„Vala Bogu, kijameta ovoga“ – ne trebam ni pogledati kroz prozor čuvši ovu babinu rečenicu, sve mi je već jasno, znam da pada snijeg. Nikakvi meteorološki izvještaji, ni satelitski snimci ne mogu to dočarati kao njene riječi. A ja sam čak uočio i neke zakonitosti nakon godina buđenja ovim ritualom, pa u zavisnosti od njenog naglašavnja samoglasnika „u“ u riječi „Boguuu“ mogu da pretpostavim i kolika je visina sniježnog pokrivača.
Valjda je to neki naš prirodni odbrambeni mehanizam da snijeg nikad ne prihvatimo „na prvu“, nego da se malo čudimo dok se prilagodimo „snou modu“. A ako je išta normalno u Nevesinju (čuj mi rečenice, nadam se da gradski „glavari“ ne čitaju tekstove), onda je to snijeg u martu. Ali uvijek mu se začudimo prvo. Posle toga sve kreće svojim ustaljenim tokom. Zna se koji su prioriteti najvažniji – prvo se dolazi do drvarice, nek’ je toplo kad se uđe u kuću. A onda se pravi „sniježna infrastruktura“ – kad već o nekoj drugoj infrastrukturi možemo sanjati (nije izborna godina pa da se asfaltira 200 metara trotoara). „Vataj palu da se ide kidat – vidiš da se ne more uljeć u kuću“ – i gradnja mreže prtina može da počne. Iako se u prvi mah nekome ko sa strane posmatra čini da nema plana u toj gradnji, vara se. Tačno se zna ko šta čisti, da bi se život mogao normalno odvijati.
Elem, da bi se došlo do glavne „džade“ često se organizuju mobe da se čiste putevi iz prigradskih naselja. Mlađi i stariji, nezaposleni i oni koji rade, pa moraju na pos'o (znam da vam je teško povjerovati, ali ima i takvih u Nevesinju) udružuju se u radne akcije. K'o nekad u „Titovo doba“. Tu se zaboravljaju komšijske nesuglasice, zaboravlja se na težak život, zaboravlja se na neizvjesnu budućnost. Radi se, a rad je lakši uz šalu, priču i smijeh. „Ee sjećaš li se kad ono zapade u junu jedne godine“ – da nas podsjeti neko priupita, a drugi se nadoveza – „ Ama kako ne sjećam junače, sa Morina se pobravičari vratili“. Još uvijek je svježe sjećanje i na nemilosrdnu 2012-tu. „I ono je kastig bio“ – konstatova se i preskoči ta tema, jer teško je i sjećanje na nju.
Neko je davno, poučen iskustvima, rekao da zima ako ne ugrize, onda nas „ošamari“ repom. Nevesinjci su se više puta u to uvjerili. „Sniježna dolina“ uvijek sa nestrpljenjem očekuje vremensku prognozu, ali osim one zvanične, imamo mi i svoje prognozere koji pomoću nekih prirodnih znakova znaju (ili bar tako misle) kakvo nas vrijeme očekuje. Jesenas dok se klala opaša, đed uze slezenu, kao uvijek po običaju, pogleda i reče – „Biće ove godine snijega, ali malo docnije“. Da li je nagađao ili se stvarno nešto može vidjeti na taj način? To je već teže pitanje. Mislim da bi i „Mitbasters“ ekipa imala posla da to dokaže. No, ostavimo se toga, snijeg čeka. Nazdravlje vam razgrtanje!
Dejan Drvendžija
