Blažo Bošković iz Gacka već 18 godina u invalidskim kolicima: Barijere ometaju socijalizaciju

Blažo Bošković spada u one rijetke ljude kojima nesreća ne okrnji duh i ne ugasi optimizam. Iako je već 18 godina  vezan za kolica, ima veoma dinamičan život, suprugu, sina i prijatelje, a za sebe kaže da je, ako zanemarimo fizička i ograničenja sredine – srećan čovjek.

blazo-boskovic-gacko-moja-hercegovina
Novinarka “Moje Hercegovine” razgovor sa Blažom Boškovićem vodila je u jedinom lokalu u Gacku, u koji on može samostalno pristupiti (FOTO: Moja Hercegovina)

Presudan prvi izlalazak

Sa nepunih dvadeset godina, u saobraćajnoj nesreći doživio je prelom kičme. Nakon operacije u Beogradu, i banjskog liječenja, vratio se kući u Gacko. Tvrdi da su povratak i prvi izlazak, imali presudan značaj.

“Najteže je bilo prvi put izaći u Gacko. Negdje na strani ima ljudi poput tebe, tu je i stručno osoblje, tako da je čovjek u invalidskim kolicima uobičajen prizor. Ali kad dođeš kući, među ljude koji nikada nisu imali dodir sa nekim u kolicima, kao što ni sam nisam imao prije nesreće – stvar je potpuno drugačija. Imao sam i ja kriznih momenata neposredno poslije povrede. A onda shvatiš da nemaš izbora. Odlučiš da sjedneš u kolica i da živiš normalno, koliko god možeš. Srećan sam što je uz mene bila porodica, ali i prijatelji koji me nisu ostavili. Gdje god bi krenuli, dolazili bi po mene. Bukvalno bi me čupali. I danas me podržavaju. To me je izvuklo”, iskren je Blažo.

Parking za invalide u RiTE - samo za rukovodioce!

“Veliki parking RiTE nema obilježeno mjesto za invalide. Ono postoji, ali u krugu preduzeća, ispred upravne zgrade, gdje automobilom može da uđe samo nekolicina rukovodilaca. Dakle, zakon je ispoštovan, ali bez stvarne koristi za one kojima je namijenjen. Isto važi i za ambulantu u krugu preduzeća, do koje je u kolicima nemoguće samostalno doći, jer ima četiri stepenika”, objašnjava Blažo.

Iako u Gacku nikada nije naišao na odbijanje, kada je zatražio pomoć, Blažo kaže da je priča potpuno drugačija kada se razmatraju uslovi života. On kaže da niko nema na umu da je rješavanje arhitektonskih barijera u direktnoj vezi sa socijalizacijom ove kategorije stanovništva.

“Za ovih 18 godina gotovo da nije bilo pomaka. Jedino što je urađeno je par rampica u centru grada. I to je nekako “odrađeno”, više da se zadovolji forma, a za nekoga u kolicima je njihova upotrebljivost veoma diskutabilna. Gacko je ostalo usamljeno ostrvo u tom smislu. Odgovornost za to ide na dušu nadležnih. Kad se rekonstruiše ulica, u materijalnom smislu, nema razlike da li će se staviti kosi ili obični ivičnjak, ali za nas to mnogo znači. Ovde je to jako loše urađeno, i tako nam je značajno onemogućeno samostalno kretanje”, kaže Blažo i dodaje:

“Većini ustanova i institucija u gradu nemoguće je prići u kolicima. Socijalno, opština, policija, sportski tereni i dvorana, svugdje su stepenici, pa je pomoć prijatelja  neophodna. Ako ima jedan stepenik, sad već i sin može da mi pomogne, ali ako ih je više, onda zaista treba neko jači”.

blazo-boskovic-2-gacko-moja-hercegovina
“Većini ustanova i institucija u gradu, je nemoguće samostalno prići”, kategoričan je Blažo (FOTO: Moja Hercegovina)

Podrška blijedi u praksi

Boškovići žive u porodičnoj kući koja je prilagođena Blažovim potrebama. Ipak, organizacija svakodnevnih aktivnosti i društvenih konakata, bila bi jednostavnija kad bi postojale olakšice. Ovako, porodična posjeta prijteljima koji su na četvrtom spratu (nijedna zgrada u Gacku nema lift), za njega je pravi poduhvat.

