Zašto narod prezire sebe?

O nacionalizmu balkanskih zemalja – i njegovom „onozemaljskom“ korelatu: klerofašizmu – već se mnogo pisalo iz najrazličitijih perspektiva. Da većina ovih zemalja svoju nacionalnu jedinstvenost nije gradila spontanim razvojem duha i kulture, već neprekidnim međusobnim poništavanjem – to je već mnogima poznato. Da je glavni simptom malograđanskog totalitarizma, koji su ova plemena razvila do pravog majstorstva, manija proganjanja od imaginarnih neprijatelja i druge gotovo šizofrene fiks-ideje u službi mitomanske odbrane nečega čega ne samo da više nema nego ga možda nikad nije ni bilo – to je takođe poznato. Hipohondriju u ovom slučaju možemo posmatrati kao oblik krajnje strošenosti tijela.

Ipak u nacionalizmu (ili čak nacizmu) među balkanskim plemenskim frakcijama ima razlika. Oni oblici ove mentalne bolesti koji izvoze građani Hrvatske i Srbije, na primjer, slični su u gotovo svemu osim u svom „predmetu“, tj. pukoj ikonografiji (o čemu svjedoči znani odnos između tih zemalja, koji prilično podsjeća na odnos starog, zajedljivog bračnog para). Jedni nam se ukazuju kao barbari, a drugi kao varvari – ali za razliku od svojih predaka izuzetno sterilisani i evropeizovani „barvari“, slobodoumnim varijacijama ljotićizma i pavelićizma pošteno vakcinisani i zatim pušteni u svijet kao raznolikim argumentima napunjene mesije svojih partikularističkih ideala. Naravno, podsvijesni atavizam nalazi uvijek prilike da progovori – kao tokom nedavnih događaja na splitskoj rivi – i tu brđanski, prljavo folklorni brutalizam opet neometano diše i djeluje, ali većinu vremena on je obuzdan (ili sjajno maskiran) evrointegracijskim maženjima svekolikih lokalnih homo politikusa i navodnim humanizmom epohe. Mitomanija ovih zemalja zbog toga ipak nije manja – gdje god se stigne održavaju se svakakve zavičajne večeri i uzvišene zdravice šljivovičkom militarizmu, koje najčešće završe opijenim dilemama oko izbora zapada ili Rusije kao najboljeg baby sittera, što je, naravno, krajnje zakržljali, primatski oblik mišljenja.

Takav je nacionalizam komšijskih zemalja: brutalan, ali zavodljiv. Laže i mrzi, ali je primjeren i fin. Opsesivno čuva nekakvu tradiciju – koja i nije tradicija, nego karikaturalna nadogradnja na neki folklor – ali lijepo, džentlmenski, evropski, kosmopolitski, sa mnogo „znanja“ i „vještine“. U Republici Srpskoj stvari ne stoje tako. Mada se često valja zabrinuto zapitati vrijedi li uopšte govoriti o toj najdaljoj ruskoj enklavi – jer Srbi iz Republike Srpske nisu značajan ni politički, ni ekonomski, ni kulturni, ni demografski faktor – ipak za to postoje najmanje dva razloga: prvo, mora da postoji bar sićušan broj ljudi kritičke svijesti spremni da učine nešto (makar agresijom), i drugo, republički Srbi su prvi pronalazači brđanskoavlijskog egzistencijalizma, pokreta koji prijeti da razori ne samo sopstvenu njivu nego i dijelove okolnih, pa i ponekih svjetskih zemalja.

Nacionalizam koji izvozi Republika Srpska sličan je hrvatskom i srbijanskom, ali s jednom temeljnom razlikom: njegov kompleks više vrijednosti ne uništava sve što mu se nađe na putu (nacionalne manjine i ideološke neistomišljenike) toliko koliko zatire samog sebe. U njemu se kristalno ogleda sama pročišćena srž balkanske svijesti i zato upozoravanje na njega može biti korisno ne samo „unutrašnjim imigrantima“ ili borcima nego i onim spoljašnjim, rijetkim plemenitim eskapistima koji ga gotovo svakodnevno susreću na njemačkim ulicama u vidu pedesetogodišnjih pečalbara koji vjeruju u bajkovito stanje ove obećane zemlje, a kad ih pitate zašto se, ako je tamo tako medeno i mliječno, ne vrate u zavičaj, odgovaraju sa kiselim smiješkom i pokušavaju sve skrenuti na dobroćudnu, rakijašku šalu.

