Opozicija u Republici Srpskoj postala je do te mjere ranjiva kategorija da zaista nema smisla, uz preispitivanje prošlih i sadašnjih slabih tačaka, tragati i za budućim nevoljama u njihovim redovima. Ipak, nije na odmet skrenuti pažnju na jedan potencijalni razlaz u narednom periodu, da publika nesklona vladajućoj koaliciji u RS ne bi mogla da kaže da nije na vrijeme upozorena. Ovako, jednog dana neće moći da posegne za čuvenom sintagmom ovog podneblja: „Nismo znali“.
Svaki opozicionar u Srpskoj, ali i dobar dio poklonika SNSD-a, mogao bi da se zakune da na ovdašnjoj političkoj sceni trenutno ne postoji čvršći savez od onog koji personifikuju Jelena Trivić i Nebojša Vukanović. Međutim, da li je baš tako? Izgeda da ni među njima ne vlada apsolutna harmonija, bar ako je suditi po Vukanovićevom posljednjem nastupu na jednoj regionalnoj televiziji sa sarajevskom filijalom.
Većini posmatrača domaćih političkih kretanja promakao je vrlo zanimljiv odgovor Nebojše Vukanovića na pitanje o mogućnosti da se on i Jelena Trivić u perspektivi nađu unutar iste političke opcije. Prvo, on je tada rekao da nikada nije bilo riječi o prelasku Jelene Trivić u njegovu stranku, odnosno listu. Zatim, dodao je da se razlikuju u odnosu prema Srbiji i Aleksandru Vučiću. Na kraju ovog kratkog segmenta u opširnijem razgovoru, zaključio je da je on protiv nezavisnosti Kosova*, dok PDP-u, što je u tom momentu indirektno podrazumijevalo i Jelenu Trivić, nije pripisao sklonost suprotnoj opciji, ali jeste ćutanje i svojevrsno odobravanje Vučićevih poteza, intoniranih na takav način.
U međuvremenu, nakon ovakvog Vukanovićevog istupa, 8. marta, Trivićeva je otvoreno najavila formiranje vlastite partije, Narodnog fronta. Osim nagovještaja prvih kadrovskih rješenja, od Slobodana Stanića, preko Saše Lazića, do Srđana Rankića, nije bilo konkretnijeg govora o političkom profilu Narodnog fronta, osim jasne činjenice da će se držati tvrde opozicione linije i nedvosmislene distance prema vlastima u RS. Sve to će, po svemu sudeći, dobiti preciznije obrise nakon osnivačke skupštine Narodnog fronta na republičkom nivou koja se, kako je sama nedavno rekla u Zvorniku, može očekivati za mjesec dana, dakle, oko 1. maja.
Granica dobrog ukusa
Ipak, iz niza Jeleninih oglašavanja u proteklim mjesecima, nema dileme da će važan dio njenog budućeg političkog djelovanja biti nastojanje da bude svojevrsni predstavnik Aleksandra Vučića za Republiku Srpsku. Ta dimenzija je bila neskrivena od prve postizborne noći, kada je Trivićeva, u euforičnom raspoloženju, kada još uvijek nije bilo potpuno izvjesno ko je izabran za predsjednika RS, poručila okupljenim da će „pratiti nacionalnu politiku kreiranu u Beogradu“. Tada nije ulazila u nijanse, pa je bez odgovora ostalo pitanje – a šta činiti ako iz Beograda stiže anacionalna politika, sa pečatom jedne persone?
U kasnijoj seriji apologetskih rečenica o Vučiću, izdvojilo se oglašavanje Jelene Trivić 22. januara. „Pozivam sve Srbe iz zemlje i rasejanja da u ovim teškim trenucima daju svoju punu podršku rukovodstvu Srbije, da rješavanje pitanja Srba na Кosovu i Metohiji bude prioritet svih prioriteta, da sve ostalo ode u drugi plan jer je pred svima nama ključni period i događaji od čijeg ishoda će zavisiti puno toga“, poručila je ona. „Vjerujem da će rukovodstvo Srbije na čelu sa predsjednikom Aleksandrom Vučićem dati sve od sebe da i kao narod i kao država pozitivno riješimo pitanja koja nas opterećuju posljednjih nekoliko decenija“, napisala je tada na društvenim mrežama. „Ti problemi nisu od juče. To su naslijeđeni problemi koje predsjednik Srbije i rukovodstvo pokušavaju riješiti sa najpovoljnijim ishodom po Srbe”, glasio je njen zaključak, u kojem jeste tačan samo prvi dio.
