U ljeto 2016. godine švedska ministarka obrazovanja Aida Hadžialić zaustavljena je u rutinskoj kontroli nakon što je vozila automobil poslije dvije čaše vina. Izmjereno joj je 0,2 promila alkohola u krvi – količina koja bi u velikom dijelu Evrope bila na samoj granici dozvoljenog, a u nekim državama i ispod nje. Nije izazvala saobraćajnu nesreću. Nije bilo povrijeđenih. Nije bilo materijalne štete. Nije koristila službeni automobil. Ipak, podnijela je ostavku.
Obrazloženje je bilo jednostavno: ministar mora biti primjer građanima i ne može od drugih tražiti poštovanje zakona ako ih sam krši.
Za mnoge na Balkanu taj potez djelovao je gotovo nevjerovatno. Međutim, u političkim kulturama koje počivaju na principu odgovornosti, ostavka nije kazna već posljedica svijesti da javna funkcija nosi veće standarde ponašanja od onih koji važe za prosječnog građanina.
Hadžialićeva nije jedini primjer. U Belgiji je politička karijera Konera Rusoa ozbiljno uzdrmana nakon incidenta povezanog sa alkoholom i neprimjerenim ponašanjem. U Španiji je regionalna funkcionerka Rosa Valdeon podnijela ostavku nakon saobraćajnog incidenta i pozitivnog alkotesta. U Irskoj je senator Martin Konvej napustio stranačke funkcije nakon alkoholnog incidenta koji nije imao nikakve veze sa upravljanjem vozilom.
U svim tim slučajevima zajednički imenitelj nije bila težina prekršaja, već politička odgovornost.
Fenomen koji postoji samo kod nas
Zbog toga je reakcija javnosti nakon saobraćajne nezgode potpredsjednice Narodne skupštine Republike Srpske Anje Ljubojević možda zanimljivija od same nezgode. Ljubojevićeva je, za razliku od brojnih domaćih političara, kako vlasti, tako i opozicije, uradila nešto što se na ovim prostorima gotovo smatra egzotičnim – priznala je odgovornost.
Nije optuživala medije. Nije govorila o političkom progonu, niti tvrdila da je riječ o zavjeri protiv nje. Nije tražila krivca u policiji, opoziciji ili društvenim mrežama. Priznala je da je bila na privatnoj proslavi, da je konzumirala alkohol te da je tokom vožnje pogledala u telefon. Priznala je da je izazvala saobraćajnu nezgodu.
Na političkoj sceni Republike Srpske i BiH to zaista jeste rijetkost. Ali upravo tu počinje problem. Jer društvo koje je godinama navikavano na odsustvo svake odgovornosti došlo je u situaciju da samo priznanje doživljava kao vrhunac političke kulture.
Da li je priznanje dovoljno?
Ako se hladno saberu činjenice koje su do sada poznate, postavlja se pitanje zašto se gotovo niko ne bavi mogućim političkim posljedicama. Riječ je o funkcioneru koji je koristio službeno vozilo van radnih obaveza, vraćajući se sa privatne proslave. Sama je potvrdila da je konzumirala alkohol i da je tokom vožnje koristila mobilni telefon. Izazvala je saobraćajnu nezgodu, a službeni automobil teško oštetila.
Svaka od tih okolnosti pojedinačno izazvala bi ozbiljna pitanja u mnogim evropskim državama. Kod nas se, međutim, rasprava zaustavila na tome da li je pohvalno što je političarka priznala ono što je ionako bilo nemoguće sakriti.
Standardi koji ne postoje
U Republici Srpskoj i BiH već godinama postoji gotovo potpuni izostanak kulture ostavki. Političari ne odlaze nakon afera. Ne odlaze nakon presuda. Ne odlaze nakon sukoba interesa. Ne odlaze nakon katastrofalnih rezultata. Ne odlaze čak ni nakon ozbiljnih institucionalnih propusta. U takvom ambijentu javnost vremenom spušta kriterijume.
Prvo se od političara prestaje očekivati odgovornost. Potom se prestaje očekivati izvinjenje. Na kraju se i obično priznanje greške počinje doživljavati kao državnički čin.
Pitanje koje tek treba postaviti
Ovaj slučaj nije prije svega priča o Anji Ljubojević. Mnogo je važnije pitanje šta bi se dogodilo da se na njenom mjestu našao bilo koji drugi visoki funkcioner u zemlji koja ima razvijenu političku kulturu odgovornosti. Da li bi se rasprava završila na pohvali zbog iskrenosti?
Ili bi uslijedila ozbiljna pitanja o korištenju službene imovine, odgovornosti prema instituciji koju predstavlja i standardima koji se očekuju od jednog od najviših funkcionera zakonodavne vlasti?
U Republici Srpskoj, bar za sada, izgleda da je dovoljno reći: „Pogriješila sam“.
