Karate klub „Leotar plus“ osvojio je 26 medalja – 10 zlatnih, 10 srebrnih i 6 bronzanih i u generalnom plasmanu 3. mjesto, u Banjoj Luci, gdje je proteklog vikenda održan Kup RS za mlađe usrasne kategorije. Bogatija za još jedno zlatno priznanje, iz Krajine se vratila i trebinjska karatistkinja, Tamara Lozo.
Ako je suditi po virtuelnom utisku i ako imamo pravo da bilo šta ocjenjujemo, Tamara je dobila visoku ocjenu. Opuštena i prijatna, mlada i ambiciozna… Klišei su ovo koji ne mogu zaobići ni Tamaru. Da s pravom stoje uz njeno ime potvrđuju priznanja, medalje i pehari koji su se odomaćili na zidovima njene sobe. Ima ih, kaže, preko 200. Nije im tijesno, može ih još stati.
Svjetsko prvenstvo za seniore – Melbur, 2013 zlato – borbe pojedinačnoi borbe ekipno.
Svjetsko stilsko (ŠOTOKAN) prvenstvo – Novi sad, 2013 zlato – kate pojedinačno.
Svjetsko prvenstvo za kadete i juniore (Kaorle) – Venecija, 2010 srebro – borbe pojedinačno. Svjetski kup za djecu – Hanover, 2006 zlato – kate pojedinačno.
Aktuelna je šampionka u katama i borbama pojedinačno u juniorskoj kategoriji, prvakinja u borbama u seniorskoj kategoriji , te vicešampion u katama takođe u kategoriji seniora.
Svojim uspjesima, mlada Hercegovka plijeni medijsku pažnju, ali priznaje da su joj mediji pomalo i dosadili.
U početku je bilo uzbudljivo ,ali kasnije dosadi, posebno ako vas u toku dana zovne više televizija, novina…itd.Prosto ne možete sve da uklopite, pa počnu napadi nervoze, nema se vremena za sve”, iskrena je Tamara.
Kako postići obaveze na fakultetu, trenige, privatna druženja, pitanje je od koga se mnogima diže kosa na glavi, pa smo ga ovaj put preskočili pod pretpostavkom da za Tamaru to i nije neki problem.
Trenutno je studentkinja prve godine Pravnog fakulteta u Istočnom Sarajevu. Počela je “da se tuče” (kako mnogi doživljavaju karate) u svojoj šestoj godini, gledajući filmove sa borilačkim vještinama. Tvrdi da je već tada znala da je karate baš za nju, bez obzira što su je mnogi odgovarali. Dobro poznata priča: “To nije za žene”. Pod uticajem društva kaže, često se kolebala, te pomišljala da stvarno treba da napusti karate. No, izgleda to je jače. Da li je sa 19 godina prepano odrediti stil života, ili ipak ne? Tamara tvrdi da ga je odredila – karate. Trenutno je nosilac crnog pojasa.
“Raditi nešto sa zadovoljstvom” , nisu samo spretno povezane riječi koje svako izgovara. Ima ta sintagma i te kakvu smisao. Tako Tamara trenira karate prvenstveno iz tog zadovoljstva i ljubavi, jer kako kaže samo od toga se ne može živjeti. Mudro.
U našoj državi se ne može baviti samo karateom zbog finansijskih poteškoća. Ne može se od toga živjeti. Može jedino ako postanem trener, ali kao sportista ne”, sigurna je Tamara.
Položila je i test za karate sudiju, pa sad može i da sudi, a želja joj je otkriva, da postane i trener, te svoje znanje prenese i na mlađe generacije.
Od kako se iz Melburna vratila kao šampionka, mnogo toga se promijenilo.
“Neke stvari na bolje, neke na gore. Ljudi me prepoznaju na ulici, čestitaju mi, dijele sreću sa mnom, a pored toga postoji neki vid pritiska. Ja kao svjetski šampion moram i dalje da pokazujem svoj maksimum kako bih opravdala svoj kvalitet i rezultat koji sam postigla. Ljudi me gledaju sa više poštovanja, neki su i ljubomorni ali ne smeta mi, znam koliko vrijedim”, kategorična je mlada Hercegovka.
I momci je gledaju, kaže, kao neku opasnu djevojku koja zna samo da se tuče. Prilaze, čestitaju i pitaju : “Da li si ti ona što je osvojila zlato u Melburnu“. Zna Tamara i mnogo više.
“U slobodno vrijeme učim, idem na trčanje, gledam filmove, družim se sa prijateljima kao svaka normalna tinejdžerka. Takođe volim da putujem , posjećujem znamenitosti. Uz karate sam putovala u mnoge gradove i vidjela različite kulture i znamenitosti što mi je bilo od velikog značaja”, kaže ona.
Priroda Melburna, zatim savremene zgrade, kazina, sportski objekti, te klima “kojoj se nikad ne zna” nisu ostavili Tamaru ravnodušnom. Tvrdi da je Melburn najljepši grad koji je posjetila, a takmičenje u Melburnu takođe će dugo pamtiti.
Pred polazak u Australiju zadobila sam povredu. To me nije zaustavilo, u borbi protiv Čehinje koja je silno željela da me dokrajči. Bilo je krvi, suza, ali na kraju sam pobijedila i popela se na vrh”, ponosna je Tamara.
Takmičeći se, upoznala je mnogo ljudi. Česi, Amerikanci i Rusi su opasni protivnici, ali kaže da se ipak sa Hercegovcima ne mogu mjeriti. U karate svijetu Hercegovci su mala, ali odabrana ekipa, napominje ona. Velike zasluge za svoje uspjehe pripisuje trenerima koji su joj, zajedno sa roditeljima i prijateljima, bezrezervna podrška.
Pošto je ostvarila svoj san i postala svjetska šampionka, ubrzo je usnila i drugi. Ništa nemoguće.
“Pošto mi se taj san ostvatio, sada slijedi odbrana titule na sljedećem svjetskom prvenstvu. Željela bih da završim fakultet, nađem posao, u međuvremenu da sudim na karate takmičenjima. A ako mi vrijeme i obaveze dozvole, postala bih i trener i prenosila svoje znanje na mlađe generacije”, optimistično završava priču, Tamara.
Srećno!