Što se tiče raspleta, nakon sastanka sa Albinom Kurtijem u Ohridu, ostalo je zapamćeno da je Vučiću bilo važno samo to da može reći kako ništa nije potpisao, iako su svi međunarodni akteri tog susreta insistirali na tvrdnji da je sporazum o Kosovu*, utanačen u Sjevernoj Makedoniji, stupio na snagu u trenutku kada ga je zvaničnik EU Žozep Borelj pročitao. Koliko je to (ne)povoljno, srpska strana će tek saznati u narednim mjesecima, ali konačna spoznaja o sadržaju Vučićevih aranžmana sigurno neće dati za pravo neumjesnom optimizmu Jelene Trivić iz januara, kada je, prelazeći granicu dobrog ukusa, sa Vučićevom političkom sudbinom izjednačavala kolektivnu, nacionalnu. Pri tome, Trivićevoj je sigurno jasno da je poistovjećivanje Srbije sa učićem notorna manipulacija, u kojoj se računa na nespornu naklonost najvećeg dijela srpskog naroda u Republici Srpskoj prema Srbiji kao cjelini, a posebno na emociju usmjerenu ka Srbima na Kosovu*.
Kasnije su opservacije Jelene Trivić o Aleksandru Vučiću opet zvučale kao žalosna imitacija poltronske retorike nižerazrednih kadrova Srpske napredne stranke u Srbiji, pa se od nje moglo čuti i da je „Srbija regionalni lider u stranim investicijama“, iako svaki realni uvid u ekonomsku situaciju sa desne obale Drine ne ostavlja baš bez daha nijednog objektivnog posmatrača. Kada je postalo očito da se Jelena Trivić definitivno razilazi sa PDP-om i formira sopstveni Narodni front, višemjesečna pozadina njenog upornog stavljanja znaka jednakosti između Vučića i Srbije – što je vrlo kontroverzna zamisao za značajan broj opozicionih birača u RS – bila je ipak razumljivija.
Kompromitovana etiketa
Jer, Jelena Trivić solo-karijeru na političkoj sceni započinje sa idejom da njen Narodni front bude svojevrsna „podružnica“ Vučićevog SNS-a u RS. Naravno, to neće činiti otvoreno, ali će doza aluzija biti sasvim dovoljna da svaki prosječni glasač u Srpskoj stekne upravo takvu sliku. Nevolja sa takvom koncepcijom je što uopšte nije originalna. I ne samo to – proteklih 11 godina Vučićeve vladavine, a naročito iskustva sa njegovim odnosom prema političkim kretanjima u RS, pokazuju da je svako oslanjanje ovdašnjih opozicionara na aktuelnog beogradskog gospodara krajnje deplasirano i uzaludno.
Prije svega, već je bilo osoba u Srpskoj koje su se toga dosjetile, od Hadži Jovana Mitrovića do Adama Šukala. Prije i poslije njih tu su bili Luka Kecman i Darko Matijašević, a u međuvremenu su defilovale i razne, možda lokalno relevantne i već zaboravljene figure, poput Ljubiše Aladžića i Gorana Đorđića. Svi oni su se u protekloj deceniji pokušavali predstaviti kao ekskluzivni zastupnici Aleksandra Vučića u RS, pa su rijetki koje je to zanimalo mogli da vide i duge sudske sporove za firmu „Srpska napredna stranka“.
Ostaje nejasno zbog čega su se toliko laktali, kada je ta etiketa u RS od starta bila beznadežno kompromitovana, o čemu govori i podatak da njeni vlasnici, dok su se mijenjali kao na pokretnoj traci, samostalno nisu uspjevali nikada da pređu cenzus. To im je samo jednom pošlo za rukom, pošto je bivši lider DNS-a Marko Pavić povjerovao da „naprednjaci“ s ove strane Drine imaju bog zna kakvu političku težinu, pa im je poklonio dva koaliciona mandata.