“Zakon je jasan. Propisano je da svaka Javna ustanova mora da bude dostupna svima. E sad, zašto to kod nas nema, to je stvar valjda mentaliteta ovih ljudi i inspekcija, koje ne vrše pritisak da se zakon poštuje. Inspekcije po zakonu imaju pravo da daju nalog nadležnima u institucijama da omoguće pristup osobama sa invaliditetom. Ako se ne postupi po nalogu, inspekcija ima pravo da raspiše tender ili slobodnom pogodbom angažuje firmu da to uradi i bez sudskog naloga da ispostavi račun za taj posao. Negdje sam pronašao podatak, da bi zgrada bila potpuno prilagođena potrebama invalida, to bi poskupilo njenu izgradnju za oko 1%“, kaže nam Blažo.

Kupio na internetu polovna kolica

“Pomoć države je minimalna. 160 maraka mjesečno za tuđu njegu i pomoć. Teško onima koji žive od toga. Socijalno svakih pet godina daje sobna kolica, koja mogu da se koriste samo po kući. Za dinamičan život raspala bi se vrlo brzo. Aktivna kolica koštaju od četiri hiljade, pa naviše. Nedavno sam kupio polovna kolica, čovjek umro u Zenici, našao sam oglas preko interneta, i evo – sad sjedim u njima”, sa osmijehom priča Blažo.

Blažo je aktivan član Udruženja paraplegičara Hercegovine, koje ulazi Savez udruženja paraplegičara RS. Ističe da se dosta uradilo na međusobnom osnaživanju članova, da je prisustvovao velikom broju radionica, projekata, na kojima su, po pravilu, i predstavnici lokalnih i republičkih vlasti, koji verbalno prižaju podršku, ali u praksi, kaže on, ta spremnost se baš i ne vidi.

Za razliku od većine invalida koji se suočavaju sa egzistencijalnim problemima, tročlana porodica Bošković je pošteđena tih muka. Blažo je zaposlen u RiTE, a supruga takođe radi. No, to ne znači da za svoja prava ne moraju da se bore, čak i na sudu.

“Ljekarska komisija je procijenila da nemam preostale radne sposobnosti, pa je naloženo da se penzionišem. Žalio sam se na takvo rješenje, a nakon odbijenice pokrenuo sam upravni spor protiv Fonda PIO, koji sam dobio nakon dva vještačenja. Vraćen sam na posao i sada čekam da mi nađu odgovarajuće radno mjesto. Bila je to borba, ne samo za mene, već i za druge. Da je prihvaćeno, ovo rješenje bi imalo višestruke posljedice. Bez radne sposobnosti ne bih mogao ni da produžim vozačku dozvolu, a sve to bi se negativno odrazilo na kvalitet mog života. Ljudi i danas misle da meni trebaju neki posebni uslovi. Bitno je samo da posao ne zahtijeva upotrebu donjih ekstremiteta”, kaže Blažo.

Blažo je veoma energičan mladi čovjek koji sa suprugom i sinom često putuje. Barijere ga ne spriječavaju da prisustvuje društvenim, kulturnim i sportskim dešavanjima u gradu.

“Volim da putujem, često idem na selo. Malo je nezgodno kad padne snijeg, tad izlazim rijeđe, sve do proljeća.  Odemo često do Mostara, Trebinja, Foče… Posljednjih godina Sindikat mi plati boravak u banji. Odemo i na more”, priča on.

Ističe da je najvažnije da ne postoji kompleks u ovakvim situacijama. Kaže da u kući otvoreno pričaju o svemu, šale se, pa je i dijete normalno prihvatilo situaciju.

Dodaje da će još mnogo vremena trebati da se probudi empatija među ljudima, a jedan od načina je i da razmišljate o tome – dokle bi stigli kada bi sjeli u invalidska kolica, ili da to pokušate.

“Svako bi trebao da sjedne u kolica, ali se plašim da ne bi daleko stigli. U Gacku možete samo saobraćajnicom”, kroz osmijeh govori Blažo i dodaje: “Treba promijeniti svijest. Oni koji ne znaju – da se upute, a oni koji naređuju – da sprovedu. Zakon u BiH kaže da smo svi ravnopravni”, jasan je na kraju Blažo.

Autor

Milanka Kovačević

Diplomirala novinarstvo na Fakultetu političkih nauka u Beogradu. Od 2003. zaposlena kao novinarka „Radio Gacka“, a od 2013. stalni saradnik internet magazina "Moja Hercegovina".

Svi tekstovi autora