremiti dok me ne spreme u penziju. Odmah kad sam došao, predao sam papire za penziju. Deset mjeseci sam čekao da dobijem penziju. Ja deset mjeseci nisam imao nikakvih primanja. Taj period je bogami bio težak. Pomagala nam je Borkina majka, moj otac, rođaci, prijatelji, kum i drugi dobri ljudi“, prisjeća se Dragan.
Uspio je da obezbijedi invalidsku penziju u Sloveniji i starosnu penziju u BiH. Još uvijek nije dobio odštetu od firme iz Slovenije, iako se godinama bori za svoja prava.
Ja sam dobijao presude u moju korist, imao sam kolege, koji su posvjedočili kako je bilo. Ta radna inspekcija je napisala sve što im je gazda rekao. Gazda im nije rekao onako kako je bilo. Mi smo bili skroz nezaštićeni. Meni je došlo sa suda da sam ja u pravu. Rečeno mi je, navodno, da firma nema od čega da naplati pare, međutim ta firma danas radi, nije mi jasno kako nema. Ponovo mi je došlo sa suda da dobijem odštetu, a nije ni peti dio onoga što je advokat predložio. Nisam htio da prihvatim, žalio sam se. Čekam još uvijek“, priča nam Dragan.
Za ljude u kolicima problem arhitektonske barijere
Naš sagovornik je ponajbolje na svojoj koži osjetio kako je put do svojih prava težak i naporan. Pogotovo je tragično to što osoba u kolicima, najvažnijim ustanovama u Nevesinju, ne može da pristupi. Nadležni, ako je suditi po nerješenim prilazima za invalide, nemaju dovoljno sluha za probleme ove populacije. Draganu je u kolicima nemoguće pristupiti Centru za socijalni rad, Pošti, Opštini, Boračkoj organizaciji, Supu, Sudu i drugim ustanovama.
Draganova supruga Borka Piljević kaže da je odlazak u bolnicu, prava misija.
Ja moram tri čovjeka da zovem da ga nose. Uvijek moram da zovem nekoga, ma sramota me je više. Dragan je borac prve kategorije. Kako će ovakva osoba ostvariti svoja prava u boračkoj, kad ne može pristupiti toj zgradi“, pita se ona.
Od Centra za socijalni rad Dragan je dobio krevet koji je prilagođen njegovim potrebama. Prije dvije godine, prisjeća se s nekom tugom u glasu, iz Socijalnog su mu krajem oktobra ponudili pet metara drva.
„Međutim, ja sam bio već dotjerao nekih drva. Borka nije htjela to da prihvati, rekli smo nek daju nekome drugom. Znam da ima naroda koji je u goroj sitaciji, bolje je da njima daju“, govori Dragan dok stidljivo briše suze.
On se u priči za „Moju Hercegovinu“ prisjeća kako mu je bilo teško te 2012. godine kada su došli da mu isključe struju. Zahvaljujući dobrim ljudima, kaže, uspjeli su da se izvuku.
„Borka je išla u Električno i dogovorila se sa njima da ćemo sve regulisati čim ja dobijem penziju. Rekli su joj da plaćamo pomalo dok penzija ne stigne. Međutim, oni su poslije deset dana došli da nam isključe struje. Borka je onda uplatila 150 maraka. Oni su rekli da moramo uplatiti 300. Borka je otišla, našla je još od nekoga 50 maraka i to je platila. I onda ova dva električara što su bila, odu i uplate po 50 maraka od sebe. Ovi rođaci u selu su isto skupljali pare, došli ovdje i platili nekolike kirije i tu struju“, kaže Dragan.
Piljevići danas žive kao podstanari u nevesinjskom naselju Kilavci. Uprkos svim nedaćama koje su ih zadesile, ne predaju se. Traju. Borka veselog duha, a Dragan borac.