U svemu tome, presudan detalj je da se Aleksandar Vučić nikada nije pojavio pred kamerama ili na naslovnim stranama novina i rekao – narode Republike Srpske, to su moji ljudi na vašoj političkoj sceni, glasajte za njih. Umjesto toga, ovdašnje struje SNS-a su samoinicijativno postavljale „dvoglave“ bilborde sa Aleksandrom i njegovim navodnim „advokatom“ po ulicama i trgovima RS, te uspijevale da dovedu na stranačke skupove ponekog nižerangiranog funkcionera Vučićeve partije u Srbiji. I to je bilo sve.
Druga dimenzija ove sage je daleko važnija. Naime, za više od 10 godina vladavine, Vučić nikada nije istinski podržao opoziciju u RS. Uoči svakih izbora u Srpskoj u tom periodu, redovno se širila fama da je predsjednik Srbije navodno čvrsto „pogurao“ rivale Milorada Dodika. Međutim, ispostavljalo se da su takve teorije obična farsa. Štaviše, nisu bili rijetki Vučićevi gestovi, u samim završnicama predizbornih kampanja u RS, koji su se bez problema mogli protumačiti kao veoma konkretna podrška Aleksandra Vučića Miloradu Dodiku. Vučićeva polemika sa Mladenom Ivanićem 2018. godine, par dana pred izlazak na biračka mjesta u BiH, kada mu je pripisao da je bitan akter miješanja stranog faktora u izborni proces, najpoznatiji je primjer te vrste.
Sukob niskog intenziteta
U prvoj polovini 2023. godine, Vučić, tvrde zagovornici teze o njegovom konačnom razlazu sa Dodikom, ubrzano povlači poteze koji navodno treba da izvuku „tepih“ ispod Miloradovih nogu. Kao „krunski dokaz“, navodi se Vučićeva odluka o imenovanju Adama Šukala za sopstvenog savjetnika za regionalna pitanja. Ni taj gest, ni ranije višekratno slanje u prekodrinske predizborne pohode eks-rukometaša i sadašnjeg aktiviste SNS-a, Vladimira Mandića, sina Momčila Mandića, nemaju nikakav poseban značaj. To su tek kocke iz njegovog mozaika održavanja sukoba niskog intenziteta sa Dodikom. Taj nejaki konflikt odvija se ispod radara javnosti, a za publiku se istrajava na predstavi o idiličnim odnosima tandema Vučić – Dodik, uz njihovo zajedničko pojavljivanje na gotovo svakoj opštenacionalnoj ceremoniji u Beogradu, Novom Sadu ili bilo kojoj trećoj adresi u matici.
Ipak, ni Vučić, ni Dodik nikada neće preći granicu, niti će pretvoriti te povremene niske udarce ispod pojasa u otvoreno pesničenje. Ne samo zbog toga što Vučić nikada nijedan bitan politički poduhvat nije izveo do kraja, već i zato što, od raspada Jugoslavije do danas, nije izveden nijedan uspješan pokušaj kadrovskih promjena u Banjaluci, odnosno u RS, diktiran iz Beograda. To gotovo da nije uspjevalo ni u političkim partijama, a kamoli u institucijama Republike. Jer, iako je nesrazmjer u moći očigledan – naravno, u prilog Beogradu – svaka garnitura koja je vodila Srpsku u protekle tri decenije raspolagala je dovoljnim resursima da odoli povremenim pokušajima s druge strane Drine da se utiče na ovdašnja ključna kadrovska rješenja. Čak ni Slobodan Milošević, u periodu kada je imao sve mahanizme za to, nije uspio da smijeni Radovana Karadžića, a bilo je ozbiljnih nastojanja u tom smjeru, jer su njihovi odnosi u završnici rata u BiH svakako bili pogoršani, što se nije moglo otpisati kao puka predstava za strance.
U poređenju sa takvim duelima, relacija Vučić – Dodik je „bantam-kategorija“, rekli bi bokseri. Pri tome, do samog političkog kraja prve ili druge persone, taj odnos će imati više elemenata koegzistencije, nego „rata“. I onda se pojavljuje Jelena Trivić, kao da je prespavala protekle decenije, sa idejom da će opozicija u RS oboriti Dodika samo uz Vučićevu pomoć, iako je Vučić, u suštini, Dodikov saveznik. Nepouzdani, svakako, ali uvijek više partner, nego oponent. Sklon povremenim žaokama spram kolege iz Laktaša, ali nikad do tačke s koje nema povratka.