Autodestruktivni republičkosrpski nacionalizam – osim što progovara u obećanjima predstavnika vlasti o velikom iskupiteljskom otcjepljenju od Bosne i priključenju Srbiji, o sjajnim diplomatskim i ekonomskim odnosima sa „braćom Rusima“, o ruci pravde koja goni takozvane neprijatelje države, o Banja Luci kao o budućoj prestonici kulture, obećanjima koja se daju dok se udaraju akcize na domaće proizvode, jeftino prodaju i gotovo poklanjaju sve moguće tržišne vrijednosti, dok se po trgovinama nameću strani (najčešće hrvatski) proizvodi nerijetko sumnjive provjerenosti (poput zagađenog voća i povrća), dok, najzad, ljudi gladuju, ostaju bez posla ili odlaze u inostranstvo – progovara i u samim žrtvama. Mnoge građane možete čuti kako manijakalno brane vlast koja ih surovo eksploatiše, mnogi od njih čak će neprekidno glasati za tu vlast u uvjerenju da nemaju ni za koga drugog. Tu su možda čak u pravu. Prave opozicije u Republici Srpskoj nema. Ipak to ne predstavlja nikakvo opravdanje: kako je pisao H. D. Toro u svom poznatom eseju „O građanskoj neposluštnosti“, osjećaj pravde je nešto što prevazilazi sve svjetovne zakone i jedna od najuzvišenijih dužnosti građanina je da se digne i usprotivi onog trenutka kad vidi da država djeluje direktno protiv njega. Ali takva ideja je previše nepristojna za jednog prosječnog građanina Republike Smrtske koji će ići toliko daleko da neće samo glasati za tu vlast nego će velikodušno dopustiti da kao glasača upišu i njegovog već godinama mrtvog rođaka. Entitet utvara na njivi. U sasvim abnormalnom duševnom svijetu ovakvog čovjeka (ako uopšte ima duha, jer je moguće da je njegovo pravo biće praznina) Dodik i Republika Srpska su sinonimne riječi, i nema apsolutno nikakve mogućnosti da Republika Srpska bude nešto što nije Dodik. Možda on? Možda baš građani? Možda su svi ljudi Republika Srpska? Ma ne, takvo razmišljanje je već previše komplikovano, ionako sve institucije lijepo rekoše: Dodik je Republika Srpska tvoja, nemoj imati drugih Republika Srpskih osim Dodika.

U posljednje vrijeme se na društvenim mrežama pojavila stranica „Udruženje potrošača Novi Grad“ koje ima svrhu da upozori na stalno podmetanje stranih proizvoda na tržište, k tome još sumnjivog porijekla i kvaliteta. Udruženje je u nekoliko objava racionalno i kritički optužilo vlasti za trovanje građana lošim proizvodima (poput trulih krompira uvezenih iz Hrvatske i izjedenih rovcima i zlaticama), dodavši da građanske inicijative u ovakvim stvarima imaju samo ulogu ikebane za vlast koja se bogati na račun takvih sitnih, seoskolopovskih spletki koje se ne sprovode samo u Novom Gradu, da biste nakon nekoliko dana na lokalnom radiju mogli čuti razgovor između lokalnih političara koji su nadobudno tvrdili da „resorno ministarstvo zahtjeva ispitivanje o kakvom je udruženju riječ“. Ovakav jezivi slučaj direktnog huškanja protiv običnih građana kao nedvosmislenih neprijatelja države. Cijela je tragikomedija ipak u tome da će velika većina (malo)građana nastaviti gotovo ritualno obožavati ovu vlast i urlati protiv „soroševaca“ i „stranih plaćenika“ prethodno smazavši malo dobrog trulog krompira i banana.

Zanimljivo je i da je pravoslavna crkva tek u Republici Srpskoj izrazila cijelo svoje karikaturalno zlo – ustvari, ona je upravo jedan od najbitnijih instrumenata mitomanske folklorofilije (dirigovane običnom korupcijom) koja satire sopstveni narod. Veče kad je banjalučki hram bio zatvoren za svoje vjernike, upravo onda kad im je najviše trebao može se pravdati ovako ili onako, stanovitim zakonima i crkvenim propisima, ali kad se sjetimo da Hrist sigurno ne bi zatvarao kapije svog oca – i da svaki hrišćanin, a kamoli crkvenjak, u svoju kuću treba primiti i gubavca, jer nikad ne znamo nije li baš on anđeo – sva ta jeftina apologetika pada u vodu (ili svetu vodicu). Pravoslavnu crkvu čine ljudi primitivne svijesti, sveštenici koji nakon liturgije čitaju imena donatora i tačnu količinu doniranih evra, ne pomišljajući na mogućnost da negdje u pozadini stoji možda neka nezaposlena majka sa bolesnim dijetetom. Ljudi Starog zavjeta, ljudi koji ne poznaju Hrista u kojeg se kunu.

Zaključak: Republika Smrtska – i većina njenih stanovnika – običan je brđanski, rusofilski prišt na licu Balkana, i ukoliko se takva pseudodržavica puna mitomanije, autodestruktivne korupcije i mržnje prema svemu što je slobodno ozbiljno ne popravi, zaslužuje jedino da bude sravnjena sa zemljom i da se uspomena na nečuveno postojanje takve moralne, intelektualne i duhovne jazbine uništi zajedno sa njom.

Danilo Topić

Autor