Naravno, ova linija razdvajanja između Jelene Trivić i Nebojše Vukanovića je tema za naredne godine, a ne mjesece koji su pred nama. Ona može da bude ozbiljna stavka na dnevnom redu tek nakon lokalnih izbora 2024. godine, ako Narodni front i Lista za pravdu i red preuzmu od SDS-a i PDP-a dominantnu ulogu u opoziciji i osvoje kakav-takav segment vlasti u dijelu gradova i opština u RS. Do tada, postojaće sasvim dovoljno jezgro identičnih stavova, prije svega o korupciji u vrhu vlasti u RS, da NF i Vukanovićeva lista mogu funkcionisati bez ozbiljnijih trzavica.
Doduše, tome ne idu u prilog egzibicije poput oslanjanja Trivićeve na kadrove s kojima se Vukanović razišao, i to ne usljed internih neslaganja i sujeta, već zbog razloga koji bi morao biti važan i Jeleni – povlačenja posmatrača sa biračkih mjesta u Zvorniku pod okriljem izvjesnog Miroslava Ilića. Ipak, ovakvi gafovi još nemaju dimenziju da ozbiljno ugroze prećutni pakt o nenapadanju između najvažnijih budućih opozicionih adresa.
Balkanski trijumvirat
A ukoliko već ima povoda za bavljenje futurizmom u slučaju saradnje Trivić – Vukanović, osim razlika u odnosu prema Vučiću, koje će biti zrele za razmatranje iduće godine, postoji i krupna tema za naredne opšte izbore 2026. Naime, tada će ovaj dvojac morati, ako želi kredibilitet kod birača, da otvori karte i kada je riječ o stavovima prema zapadnim centrima moći. I tu se nazire pukotina, pošto je Jelena Trivić krajem prošle godine, odmah nakon izbora, u razgovoru za beogradsku verziju televizije „Euronews“ dala do znanja da je spremna, sa hipotetičke pozicije vlasti, da razmotri i uvođenje sankcija Rusiji. Ovakva iskrenost, neugodna dobrom dijelu njenih birača, bila je praćena i otrcanom „argumentacijom“ o „jadnom srpskom ostrvu“ usred NATO-okeana koje, je li, nema drugog izbora osim da se prikloni silnicima.
S druge strane, iako je u novijem periodu bio fokusiran isključivo na prilike unutar RS, Vukanović je imao i istupe koji se mogu označiti kao programski, a nije ih u međuvremenu „revidirao“. Recimo, u intervjuu za jedan medij u Crnoj Gori, čiji je urednik bio tamošnji raniji predsjednički kandidat, Dobrilo Dedeić iz Srpske liste, mada prije četiri godine, Vukanović je nazvao Đukanovića, Vučića i Dodika „balkanskim trijumviratom“. „Sva trojica su postali igrači Zapada, sa puno hipoteka i afera iz prošlosti, ucijenjeni i slušaju šta im mentori kažu“, bio je lajtmotiv Vukanovićevog tadašnjeg, a vjerovatno i aktuelnog, izrazito kritičkog stava o ovom „paketu“.
Ipak, nakon 2. aprila, jedan član „trijumvirata“ neće više biti u prvom planu. Izborni poraz Mila Đukanovića u Crnoj Gori je, u kontekstu koncepcijskih razlika Trivićeve i Vukanovića, potvrda da je neutemeljena ona linija unutar opozicije u RS koja počiva na uvjerenju da je Dodika nemoguće ugroziti, pa i smijeniti, bez oslanjanja na Vučića ili pojedine ambasade u BiH. Niko nije vječan, pa čak ni onaj za kojeg se činilo da će mu svijeća gorjeti ne samo do zore, već i do narednog popodneva. Zbog toga, svakako, nije bez smisla Vukanovićevo insistiranje na tome da opozicija u RS ima „autentični put“, ako želi da jednog dana postane vlast.
Naravno, sve je moguće, pa i to da „autentičnost“ trajno ostane u opoziciji, a da se zagovornici Vučićevog okrilja ipak dokopaju parlamentarne većine i ministarskih resora u Srpskoj. Naravno, uz sve neminovne obaveze prema adresi s koje bi stigla logistika, jer ih takav aranžman sigurno podrazumijeva. U ovom posljednjem slučaju, tužni promoteri ideje da je jednu demagogiju moguće savladati oslanjanjem na drugu bar će imati priliku da se uvjere u drevnu istinu – ima i besplatnog sira, ali samo u mišolovci.
